Nema mjesta čuđenju

Danas, u vrijeme kada se svi svemu čude, izreći konstataciju kako nema mjesta čuđenju, ravno je svetogrđu. Jer osvrnimo se oko sebe; svi se nečemu čude. Čude se prije svega Donaldu Trumpu; čude se onome što on radi i što je uradio u proteklih mjesec dana, kao da nije unaprijed najavljivao što će raditi; čude se početku američko-ruskog dijaloga kao da odavno nije bilo jasno kako rješenja rata u Ukrajini neće biti tako dugo dok taj dijalog ne počne; čude se redoslijedu kojim ide Amerika, vrijedi naravno naglasiti Trumpova Amerika, i čudom se čude da je ta Amerika dijametralno različita od one donedavne Bidenove Amerike, a da idemo i još malo dalje u prošlost pa da kažemo i Obamine pa i Clintonove Amerike. 

Čudom se čude činjenici da je Evropa ostala - na čudu! 

Možda zvuči grubo ako se tako kaže, ali ruku na srce, Stari kontinent koji je odavno proigrao šansu da ostvari svoje mjesto pod suncem demonstrira u sadašnjoj fazi međunarodnih odnosa totalnu dezorijentiranost, da ne kažemo zbunjenost i izgubljenost. Evropa u današnjem svijetu, koji se mijenja doslovno iz dana u dan, jer se promijenila u prvom redu američka politika, nema više nikakvu specifičnu težinu. Grubo je to reći, ali tome svjedočimo. Posljednji tjedni što će ostati zapamćeni kao tjedni koji su promijenili sudbinu svijeta, pri čemu ne izričemo   nikakvu vrijednosnu ocjenu nego naprosto konstatiramo činjenicu, takvu grubu ocjenu nažalost potpuno opravdavaju.
I da kažemo još jednom, nema mjesta čuđenju. Evropa je morala biti svjesna činjenice kako je desetljećima bespogovorno slijedila američku politiku. Evropske politike u pravom i punom smislu riječi nikada nije bilo. Pa stoga i nije pretjerano reći kako je sve ovo čemu svjedočimo danas i čemu se, kao, čudimo u osnovi počelo u Americi. Američka je politika bila, ne od jučer, da se Rusija svede na ulogu - vrijedi citirati riječi upravo predsjednika Obame - neke tamo regionalne sile, što Rusija objektivno govoreći nikada nije bila, pa čak ni u vrijeme, kada je Zapad pogrešno shvaćajući završetak hladnog rata kao svoju pobjedu, upro sve sile ne bi li Rusiju unazadio, ne samo politički nego u prvom redu gospodarski, a onda i vojno.
Dogodilo se, međutim, ono što se dogodilo, Jeljcina je smijenio Putin i pod njegovom upravom Rusija se počela vraćati na svjetsku scenu. Zaista bi trebalo mnogo vremena i djelovalo bi zamorno, pa i dosadno, kada bi se pokušalo rekapitulirati u koliko je navrata i koliko puta ruski predsjednik Putin pozivao svoje, kako je on govorio, zapadne kolege i prijatelje da prihvate barem neke inicijative koje su dolazile iz Moskve i koliko ih je puta upozoravao na one famozne crvene linije koje Rusija neće ni u kojem slučaju dozvoliti da budu prijeđene. Odnosilo se to, naravno, u prvom redu na gotovo nemilosrdno širenje Atlantskog pakta prema ruskim granicama. Ponovimo još jednom kako bi bilo zaista zamorno, ali ne i suvišno, ponavljati koliko su puta ne samo u Moskvi, nego i na Zapadu, ozbiljni ljudi koji su se bavili izučavanjem povijesnih arhiva potvrdili, i to nedvojbeno potvrdili, kako je uoči ujedinjenja Njemačke tadašnjem Sovjetskom Savezu bilo obećano da se Atlantski pakt neće širiti dalje od granice ujedinjene Njemačke. Misli se, pritom, na širenje prema istoku. U međuvremenu ne samo da je to obećanje zaboravljeno, nego se gotovo bezočno tvrdi kako ono nikada nije ni postojalo.
I tvrdi se još nešto, kako nikada nije postojala želja Zapada da degradira Rusiju i da je svede na rang drugorazredne zemlje na međunarodnoj sceni. Međutim i ovdje postoje dokumenti, vjerodostojni dokumenti, koji su i objavljeni, da je u nekoliko američkih administracija postojao plan proturuskog djelovanja, da to nazovemo najjednostavnije, a ujedno i najpreciznije. Dovoljno je podsjetiti na famozni dokument Rand korporacije koji je u detalje razradio scenarij po kojem je trebalo u prvom redu razbiti suradnju između Njemačke i Rusije, a onda Rusiju onemogućiti u njenom izvozu plina.
I sve je to dobro poznato, naravno onima koji žele znati, koji ne zatvaraju oči pred činjenicama. Pa i to tko je koga napao, ali i što je sve bilo prije toga. Poznato je i to kako je Ukrajina svjesno odabrana kao zemlja koja će biti udarna pesnica zapadnog rata protiv Rusije. Koji je bio redoslijed događaja, kakav je bio scenarij ‘događanja naroda’ na Majdanu, kako je nasilno srušen legalno izabrani ukrajinski predsjednik Januković, tko je cijelo vrijeme iz pozadine vukao konce, tko je plaćao demonstrantima, tko je organizirao krvavi rasplet na Majdanu, tko se hvalio koliko je milijuna dolara uloženo u ono što se nazivalo razvojem demokracije u Ukrajini, to su sve poznate stvari, to se sve zna. Odnosno - to bi se trebalo znati. 

Nažalost kada čovjek tako nešto kaže onda je neminovno suočen ne s prigovorom, nego optužbom da je prihvatio ‘moskovski narativ,’ ta formulacija o moskovskom narativu uporno i dosljedno služi svima onima koji su zaslužni za to da Evropa živi u stanju - u ovome trenutku još uvijek samo - mentalnog rata. Evropa se sprema za rat, Evropa očekuje rat, Evropa preko leđa Ukrajinaca i preko stotina tisuća pobijenih Ukrajinaca ratuje protiv Rusije u Ukrajini, i ta Evropa ‘zna’ da Rusija u Ukrajini mora biti poražena jer u suprotnome cijela je Evropa na tapetu ruske agresije.
Evropa to ‘zna’, odnosno mislila je da zna; i u toj situaciji na scenu stupa novi-stari američki predsjednik Donald Trump i od danas na sutra mijenja politiku koju je inicirala Amerika, ne njegova nego Bidenova Amerika, koju je potpuno nekritički i na svoju štetu Evropa podržavala, de ne kažemo servisirala. Trump je promijenio, da se poslužimo oprobanom formulom - narativ. Ne, on nije prihvatio moskovski narativ, mada ga upravo zbog toga u Zapadnoj Europi sada optužuju, ali je naprosto došao do zaključka da američka politika slamanja Rusija ne vodi ničemu, odnosno da se na tome ne može dobro zaraditi, a ako Trumpa išta vodi u njegovom djelovanju, onda je to želja da sklapa poslove, i to unosne poslove, kao i da u državnu blagajnu slaže što više dolara. Naravno da takav Trump ne želi ratove, nego želi mekom ‘silom’, dakle gospodarstvom, ostvarivati svoje ciljeve. On nije više pobornik rata i želi se izvući iz ovog ukrajinskog, a bude li potrebe i prepustiti ga Evropi bude li Evropa i dalje toliko glupa da nastavi ratovati. 

Naravno da je sve to vrlo cinična računica, naravno da će Ukrajina platiti cijenu politike koja nije bila u njezinom interesu, naravno da će ne mali ceh platiti i Zapadna Evropa koja je svojim odnosom prema američkoj politici dozvolila da bude pretvorena dijelom u pudlicu, a dijelom u stjegonošu te ratne politike. Preciznije rečeno - dojučerašnje američke politike. Svi oni koji se posljednjih nekoliko tjedana čudom čude, svi oni koji i dalje udaraju u ratne bubnjeve i pozivaju na rat do poraza Rusije, morali bi smoći snage, a i hrabrosti da priznaju kako su bili eksponenti jedne promašene politike. I naravno izvući iz toga i odgovarajuće konsekvence. Da li imaju snage za to jedan Macron ili jedan Schulz, odnosno njegov nasljednik Mertz to je veliko pitanje.

Nažalost svi oni koji su i do sada upozoravali na pogubnost američko-evropske politike u kontekstu rata u Ukrajini bili su doslovno izbačeni iz takozvanih mainstream medija. U njima nije bilo mjesta za niz ljudi od imena i ugleda poput čuvenog američkog ekonomiste Jeffreya Sachsa, jednog od najglasnijih i najargumentiranijih kritičara američke politike. On nema pristupa nijednom američkom mainstream mediju, baš kao što je pristup onemogućen ne maloj skupini vrlo uglednih politologa, bivših diplomata i visoko rangiranih časnika zapadnih zemalja, u prvom redu Amerike. Njih se može čuti samo na društvenim mrežama, odnosno na YouTube kanalima. 

Trump će, nema o tome nikakve sumnje, nastaviti svoju novovjeku politiku detanta i naći će sasvim sigurno zajednički jezik s Rusijom, a vrlo vjerojatno i s Kinom. Pri čemu sasvim sigurno ne treba isključiti mogućnost da na tom putu američko-ruskog odnosno američkog- kineskog približavanja, da ne upotrijebimo izraz novog crtanja interesnih sfera u svijetu, može biti i trenutaka i napetosti i posrtanja.

Ono što bi trebalo zapamtiti i nikada ne zaboraviti, to je lekcija koju su Ukrajinci skupo i preskupo platili, a koja se svodi na to da interese svake pojedine zemlje najbolje može zastupati i definirati samo ta zemlja. Biti podržavatelj, da ne kažemo vazal, neke druge zemlje, to je sa stanovišta održavanja i obrane nacionalnih interesa u najmanju ruku kontraproduktivno, odnosno da se poslužimo omiljenom krilaticom jednog ovdašnjeg političara, to dovodi sve one koje pristanu igrati ulogu vazala na krivu stranu povijesti.

I još nešto, što bi trebalo zapamtiti. Današnju Rusiju i današnjeg Putina stvorio je svojom nerazumnom politikom Zapad. Putina koji igra na kartu desnih režima u Zapadnoj Evropi, stvorio je definitivno Zapad. I to je još jedna od onih istina, bolnih istina, s kojima ćemo se morati suočiti, odnosno s kojima će se morati suočiti oni koji su do sada uzurpirali, koliko god demokratski izabrani bili, pravo odlučivanja u ime naroda, a na korist štete tih naroda.

Dakle, ako se nečemu treba čuditi onda se treba čuditi uspješnosti zaluđivanja odnosno indoktriniranja mase biračkih tijela širom evropskih zemalja. Jednoga dana netko će morati platiti račun zbog toga, i netko će morati odgovarati zbog te manipulacije koja je koštala stotine i stotine tisuća ljudskih života i milijune upropaštenih egzistencija u nizu zemalja. Tome se treba zaista čuditi, a ne onome što se trenutno događa, jer to je bilo za očekivati i to je bilo najavljivano. 

Naravno, ostaje otvoreno pitanje hoće li Trump uspjeti u svojem naumu. Imao je četiri godine vremena da razmišlja što će raditi i s kime će raditi, složio je ekipu teško bi bilo reći samo lojalnih suradnika koji su i više od toga, oni su vjernici i, izdrži li Trump puni mandat, promjene do kojih će doći u Americi bit će tektonske - što ne znači i dobre. Jer način na koji on upotrebljava predsjedničke ovlasti i način na koji on shvaća demokraciju nužno će voditi u negaciju demokracije, odnosno u uspostavljanje predsjedničkog sustava imperijalnog tipa u kojem će demokratske institucije poput Kongresa biti samo ukras. 

Isto tako, sva je prilika da će takav Trump, nastavi li se njegova politika, krenuti putem koji će možda biti dobar za Ameriku, ali ne nužno i za ostatak svijeta. Trump mirotvorac kako on sam sebe voli nazivati i kako ga poslušno nazivaju svi njegovi suradnici, ipak je u prvom redu, iznad svega i prije svega Trump koji je istaknuo kao svoju predizbornu parolu i kao parolu koja će označiti njegov drugi mandat ‘Amerika prije svega’; što neugodno podsjeća na jednu drugu parolu iz ne tako davne prošlosti kada je jedna druga zemlja pod sloganom ‘Mi smo iznad svih pa i iznad cijeloga svijeta,’ donijela tom istom svijetu nezamislive patnje.

Naravno, mislimo na Drugi svjetski rat, onaj koji je završio prije punih 80 godina. I to je sve što bi o ovoj temi i u ovim danima vrijedilo reći, možda još uvijek nedovoljno, a možda i previše - prosudite sami.