Koliko li bi spriječio zločina, ubojstava i ratova, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: 'Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!'"
U razbuktaloj javnoj raspravi povodom seksualnog nasilja nad ženama, s famoznim pičvajzom Veljače i Stankovića iz Nedjeljom u 2 kao katalizatorom, Indexov kolumnist Gordan Duhaček pronalazi "priliku da se o svemu tome počne raspravljati na nivou 21. stoljeća umjesto što se i dalje širi seksualni moral špiljskog čovjeka".
Nemam nekih primjedbi na Duhačekov tekst i nazore koje ispovijeda, a ja ih dijelim - i uostalom smatram nekim pragom pristojnosti - o aktualnoj velikoj društvenoj temi. Samo mi je došlo pitati na margini teksta i teme: što li mu je, pobogu, spiljski čovjek skrivio?
Dobro, dobro, jasno je meni i da Duhaček tu tek koristi idiom uvriježen u našoj kolokvijalnosti za slučajeve kad se želi dočarati pretpotopni primitivizam nečega, kao simbol šireg metaforičkog značenja od doslovne datiranosti u paleolitik. Tako da ne polemiziram toliko protiv njegove odluke da se posluži, koliko me inspirirao neodgovarajući karakter doslovnog značenja u podlozi idioma naročito za ovu stvar. Ako nešto nije za staviti na dušu spiljskog čovjeka, to mu nije za staviti na dušu. Ali nije mi ni samo do branjenja njegove časti. Govor o toj nepogodnosti nije, naime, rubno peglanje forme, nego govor upravo o sadržaju Duhačekovog teksta - i tko zna, možda se čak ni ne radi o margini velike društvene teme iz njega.
O seksualnom moralu kamenog doba nemamo puno više od teorija. Antropolozi se dan-danas prepucavaju oko toga, ali postoji i duga tradicija hipoteza po kojima je bilo obilježeno matrijarhatom. Od čega je bitnija ona biološka neumitnost: i u kamenom se dobu, kao i u 21. st., zna tko je majka djeteta, ali ne nužno i tko je otac. Ne znam pouzdano tvrditi je li to i koliko smetalo prethistorijskog čovjeka, nemaju nekih tvrdih dokaza ni školovaniji u antropologiji od mene, ali je zato lišeno misterioznosti kad ga bez ikakve dvojbe počinje smetati. Postaje nepobitno bitno onda kad - s neolitskom agrarnom revolucijom - dolazi do mjestimične rapidne akumulacije dobara.
Očitovalo se i kroz morfologiju protourbanih naselja kasnog neolita. Dok ona Çatalhöyüka upućuje na egalitarno društvo - čak su ga neki gledali i kao rani anarhokomunizam - u lišenosti fortifikacija, s tek gustim tkivom za zaštitu, zbijenom strukturom jednakih kuća (bez uopće puteva među njima, ulazilo se preko krovova), paralelno u Jerihonu dižu slojeve zidina oko aristokratskog društvenog ustroja na bazi koncentracije bogatstva. Što prate i prve povijesne civilizacije, kako gradova Mezopotamije, gdje pojedino mjesto akumulira nešto, malo se obogati, pa se ozida jer ne želi, eksterno, dijeliti stečeno s komšijskim goljama okolo, sa stalnim borbama za prevlast među gradovima, ali ni interno, jer kler na vlasti (drma prvosvećenik koji je kralj) pazi što je čije i unutar zidina, tako i Egipta, gdje se u geografskoj izmještenosti i dugim tisućljećima civilnog mira razbaškarila centralna država i zbog toga nema ziđa, ali je interno posrijedi jednako hijerarhijsko, aristokratsko i teokratsko društvo, izražene klasne segregacije, s obogotvorenom vladarskom kastom koja pazi što je čije.
Rousseauov aksiom: "Prvi koji je ogradio zemljište i rekao: 'Ovo je moje', naišavši na prostodušne ljude koji su mu povjerovali, ustvari je osnivač civiliziranog društva. Koliko li bi spriječio zločina, ubojstava i ratova, od kolike li bi bijede i strahota poštedio ljudski rod onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak, dovikujući bližnjima: 'Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija!'"
Tamo gdje je bitno što je čije od nakupljenog kapitala, postaje presudno tko je otac djeteta. A tamo gdje je presudno tko je otac djeteta, postaje vitalna tipologija puritanskog svećenika, za narediti monogamiju, uspostaviti patrijarhat i kontrolu ženske seksualnosti, sa ženama kao drugotnima i u biti posjedom onoga tko je vlasnik i zemlje, tko je i ženu ogradio pa rekao 'ovo je moje'.
Spiljski čovjek tu ni luk jeo ni luk mirisao, definiran time da nije manje-više ništa posjedovao, a i ono što jest, ne kao individualno, privatno vlasništvo. Pa bi, kad ciljamo na pretpotopni primitivizam naših današnjih patrijarhalnih moralnih kodova, uputnije bilo govoriti, točno obratno, o dokinuću seksualnog nemorala spiljskog čovjeka i uspostavi seksualnog morala čovjeka poljoprivrednih civilizacija, odnosno kastinskog društva akumulacije privatnog posjeda, nejednakosti i stoga svećeničkog.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu