Ne želim izigravati proroka, ali mislim da će trebati još dosta godina da prevladamo traumu

Scenarist i romanopisac, Rǎzvan Rǎdulescu, rođen je 1969. u Bukureštu. Diplomirao je filologiju na bukureštanskom Filozofskom fakultetu i opernu režiju na Glazbenoj akademiji. U svijet književnosti ulazi kao jedan od autora u antologiji Obiteljski portret (1995.). Roman Život i djelo Ilije Cazanea (1997.) osvojio je nagradu Društva rumunjskih pisaca, a roman Teodozije Mali nagradu EU za književnost 2011. godine.

Rǎdulescu je zasigurno među najuglednijim rumunjskim filmskim scenaristima. Predvodnik je i ključni scenarist tzv. postrevolucionarne rumunjske kinematografije ili rumunjskog novog vala. Velike suradnje ostvario je s uglednim rumunjskim filmskim redateljima kao što su Cristi Puiu, Cristian Mungiu, Alexandru Baciu, Radu Muntean, Constantin Popescu – te pripada najuspješnijoj generaciji rumunjskih filmskih autora čiji su filmovi obilježili posljednje desetljeće na međunarodnoj filmskoj sceni (Smrt gospodina Lazarescua, Prije svega Felicia, Roba i lova itd.). Nekoliko posljednjih godina Rǎdulescu je gostujući profesor na Hochschule für Gestaltung u Karlsruheu i na ESAV-u u Marakešu. Povod za razgovor je promocija romana ”Život i djelo Ilije Cazanea”.

Koliko vremena mislite da je društvu potrebno da prebrodi traumu?

U kojem smislu da je prebrodi?

Često se pisci koji dolaze iz zemalja pogođenih velikim socijalnim, ekonomskim nemirima nužno bave političkom traumom, ona se teško zaobilazi, u literaturi? Zašto je tome tako?

Mislim da pisci koji pišu o traumama upravo zato i pišu o njima, kako bi ih odagnali od sebe. To je njihov način pisanja, razlog zbog kojeg su počeli pisati. Mislim da je ono što vam se, uvjetno rečeno, sviđa, što poznajete, što vas je na neki način dirnulo, zapravo ono o čemu ćete pisati, o čemu trebate pisati, što će, htio ili ne htio, nužno imati udjela u vašoj književnoj produkciji. Ono što je dobro kod toga je što nećete, pišući, samo reproducirati svoju traumu, nego će to pismo sadržavati nešto dublje. Tim više što, ako se piše mnogo o jednoj stvari, onda nastaje trend, a kada je nešto trend, onda se stvari puno brže izližu.

Na primjer, sjećam se razdoblja između 2002. i 2010. kada su svi filmaši iz Hrvatske imali za temu traumu, sve do trenutka u kojem je publika spala na to da gleda i sluša pristojno, a da si zapravo misli: “A joj, ne opet“. Mislim da svaki film koji snimite kao iskren autor sadrži sve vaše traume predstavljene na jedan pravedan način; isto je i s književnošću. Ako pak govorimo o tome što bi jedno društvo trebalo imati, ne da bi zaboravilo na neku traumu, nego da bi je zaliječilo u mjeri dovoljnoj da bi moglo ispravno funkcionirati,  onda se čini da u slučaju Rumunjske proteklih dvadesetak godina nije bilo dovoljno. Ne želim izigravati proroka, ali mislim da će trebati još dosta godina. Mislim da je jedino što ovdje još ima smisla to da će se stvari iz temelja promijeniti tek kad posljednji mali pionir iz toga vremena bude pokopan: tek će onda rumunjsko društvo izgledati potpuno drugačije nego što izgleda sada – dakle, za pedesetak godina.

Mislite li da je humor potencijalno opasno ideološko oružje?

Protiv režima ili upravo oružje nekog režima?

Humor je često tek simulacija slobode.

Ponekad se sloboda prerušava u humor i u tome zapravo jest njegova  ljepota. Kažu da je u vrijeme toga našeg velikog režima životna stvarnost upravo preživjela u humoru. Isto tako, nije ništa manje istinito da se i ta stvarnost, to stanje, zadržalo tek na humoru i da je taj humor bio vrsta borbe koja je stala samo na tome: nijedno drugo sredstvo borbe nije postojalo. Zato su pisci toga vremena – komunističkoga režima – razvili kriptičan jezik koji je s vremenom postao njihov idiolekt i koji nije bio nikome drugom razumljiv. Pišući na tom idiolektu mislili su da se bore s režimom. Oni se zapravo na taj način uopće nisu borili protiv režima,  već su, na taj vrlo neizložen način, uspijevali plivati kroz crno vrijeme u kojem su se nalazili, ali im se to osvetilo velikim šokom nakon 1989. godine, kad su shvatili da njihovi raniji tekstovi, oni iz vremena komunizma, sada u tom novom svijetu nemaju nikakvo značenje.

Kako se autobiografsko, osobno iskustvo odgovorno prenosi u tekst?

Mislim da je ovdje odgovornost zacijelo ključna riječ. U trenutku u kojemu pišem pokušavam, koliko mi to ruka kojom pišem dozvoljava,  biti iskren prema doživljajima iz određenog vremena i  prema impresijama koje su mi ondašnja mjesta i vrijeme ostavili. Stvari koje sam proživio automatski bivaju izvorom za ono što pišem i ono što činim danas, ali nije stvar samo u onome što sam proživio. Riječ je i o tome kako ću se zapravo prisjetiti na koji sam način postupio u tim stvarnim događajima ili kako bih u njima bio postupio. Imam dobro pamćenje, ali sam često i vrlo kompulzivan. Zato često mislim o tim događajima i o načinu na koji sam se ponio te zbog toga uvijek sagledavam stvari iz više uglova, sve do trenutka u kojemu shvaćam, tj. u kojem razumijem i priznajem da sam učinio što sam učinio, točnije, u kojem shvatim da sam bio idiot. Što se tiče mojih knjiga i filmova, na isto zapravo mogu svesti i taj autobiografski proces. Dakle, iako je u trenutku u kojem se nešto odvijalo moja pozicija bila prava, solidna, sada za tu istu poziciju, koja je izgledala kao ispravna, držim da sam u njoj bio idiot, da sam se idiotski ponio. To zapravo podrazumijeva i impliciranost, unesenost u stvar, kao i melankoliju, a s druge strane podrazumijeva i odmak, ironiju, humor. Ljepota je kod takvoga gledanja na stvarnost što kad-tad shvatiš da smo svi mi nesretnici, bijedni ljudi.

Melankolija je politički fenomen, problem, ali i oruđe.

Melankolija je za mene cilj, a ako ga dosegnem onda je i rezultat. Ona je lakmus kojim provjeravam funkcionira li određeni tekst ili film. Kad se osvrnem na svoj dosadašnji život, prevladavajući osjećaj koji me obuzima jest žaljenje. Žaljenje za vremenom koje je prošlo, za vremenom koje se neće vratiti, za prilikama koje sam propustio. Više ne postoje negativci, postoje samo ljudi koji ne znaju kako će to što rade ispasti niti znaju što čine i koji samim time kod mene izazivaju melankoliju: do toga do čega su došli, došli su neobjašnjivo. Mislim da sve ljude u konačnici možemo razumjeti, samo kod kliničkih psihopata ne možemo nikako dokučiti povode za ono što čine, a klinički me psihopati ne zanimaju. Obično su oni koji u takvoj poziciji razriješeni bilo kakve odgovornosti, a meni to, kod pisanja fikcije, nije nimalo zanimljivo.

Ipak, puno je psihopata socijalno vrlo dobro prihvaćeno, ne moraju biti institucionalizirani...

To je istina, ali što se njih tiče, postoji samo jedna fikcija koja ih može obuhvatiti, a to je Velika povijest koju mi neprestano gradimo.

Koji alati i elementi su potrebni da se slože, dogode, odaberu za pisanje?

Za književnost – olovka, za scenarij – kompjutor i završni koncept. Čak ne final draft nego fade in – opcija. Ako pišete scenarij za to je dobro jutro, a za romane je dobra noć. To vam je lagana podvojenost ličnosti kod mene, kao kod Dr Jekylla i Mr Hydea.

(s rumunjskog prevodio Goran Čolakhodžić)