Za Kopicla, druženje s "muzom" u "svijetu spektakla obgrljenog medijima 24 sata dnevno" jedan je od priručnih poetičkih postupaka, a u istom mahu nužan etički čin slobode Foto: Osobna arhiva
MMF/ IMF
Zavirio sam u kita. I šta sam tamo video?
Video sam milion očiju svih onih hiljada riba
koje je kit nekad posisao, poljubio ih u usta,
uzvratio im poljubac koji mu nisu dale.
Ali su dale sve drugo: ko zna sa željom ili ne
i željom da za to saznamo ili ne saznamo nikad?
Nikad? Nikad do sad, pa ni sad, kad ih gledam,
i njih i kita i nebo koje nas, čini se, pozdravlja
zavirujući u nas kao da smo mu majka.
Mada, ko kome je majka nije lagodno saznati,
kao ni čije je nebo koje nas nejasno pozdravlja
pljuskajući u more tamo gde horizont
izmiče se od nas kao da nas izaziva.
Izazivamo svi, svakoga, svakog koga još možemo,
a koga ne možemo taj ne izaziva nas
jer taj za nas ni ne zna, nismo mu izazov.
Možda nije ni kit, možda ni hiljade očiju
usnule tu, odjednom, u gustoj, živoj supi
koja se polako hladi, kao telo u moru,
ili oksid urana tek ispušten u reku,
tečnu kičmu Evrope, tečno nazvanu Dunav.
Ili u neku drugu tekuću poluobmanu
uz koju kopni cvet večite hrizanteme,
još od Grčke, i pre, dok nije bilo Spartanaca
da je prezru, da spale svaki pomen na nju
dok trljaju se uljem bolno kvrgave masline.
Takva je najbolja, ponekad, baš kao i ovaj kit,
ta stara, masna ulješura, pokretna uljna bačva
u kojoj istorija podmazuje se za nas,
da čim je domašimo istog trena nam isklizne.
Tako isto te oči, i one nekud izmiču
da ne uzvrate pogled baš nikome od nas,
mada se ne zna šta je to nešto tačno nazvano mi,
jer svako pliva sam u ovoj punoj praznini,
isprazno punoj jazbini koja je mogući kit.
Tu kit, tamo ja, onde stepa, na virtuelnoj mapi
pomalo izgužvanoj od upotrebe rasa:
sto miliona Rusa i samo jedan Kinez.
Svi ostali su otišli da slave Olimpijadu.
Tamo je i taj Grk: nije rob ali ni Spartak,
čak nema lično ime, kao ni MMF –
nadzvučni beleg blaga u blagoj utrobi kita.
A ako nema ime, drugo mu ne treba.
Može da pluta bez njega ta gladna ribica.
PONEKAD
U nekom od ovih slova ponekad iskri trag
svih onih drugih, potonjih, koja bi da ga slede,
ako bi sledila ikog: jer čim taknu se drugog
ona već nisu svoja, podložna tom da se raspu,
u nedogled, u značenja, koja bi da se roje
kao oblak parfema tek istisnut iz boce.
I tamo je i ovde, taj miris, možda izgubljen
a opet tako pun. Tako mrtav u sebi, kao pčela u rečniku,
kao cvet, suv, na stolu, okružen upornim mrvama
od kojih ruka sveca možda bi stvorila hleb,
da za tim ima potrebe, nekoga da ga jede
ili da za njim čezne, dok se opet ne izmrvi.
Ponekad svet je nečitak kao knjiga i hram,
kao da je Solomon sam sebi raspleo kose
i da su bradu njegovu po svetu razneli mravi,
sitni mravi, sve sitniji, ponekad kao i ljudi
što iz te brade su ispadali i na sve strane jurcali,
pa neki trče i sad, kao gušter u vatri.
On još nosi svoj znak, a šta donosiš ti?
Dve tvoje mlečne žljezde nekad su bile zvezde,
bar u nečijem oku, kad ga razbudi um,
hladno ime za organ koji nas je sve stvorio.
I oči, tako duboke kao što plitak je jezik,
ta nekad najduža sprava, iskustvom skraćena.
I ruke, uvek dve. Treća je negde, zauzeta,
kao da u njoj je nož, a tek nekad i kifla.
Ponekad ona je prazna kao srčana komora,
i možda sakuplja zlu krv, da zlom je srcu vrati.
Bar tamo gde ga ima. A tamo gde ga nema
nema slova ni ruke: samo miris u noći, vrhunska pohota.
USPON
Ta planina je Bog. Opušten, tvrd i mek,
sitnih zelenih očiju i sitih, sklopljenih usta.
Sva njena čula su takva: sita, sitnozelena.
Nejasno streme ka vrhu kao jelenski rog.
Kada govori ćuti, a ćuti i kad ne govori.
Kad mrak joj priđe ne čuje, a ni kad jutra nema.
Ona tu silno stoji i povremeno se pomeri
kao kad Sunce se pomeri pa sitno jato ptica zaleti se ka njoj.
Tiho je tamo, sve to: jato, proplanci, vreme,
i sve u vezi s njom, ma koliko o tome ćutala svedočenja.
Čija? Moja ne. Tvoja? A ko si ti uopšte,
da sudiš gde suda nema, sem gorske izmaglice?
A u njoj presude nema, ona se nemo vijori
dok svakom pred noge ne legne, svakom od planinskih bića.
Tu leže i njihovi preci, studene planinske seni
što prošlost kruži im posvuda ali ne uvek u krug.
Za sve to planina ne haje, ona je tako stvarna
da sve njeno je isto kao i ona sama.
Ne zna za drugo, a ponekad – ni za to što ne zna ne mari.
Dođite. Ko se ne uspne disaće ravno, predugo.
USKRS 2017
U stepi, ispunjen, stoji vuk. Oko njega je stepa.
36 supermarketa. 33 rafinerije.
Skroz usitnjena tunjevina. Konzervirano pile.
Duše im zasvetle, kratko, negde u Mlečnom putu.
Odatle prizor posmatra On, ne osvrće se na miris.
Brada mu seže do Sirije, pomeri nečije trupe.
Kad malo bliže se nagne sve granice pomete.
Tamo gde osvane linija sutra zanoće žice.
Za jednom pasu ovce, uz drugu ćute mine.
Sektor 6, sektor 66, humanitarna patrola.
Kom vetar nanese pesak istopiće se oči.
Opet svane i opet radni je dan, spontan praznični prenos.
Ko brže rasipa seme pre će biti repriza,
ako ne koristi printer baš svakog božjeg dana.
Pogledaj: onaj auto ide na nečije nokte.
Ah, svi su zubi osuđeni na mrsni gulag u stepi.
Vladimir Kopicl (1949), diplomirao je jugoslovensku i opću književnost u Novom Sadu. Od 1970. godine bavi se književnošću, umjetnošću, prevođenjem, kazališnom i filmskom kritikom, novinarstvom. Kao konceptualni umjetnik izlagao na mnogim samostalnim i grupnim izložbama, a njegovi su radovi prikazani na reprezentativnim izložbama suvremene jugoslavenske umetnosti (Beč, Edinburgh, Dortmund, Rim, Varšava) i uključeni u europske i svjetske preglede umjetnosti. U novosadskom Muzeju savremene umetnosti Vojvodine održana je njegova retrospektivna izložba i objavljena popratna monografija (2007).
Objavio je dvadesetak knjiga poezije, eseja, zbornika i antologija, a posebno treba istaknuti antologiju, "Trip – vodič kroz savremenu američku poeziju" (1983), koju je uredio sa Vladislavom Bajcem, koja je u brojnim izdanjima bitno oblikovala današnje poznavanje i shvaćanje američke poezije, utjecala na nekoliko pjesničkih generacija i naposljetku ostavila zapažen trag na američkoj književnoj sceni. Njegova je poezija često prevođena i zastupljena u inozemnim antologijama i zbornicima (Poets One – Heidelberger Anthologie, 2003; Hundert Gramm Seele, 2011; Impossible Histories, 2003; Cat Painters – An Anthology of Contemporary Serbian Poetry, 2016); dobitnik je brojnih nagrada za poeziju, među kojima su nagrada "Desanka Maksimović" za životno djelo i "Ramonda Serbica" za doprinos književnosti i kulturi (2017). Uređivao je književne i teorijske časopise (Letopis Matice srpske, Rays/Luči/ Los Rayos/Strahlen, TRANSkatalog) i prevodi s engleskog jezika.
Temeljni osjećaj slobode i snažne individualnosti Kopicl je gotovo spontano prenio iz svog iskustva konceptualne umjetnosti u poeziju. U jednom intervjuu kaže da mu "pisanje ide kao iz vode". U njegovoj poeziji kao da je prvi stih naslućen, ili možda pogrešno čujan, kao "napjev, nalog, volja, želja i ritam" da bi se zatim prepustio tom ritmu riječi i slika, i sudjelovao u "pjesničkoj igri" koja je onda i njegovo oruđe s kojim zaustavlja i fiksira protok, "tekuće neuhvatljivosti svijeta". Zvuk tog našeg svijeta preklapa se s brujanjem jezika, koji je za Kopicla, u poetičkom i osnovnom semantičkom značenju, neodvojiv od svakodnevnog, razgovornog jezika, kako bi se što više približilo i praktički izjednačilo gledanje i govorenje, ali uvijek iz rakursa lirike, "male forme u velikom iskvarenom svijetu".
Na taj način naznačen spoj etike i estetike zasnovan je na stečenoj praksi konceptualne umjetnosti, a ironija se koristi kao poetičko-etička metoda za iskazivanje svih raspoloživih sadržaja. Ironija je istodobno izvanjska distanca kako bi se u provizornoj cjelini pjesme/svijeta ukazalo na nužnost ograđivanja i ostavljanja mjesta za izvanjsko, koje se zatim praktički u istom zamahu pripaja ovom ili onom sloju iznova konstruirane i razgrađene tradicije kao uvjeta višedimenzionalnosti svijeta i podloge koja omogućava pojedinačnost. Za Kopicla, druženje s "muzom" u "svijetu spektakla obgrljenog medijima 24 sata dnevno" stoga je jedan od priručnih poetičkih postupaka, a u istom mahu nužan etički čin slobode. Poezija naprosto mora uvijek raditi na "prekoračenjima", jer kako kaže Kopicl: "Pa nećemo valjda puzati." Ovdje donosimo pjesme iz njegovog novog rukopisa "iz 21. stoljeća". (Miloš Đurđević)
Na Forum.tm-u smo do sada predstavili poeziju Predraga Lucića koju možete pročitati ovdje, Tomaža Šalamuna ovdje, Nikole Madžirova ovdje, Nikole Vujčića ovdje, Voje Šindolića ovdje, Branka Čegeca ovdje, Anke Žagar ovdje, Fione Simpson ovdje, Tone Škrjanca ovdje, a Sanjina Sorela ovdje