„Nestala naselja u Republici Hrvatskoj“

Knjiga „Nestala naselja u Republici Hrvatskoj“ dobrodošao je i svjež doprinos području društvenih i humanističkih znanosti, koje, moglo bi se reći, oskudijeva u knjigama i monografijama, dobrim dijelom zbog znanstvene politike boljeg vrednovanja radova objavljenih u stranim znanstvenim časopisima, na engleskom ili drugim jezicima. Zato mislim da je svaka monografija ili urednička knjiga u društvenim i humanističkim znanostima na hrvatskom jeziku pravi praznik i budi nadu u budućnost u kojoj će se hrvatska znanost vrednovati i na temelju onog što postoji u hrvatskim knjižnicama i arhivima.

Tim je riječima Ankica Marinović zabilježila izlazak knjige Vlatke Dugački, Lane Peternel i Filipa Višnjića (Plejada, Institut za društvena istraživanja i Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, 2021.) u časopisu „Sociologija i prostor“ koji objavljuje Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

I zaista, radi se o rijetkom izdanju za hrvatske prilike, premda bi demografija barem načelno trebala biti jedna od ključnih tema, s obzirom na sve veće razmjere depopulacije na što u recenziji upozorava i Dragutin Babić, ističući da se Hrvatska suočava s višestrukim sociodemografskim problemima – od negativnog prirasta u dužem razdoblju do iseljavanja stanovništva i sve većeg udjela starijih dobnih skupina u ukupnoj populaciji. Babić upozorava da depopulacija dovodi i do rasta razlika u regionalnoj razvijenosti, što bi također trebao biti jedan od razloga da država konačno krene u revitalizaciju devastiranih prostora u čemu bi važnu ulogu trebala imati upravo ova knjiga koja je, kako je napisao Ivan Lajić, hrabar čin interdisciplinarnog tima znanstvenika koji je istražio uzroke nastanka „nestalih naselja“ u Hrvatskoj. Koristili su pritom metode terenskog istraživanja, dubinskih intervjua… „Veliki trud autora bio je obilazak gotovo svih naselja, gdje su nalazili (ukoliko je bilo moguće) bivše stanovnike i s njima vodili razgovore i intervjue… Monografija je svjedočanstvo o nekadašnjem životu malih i održivih seoskih zajednica, što dobiva dodatnu dimenziju i preispitivanje u vremenu ekstremne depopulacije, deruralizacije i izumiranja našeg sela“, piše Lajić.

Temelj za istraživanje bili su rezultati Popisa stanovništva iz 2011. godine što se može uzeti kao jedini nedostatak ove knjige, s obzirom da bi autori već sada mogli prionuti na novi posao i obići još novih naselja koja su se ispraznila u zadnjih deset godina. Na Popisu su pronašli 150 nenaseljenih naselja (2001. godine bilo ih je 105) koja su terenski i obišli, nastojeći prikupiti što je moguće više podataka o njima. Treba dodati i da postoji još 40 naselja u kojima živi tek jedan stanovnik i 58 naselja s dvoje ljudi. Istraživanje je započelo još 2018. godine kraj Zagreba kada su posjetili Grabarak i Špigelski Breg te nastavljeno po ispražnjenom Žumberku, kao i ratom devastiranim Kordunom, Banijom, Likom, Slavonijom…  Najviše ih je u Gorskom kotaru, njih 30, potom Karlovačkoj i Istarskoj županiji

Autori ističu da su susreti s pojedincima koji se sjećaju kako su sela nekad izgledala i koji pamet život kakav je nekad bio  bili rijetki, ali i iznimno dragocjeni da se dočara kakav je život nekad bio. Naselja su različita – od sela s tek pokojom kućom do napuštenih otoka s kojih su otišli i svjetioničari.

Ova knjiga može pridonijeti daljnjem razvoju ideja, ali i pomoći u osmišljavanju praksi, kao i motivirati daljnja istraživanja različitih aspekata napuštenosti i praznosti u naseljima u Hrvatskoj, kako je zapisala Ankica Marinović.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu