Predsjednik HNS-a Šuker kazao je da je cilj proći skupinu. Porazom protiv Portugala u osmini finala cilj je i ostvaren! A osim toga, kako pišu novine, najveći klubovi poludjeli su za našim igračima i nude neviđene svote. Dakle, kako smo rekli, cilj je ostvaren, a navijače i tako 'ko jebe!
Kada smo pred kraj produžetka primili gol od Portugala, dio ljudi koji su gledali utakmicu u lokalnom kafiću zavapio je: Ne opet!
Zašto se to događa samo nama?!
Postoji li ta neka kozmička nepravda koja se urotila protiv nas?
Je li sve bilo predodređeno kada je Island u zadnjoj desetinki svoje utakmice s Austrijom zabio gol ili onda kada je Subašić skinuo penal Ramosu?
Možda bismo, međutim, razloge trebali pogledati negdje drugdje, unatoč tome što izbornik Ante Čačić ovaj poraz predstavlja kao pobjedu, uz napad na nepodobne za njegova šefa ministra unutarnjih poslova. Možda bi bilo bolje da je pobijedio Portugal, a ne Orepiće i Ostojića, kako je kazao.
Takve kalambure znamo iz sporta, ratova i povijesti s naših prostora, kada se (to je za veliko sociološko i psihološko istraživanje) porazi žele predstaviti kao pobjede ili još gore, kada se slave kao nacionalne vrednote.
Budući da poraz nikad ne može biti pobjeda, ipak pokazuje frustraciju da se poraz i patnja zavole, pa onda u domoljubnom zanosu nada baš o cijeloj niski nepravdi i nesreća koje su nam nanesene.
Ali spustimo se s tih metafizičkih i dijalektičkih visina na surovu stvarnost. Zašto je jedna od najtalentiranijih hrvatskih reprezentacija morala kući prije vremena?
Budimo banalni do kraja.
Zna se tko drma našim nogometom.
Zna se tko je postavio Antu Čačića, osrednjeg nogometnog stratega, s iskustvom fiće, kako kaže Ćiro Blažević, da vozi Formulu 1.
I sada logično pitanje - zašto je, recimo, Zdravko Mamić, kada je Uskok pokucao na njegova vrata, angažirao najbolji i najiskusniji odvjetnički tim da ga brani.
Zašto nije, kao u reprezentaciju, pozvao nekog priučenog odvjetničkog pisara da ga zastupa. Ne, ipak je odabrao najbolje.
Zašto kada se razboli traži pregled kod najvrsnijih liječnika, a ne da se u ruke neke priproste seoske babice.
Zašto se Zdravko Mamić odijeva u luksuznim buticima, a ne u lomničkom second handsu ili zašto ne vozi polovnog fiću nego pola milijuna eura vrijedan mercedes.
Ne treba, valjda, objašnjavati zašto bira najkvalitetnije.
Kad je tako, zašto se onda reprezentacija vodi tako kako se vodi?
Zašto, kad je prema sebi tako izbirljiv, reprezentaciju može dati u ruke čovjeku koji nema iskustva ni potrebe da u svom rokovniku ima zapisano: "10. srpnja 21 sat - Zauzet. Igram finale!"
Kako to u svojim rokovnicima već odavno imaju zapisano Joachim Löw, Didier Claude Deschamps ili Vicente del Bosque González, pa vjerojatno i Fernando Manuel Fernandes da Costa Santos, koji je, možemo si to dopustiti, pokazao da i sa slabijom ekipom, kad se dobro vodi, može pobijediti.
Predsjednik HNS-a Davor Šuker kazao je da je cilj proći skupinu - ponovimo: cilj nam je bio ne biti među osam onih koji (podsjetimo, od 24 reprezentacije koje nastupaju na Euru) već nakon tri utakmice idu doma. Porazom protiv Portugala u osmini finala cilj je i ostvaren!
A osim toga, kako pišu novine, najveći klubovi poludjeli su za našim igračima i nude neviđene svote. Dakle, kako smo rekli - cilj je ostvaren, a navijače i tako 'ko jebe.
Zdravko Mamić je unio dinamovštinu u reprezentaciju. Duh Mamićeva Dinama zavladao je HNS-om. Njemu je važno samo da se Dinamo, kroz mučne kvalifikacije, dokopa Lige prvaka ili Lige Europe, a što će tamo napraviti, njemu nije važno. On je ostvario cilj. Plasirao se na neko od ta dva natjecanja, čime je već u startu okrenuo neki novac koji se dobije samim plasmanom (za naše prilike to su velika sredstva), a i neke igrače s kojima računa za prodaju, stavio je u izlog. Ostalo je sve pride, ako se slučajno dogodi.
I još nešto, neki bajni nogometni "stručnjaki" tvrde da je pobjeda nad Španjolskom negacija politike Zorana Milanovića. A što li je onda poraz od Portugala? Kakva li je to tek negacija! Negacija takvih maloumnih teza. Je li taj bolni poraz esencija ideološkog i vrijednosnog bauljanja čiji smo svjedoci zadnjih mjeseci u Hrvatskoj ili nakaradnih podjela na prave i krive Hrvate, na staljinističko-konzervativno određivanje podobnih i nepodobnih Hrvata kojima takvi stručnjaci određuju i propisuju pravo na hrvatstvo i pripadnost Hrvatskoj.
Hoće li sada na lomaču biti bačeni svi oni koje nogomet kao takav ne zanima, jer nisu odjenuli crveno-bijele kvadratiće od glave do pete i ne nariču nad zlom sudbom, jer ona je jedini i isključivi krivac za naš poraz od Portugala, uz, naravno, komunjare, Srbe i orjunaše.
Poraz od Portugala dokaz je naših premalih balkanskih i provincijskih željica i zadovoljavanja porazima! Je li to taj mentalitet koji nam naši konzervativci nude?
Kao što 75 godina nakon što su partizani ostvarili ratnu pobjedu kao priznati saveznici pobjedničke antifašističke koalicije, žele Hrvatsku svim silama prebaciti u tabor ne samo poraženih, nego i u tabor zločinaca kakva je bila ona NDH. Takav gubitnički i odbačeni mentalitet s desna nam se želi nametnuti i prodrijeti u sve sfere društva: mentalitet poraza i vječno nam nanesene nepravde.
Ne hvala!