Moralni idiotizam

Britanski liječnik James Cowles Prichard moralnim je idiotizmom nazvano poremećaj ličnosti kod kojeg intelekt ostaje sačuvan, ali moralni orijentiri nestaju. Nigdje kao na ljevici ne uspijevaju moralni idioti i nitko te moralne idiote ne voli kao desničari. Prvi drugima daju nadu da im je intelekt neoštećen, a moralni orijentiri očuvani. Drugi dokazuju kako prvi, bez obzira na svu pamet koju imaju, mogu ispasti grandiozne budale.

Istina, neki od lijevih moralnih idiota nisu čekali da njihovu moralnu dezorijentiranost otkriju ideološki protivnici u Hrvatskoj danas, već su predano, godinama, ma desetljećima, radili na tome da pokažu kako je moguće u isto vrijeme imati bistar um i pomućen način razmišljanja. Tko se sjetio, recimo, Noama Chomskog, zaslužio je čokoladu. Tko može nabrojati još pet „ljevičarskih ikona“, ima pravo i na veliku pivu. Onu koja čeka Ivicu Šolu, kolumnistu „Slobodne Dalmacije“ i suradnika „Globusa“ koji je, citirajući točno pet lijevih autora, napisao tekst pod naslovom „Ikone ljevice tvrde: Antifašizam je novi opijum za narod“.

U toj je petorci, normalno, i Chomsky koji čim prestane govoriti o američkom imperijalizmu, počne pričati i pisati gluposti, poput one o nepostojanju razlika između terorističkog napada na redakciju francuskog satiričkog lista „Charlie Hebdo“ i NATO bombardiranja zgrade Miloševićeve Radio televizije Srbije, u kojem je poginulo šesnaest radnika i radnica, ostavljenih da umru iako je napad bio najavljen. Među ubijenima, naravno, nije bilo nikoga od urednika i urednica, a kamoli direktora, dakle onih što su pazili na principe žanra koji Viktor Ivančić naziva nacionalžurnalizmom: novinarstvom u kojem nema svetih činjenica već ima samo svetih ciljeva do kojih se dolazi preko leševa. Normalno, tuđih.

„Ikone“ i Šola s njima tvrde, dakle, kako se ljevica danas iscrpljuje u borbi protiv nepostojećeg fašizma, zanemarujući borbu protiv neoliberalnog kapitalizma.  Usput, što je autorov dodatak, troši energiju, umjesto na gladne radnike, na obranu manjina, od rodnih do vjerskih i etničkih.

Njih braće pet, kako bi to rekao Miroslav Škoro, samo bez sestara ljepotica, ali s ljepotanom iz splitskog dnevnika, u najkraćem, poručuju da fašizma nema nigdje, te da to što ga antifašisti vide gdje god se okrenu, briše razliku između njih kojih ima i fašista kojih, eto, nema. Ima, naime, samo suverenista, od Donalda Trumpa do Marine Le Pen, od Vladimira Putina do Viktora Orbana, koji su shvatili prave probleme radništva, one što ih je ljevica zanemarila baveći se pravima rodnih manjina, žena ili imigranata. Suverenisti su, da se pojasni, oni što, kao Šola, nisu antikapitalisti, nego su „protiv degeneracija kapitalizma koje idu protiv čovjeka i suverenih naroda i država, a koje antifašisti izravno i neizravno promiču“.

No baš o takvima, odnosno o njihovoj predodređenosti za neuspjeh na globalnom i katastrofu na lokalnom planu,  jedna od citiranih ikona, Slavoj Žižek osobno, u tekstu pod naslovom „Problem fašizma demokracije“, objavljenom u travnju 2016., piše: „Nacionalna država ne može služiti kao demokratski bedem za zaštitu od globalnog kapitalizma iz dva razloga: prvo, ona je a priori u lošem položaju u vrijeme kada ekonomija funkcionira kao globalna sila; drugo, da bi to radila, nacionalna država bi morala mobilizirati nacionalističku ideologiju i tako se otvoriti prema populizmu desnice. Danas su Poljska i Mađarska dvije takve nacionalne države koje se suprotstavljaju globalizaciji“.

Nije antifašizam opijum za mase, već takozvani suverenizam koji je ništa drugo do promjena globalnih partnera i, najčešće, kada je o europskim zemljama riječ, okretanje od SAD-a ili EU ka Rusiji, uz usputno odbacivanje svih emancipacijskih dostignuća.

„Nizozemski političar Pim Fortuyn, ubijen svibnja 2012., dva tjedna prije nego što je osvojio očekivanu petinu glasova, bio je paradoksalna figura: desničarski populist čiji su lični atributi i mišljenja (najčešće) bili skoro savršeno 'politički korektni': bio je gej, bio je u dobrim osobnim odnosima s mnogim imigrantima i posjedovao je urođeno osjećanje ironije, itd. – ukratko, bio je dobar, tolerantan liberal po svemu osim po svom osnovnom političkom stavu. Suprotstavljao se fundamentalističkim imigrantima zato što su netolerantni prema homoseksualnosti, prema ženskim pravima, vjerskim razlikama itd. Dakle, utjelovljavao je presjek između desničarskog populizma i liberalne političke korektnosti. Možda je morao da umre zato što je bio živi dokaz da je dihotomija između desničarskog populizma i liberalne tolerancije lažna – da je tu riječ o dvije strane istog novčića“, napisao je upravo Slavoj Žižek.

Inače, Ivica Šola je, također, protivnik imigranata, samo što, usput, baš poput fundamentalista među njima, ništa dobroga ne misli o homoseksualnosti, ženskim pravima, vjerskim razlikama...

Ljevica koja će, prvo, pomisliti kako ima izbora između borbe za radnička i sva druga prava, pa posljedično napraviti prividno prirodan i suštinski krivi izbor, te prestati viđati fašizam u uzvikivanju starog ustaškog pozdrava, misama za Antu Pavelića, povijesnom revizionizmu i izgradnji blajburškog mita, hrvatske inačice kosovskog boja, globalnom kapitalizmu može, kako bi rekli u Dalmaciji, puvati u guzicu. Lokalno može, u gorem slučaju, oživjeti najsvjetlije tekovine nacionalsocijalizma, a u jednako groznom ne postići ništa osim predaje ugroženih skupina onima što probleme manjina rješavanju progonom uzroka problema.

Optuživati ljevicu zbog odbacivanja te proklete mogućnosti izbora nije, dakle, moralni idiotizam, već samo obični. I to ne mogu promijeniti sve ikone svijeta: lijeve, desne i one sa zidova.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu