Mit, obrana i laž: Kako nastaju nove „istine“ o prošlosti

Još se moja generacija sjeća vremena kada se o nekim važnim istinama nije pregovaralo. Mogli smo se sporiti oko tumačenja, nijansi i konteksta, ali su postojale osnovne činjenice na kojima je počivala zajednička stvarnost, bilo da je riječ o fizici, kemiji, biologiji ili zemljopisu. Temelji te stvarnosti počeli su se nagrizati jačanjem komercijalizacije obrazovanja i prelaskom na tržišno orijentirani model, koji je znanje pretvorio u robu, a istinu u relativnu vrijednost. Danas se cijela ta konstrukcija ruši, a razvaline vlastite civilizacije promatramo slično kao što gledamo ostatke antičke Grčke ili Rima.

U ovom vremenu, čak se i najočiglednije činjenice dovode u pitanje. U jednom danu možete naići na uvjerljive video-montaže koje „dokazuju“ da je Zemlja ravna, na detaljne blogove koji negiraju slijetanje na Mjesec ili na internetske ratnike uvjerene da je globalno cijepljenje sredstvo masovne kontrole.

No, odvajanje sposobnosti uvjeravanja od obveze prema istini nije nova pojava. Još su u antičkoj Grčkoj sofisti vježbali retoriku ne da bi otkrili što je istinito, nego da bi pobijedili u raspravi. Sokrat i Platon su ih kritizirali jer su istinu podredili umijeću „da sve može izgledati uvjerljivo“ — bilo to točno ili ne. Ipak, u usporedbi s današnjim sofistima, oni iz antičke Grčke izgledaju gotovo bezazleno.

Današnji sofisti imaju daleko snažnije alate i preciznije ciljeve. Umjesto foruma i agora, imamo društvene mreže; umjesto pergamenata i govornica, tu su video-montaže i algoritmi. Umjesto zabave i nadmetanja, cilj je jasan: relativizacijom svega, progresivni elementi u društvu pretvaraju se u tek jednu od mnogih opcija, čime se njihova snaga razvodnjava i pacificira. Ovakvom „borbom argumenata“ sustav opstaje i učvršćuje se, sve više postajući u očima ljudi jedini mogući, a što je još važnije — prirodan izraz ljudske naravi.

Zbog hegemonije zapadnih medija, ovaj se način komunikacije, relativizacije i reakcije proširio po cijelome planetu. Usvojili smo i razne druge obrasce koji istinu pretvaraju u puki predmet rasprave umjesto u cilj kojemu težimo. Primjerice, debatni klubovi u školama i na sveučilištima često uče djecu i studente kako obraniti bilo koju tezu, bez obzira vjeruju li u nju ili ne. U diplomatskim i političkim školama, retorika se razvija ne radi približavanja istini, kako bi to savjetovao Aristotel, nego radi vještine zavaravanja sugovornika. Umijeće uvjeravanja tako postaje vrijednost samo po sebi, dok istina ostaje sporedna, a često i nepoželjna. Štoviše, istina postaje nešto od čega se valja što više udaljiti, jer je bolna i zahtijeva promjenu — a sustav, kapitalistički sustav, to ne smije dopustiti.

U našem okruženju, s pogoršanjem uvjeta života običnog čovjeka, posebno je izražena borba protiv istine u području povijesti. To je prostor u kojem se odvija revizionizam progresivnih pokreta i tradicije, paralelno s rastućom fašizacijom društva. Ako globalno prevladavaju teorije zavjere o ravnoj Zemlji ili sumnje u slijetanje na Mjesec, naš lokalni „specijalitet“ jest povijesni revizionizam. U njemu se sustavno guraju narativi u kojima se ustaški zločini brišu ili umanjuju, a partizanski preuveličavaju ili izmišljaju. Gotovo svakodnevno čujemo o novim „masovnim grobnicama Hrvata ubijenih samo zato što su Hrvati“. Čak i spomen Jasenovca dovodi do teorija da je to zapravo bio partizanski logor koji „treba prekopati kako bi se saznala prava istina“.

Ovo nije posljedica novih i važnih arhivskih otkrića, nego svjesno osmišljena politička i ideološka operacija. Cilj je jasan: stvoriti mit koji će neugodne činjenice zamijeniti pogodnijom verzijom prošlosti — i to ne samo vezano uz Drugi svjetski rat, nego i uz ratove 1990-ih.

U takvoj konstrukciji, istina postaje samo jedna od mogućih „opcija“ u katalogu vjerovanja, ravnopravna s laži. Laž tako poprima status istine, a istina gubi svoju težinu. Svatko postaje arbitar vlastite „istine“ koja, kada se utopi u kolektivnom, gubi oštrinu i postaje bezlična. Cilj više nije dijalog, nego zamjena temelja kolektivnog pamćenja fantazijom koja bolje služi trenutačnim interesima. Kad nestane zajednički okvir stvarnosti, prestaje mogućnost zdravog političkog razgovora; ostaje samo borba narativa u kojoj pobjeđuje onaj čiji se mit bolje prodaje, onaj tko ima moć, tko zastrašuje i „utjeruje domoljublje u kosti“. Time se oblikuje novi, povijesno još neviđeni okvir stvarnosti — onaj razvijenog neoliberalizma.

Pitanje sada nije kakav je taj novi okvir i koje su njegove karakteristike, nego zašto uopće pristajemo na njega. Zašto bježimo od istine, čak i kad je jasno potkrijepljena dokazima? Odgovor se ne nalazi samo u politici ili medijima, nego i u dubljim, nesvjesnim mehanizmima psihe — onima istima koji nas tjeraju da neugodne činjenice pretvorimo u prihvatljive fikcije. Ti mehanizmi ne oblikuju samo pojedince, nego i čitava društva.

Ako na ovo gledamo iz psihoanalitičke perspektive, pred nama je kolektivni bijeg od stvarnosti. Na djelu su duboki i nezreli nesvjesni mehanizmi, na čije se temelje nadograđuju i oni nešto zreliji.

Jedna od ključnih obrana od istine je splitting — razdvajanje i cijepanje stvarnosti na potpuno „dobro“ i potpuno „zlo“, bez ikakvih nijansi. To je način na koji dijete mlađe od godinu dana percipira svijet: ima hrane — dobro, nema hrane — zlo. Ovaj mehanizam omogućuje da se neugodni osjećaji jednostavno „otcijepе“ od sebe. No, da bi se to postiglo, potrebno je funkcionirati na vrlo primitivnoj razini — poput gmaza koji odbaci ozlijeđeni dio tijela, a na njegovu mjestu izraste novi.

Taj princip prenesen je i na odnose koje ovo društvo kreira: self-objektni odnosi u kojima osobe, skupine ili cijela društva koja se ne uklapaju u „našu istinu“ jednostavno uništimo ili odbacimo, kao da su dio nas koji zaslužuje nestanak jer „nas ne sluša“. Drugim riječima, tko nije dio naše istine, postaje neprijatelj; tko jest, biva obožavan.

Na toj razini funkcioniranja javlja se i projekcija — prepisivanje vlastitih laži, manipulacija ili nasilnih impulsa „onima drugima“. Teret krivnje i odgovornosti prenosi se na vanjskog neprijatelja, čime se čuva slika o sebi kao pravednom i čistom.

Na projekciju se nadovezuje nešto zreliji mehanizam — racionalizacija. To je sposobnost konstruiranja „logičnog“ objašnjenja koje prikriva stvarne emocionalne motive. Umjesto da priznamo da nas istina boli ili narušava našu sliku o sebi, gradimo narativ u kojem je „naše“ ponašanje opravdano višim ciljevima, povijesnom nužnošću ili „obrambenom reakcijom“. Laž tako dobiva privid razuma, a na kraju i istine.

U pozadini svih ovih procesa stoji narcistička povreda. Kada nas činjenice suoče s time da nismo uvijek bili heroji, nego ponekad i počinitelji, ili da su žrtve podnesene uzalud, to se doživljava kao napad na samu srž kolektivnog identiteta. Lakše je izmisliti novu priču nego dopustiti da se slika vlastite veličine ošteti. Zato revizionistički narativi često poprimaju bajkovitu strukturu: „naši“ su uvijek hrabri, čisti i moralno ispravni, a „njihovi“ su čisto zlo.

Na kraju, sve ove obrane često kulminiraju u regresiji — povratku na djetinju logiku. Kompleksne, proturječne istine odbacuju se jer su emocionalno teške, a zamjenjuju ih jednostavne crno-bijele priče. Društvo, suočeno s krizom, lako klizi u mitološke narative bez složenih likova, s isključivim junacima i zlikovcima.

Ako ove mehanizme promatramo u kontekstu suvremene hrvatske povijesti, vidjet ćemo kako djeluju ne samo na pojedince, nego i na kolektivne narative sposobne redefinirati samu istinu.

Pad socijalizma u Jugoslaviji nije bio samo spontani kolaps sustava proizašao iz težnje hrvatskog naroda za vlastitom državom, nego i svjesna strategija tadašnje partijske elite. Znajući da se istočni blok raspada, ti su akteri željeli u novom poretku biti pobjednici tranzicije — preuzeti društveno vlasništvo, privatizirati tvornice, uspješne firme i zemljišta te se, uz pomoć stranog kapitala, pretvoriti u lokalne gospodare i gubernatore.

Da bi to postalo moguće, trebalo je stvoriti emocionalni okvir koji će razoriti postojeće društvene veze i paralizirati otpor. Nacionalizmi su postali glavno sredstvo. U Hrvatskoj su se pojavila dva ključna mita: da su Hrvati u Jugoslaviji bili u teškom položaju jer su „hranili“ druge narode te da će samostalnost donijeti prosperitet unutar novog europskog ujedinjenja. Uz to, povezala se priča o „vjekovnim težnjama hrvatskog naroda“ s idejom nacionalnog pomirenja između ustaške emigracije i partizana. Ta je „pomirba“ imala vrlo praktičnu svrhu — privući kapital emigranata i zauzvrat im osigurati pozicije u novoj hrvatskoj državi — dok se društvo gurkalo prema sukobu.

Krvavi rat devedesetih, u kojem su poginule tisuće i raseljene stotine tisuća Hrvata, Srba, Bošnjaka i drugih, poslužio je kao dimna zavjesa za masovnu privatizaciju i pljačku. Dok su ljudi ginuli, gubili domove i branili goli život, društveno vlasništvo prelazilo je u privatne ruke, a polako se formirala nova vladajuća klasa. Radnici su ponovno svedeni na sirotinju. Danas, trideset godina kasnije, društvo je ostalo bez srednjeg sloja i većine socijalnih tekovina, dok je jaz između bogatih i siromašnih nepremostiv.
U tom trenutku javlja se narcistička povreda: spoznaja da žrtve Domovinskog rata nisu donijele opće blagostanje, nego društvo koje sve više nalikuje koloniji i distopiji iz romana 1984.. Ta bol izaziva regresiju — povratak na infantilne narative u kojima postoje samo dobro i zlo. Aktivira se splitting — sustavno odbacivanje svih dijelova istine koji ne odgovaraju slici časne borbe i moralne čistoće „hrvatske strane“. Sve što bi moglo dovesti u pitanje besprijekorno domoljublje, pa i samu legitimnost rata, briše se ili preoblikuje.

Kako krize rastu, a životni standard pada, konstruiraju se novije i čudesnije „istine“ koje ljudi bespogovorno prihvaćaju. Tako se počinje oblikovati mit o „partizanskom logoru Jasenovac“, dok se razmjer i karakter ustaških zločina minimizira ili negira. Povijest se prilagođava kako bi opravdala i održala sustav koji je, iza ratne retorike, omogućio pljačku zajedničkog vlasništva.
Sljedeći korak je projekcija: krivnja za današnje siromaštvo, izdaju ideala i moralni slom prebacuje se na „jugoslavenski režim“ i „komunistički mentalitet“ koji su, navodno, lagali, falsificirali i uništili „tradicionalne hrvatske vrijednosti“. Ta projekcija nije samo psihološki proces nego i političko oružje. Na njoj se gradi sustav etiketiranja: svaki glas koji dubinski propituje ovaj sustav proglašava se „jugokomunističkim“, „četničkim“, „komunjarskim“ ili „tifusarskim“.

Istodobno se u politički leksik uvode pojmovi „domoljublje“ i „branitelj“ kao sredstva zaustavljanja svake rasprave. Tako se održava crno-bijela podjela i onemogućuje racionalno suočavanje s istinom.

Na kraju se uključuje i racionalizacija — selektivna uporaba izvora, senzacionalističkih tvrdnji i „otkrivenih dokumenata“ kako bi se laž predstavila kao povijesna korekcija. Na primjeru Jasenovca, mit o „partizanskom logoru“ dobiva privid znanstvene utemeljenosti, iako u osnovi služi psihološkoj funkciji smanjenja boli zbog izdaje i poraza te političkoj funkciji skretanja pozornosti javnosti na prošlost umjesto na sadašnju eksploataciju.

Kombinacijom ovih mehanizama — od narcističke povrede, regresije i splittinga, preko projekcije i etiketiranja, do racionalizacije — stvara se zatvoreni krug. U njemu povijest prestaje biti polje istraživanja i postaje emocionalno oružje. No, kao i svi mitovi, ni ovaj ne može spriječiti ponavljanje tragedije: u novoj globalnoj krizi Hrvatska se ponovno priprema stati uz velike sile, baš kao i ustaše u Drugom svjetskom ratu, umjesto da se osloni na vlastitu tradiciju emancipacije i samostalnog oslobađanja od okupatora.
Istina je prilagođena, zacementirana — i povratka više nema.

(Autor je psihoanalitičar i neurolog)