Novi, dosadni Split. I Ivo Baldasar kao 'mali Račan'

Za sve je kriv Ivo Baldasar: Split je nakon lokalnih izbora u svibnju počeo tonuti na ljestvici gledanosti i nema tog vica, tog ispada novoga gradonačelnika koji bi Nova TV uvrstila u svoje vijesti u točno 19.29, u onom terminu za koji misle da im je ključan kako prsti ne bi poletjeli prema dobrom starom HTV-u. Ne, grad je nakon četiri godine divljanja eterom i u stvarnosti, nakon četiri godine psovanja, vrijeđanja, zabušavanja i lijepljenja pršuta na čelo, napokon postao više-manje normalan. Uobičajen. Dosadan

Čudne stvari, gotovo nezamislive, događaju se u Splitu posljednjih mjeseci: kome je još moglo pasti na pamet da će se, recimo, gradonačelnika umjesto u birtiji moći sresti na pazaru, gradilištima ili u školama? Koji je to optimist mogao predvidjeti da će „Kerum nakon Keruma“ pristojno pozdravljati na ulici i strpljivo slušati probleme kojim ga zatrpavaju na svakom koraku, a da pritom neće otpravljati sugrađane s „Javi se Juri Šundovu, reci da san te ja posla“. Ili s 500 kuna ili 500 eura, ovisi kakva je bila prethodna noć, samo da mu se dosadnjaković skine s vrata baš u tom trenutku, taman kada su pajdaši okrenuli treću turu?

Čudne, kažemo, pojave bilježe se ovih dana: novinari navikli da im bizarnosti svakodnevno slijeću pod noge gotovo da nemaju posla, pa prijeti dramatična nestašica splitskih vijesti. U ljetnim mjesecima još je lako - tu su turisti, gužve, trajekti, ljetni festivali, koncerti, rekordi na aerodromu i broj noćenja u odnosu na isto razdoblje lani.

No s prvim kišama, kada se posljednji Amerikanci i Japanci spakuju, drugi najveći grad u državi moći će dospjeti u vijesti nacionalnih televizija tek zahvaljujući piciginu na Bačvicama ili kakvoj koloni nesretnika iz Jugoplastike/Konstruktora/škvera/whatever, onih tužnim facama što traže svojih pedeset i kusur zaostalih plaća plus otpremnine. A i to samo ako imaju maštovite transparente i uvjerljivo kmeče pred kamerama jer, eto, takvih priča ionako ima na bacanje.

I da, naravno, tu je Hajduk, klub koji se prati obrnuto proporcionalno jedinstvenom eksperimentu koji se u njemu događa, pa je umjesto navijačkog samoupravljanja i testa neposredne demokracije medijima zanimljiviji neki američki ili australski prevarant koji se razbacuje najavama o Ligi prvaka. Ili priča o Poljudu, jedinom pristojnom stadionu u državu, koji bi se, eto, baš svake sekunde mogao urušiti.

Uglavnom, za sve je kriv Ivo Baldasar: Split je nakon lokalnih izbora u svibnju počeo tonuti na ljestvici gledanosti i nema tog vica, tog ispada novoga gradonačelnika koji bi Nova TV uvrstila u svoje vijesti u točno 19.29, u onom terminu za koji misle da im je ključan kako prsti ne bi poletjeli prema dobrom starom HTV-u. Ne, grad je nakon četiri godine divljanja eterom i u stvarnosti, nakon četiri godine psovanja, vrijeđanja, zabušavanja i lijepljenja pršuta na čelo, napokon postao više-manje normalan. Uobičajen. Dosadan.

Sudbina je to protiv koje se Splićani neće pretjerano buniti, a čak ni novinari neće puno kukati: eksperiment s Kerumom već godinama im je ionako izlazio na nos, a sam gradonačelnik - koji je vlastitu funkciju potpuno uvaljao u blato ionako jadne hrvatske političke realnosti - odavno im je počeo ići na živce. Nema više ruganja s primitivnim Splitom, eto vam tamo... Zagreb, recimo. Milan Bandić i njegov valjda dvadeseti mandat zaredom. Mi dolje opet smo u redu, hvala na pitanju.

Tko je, dakle, Ivo Baldasar? Prije samo godinu dana, kada ga je lokalni SDP spretnim manevrom kandidirao i pritom zaobišao Zorana Milanovića, izgledao je tek kao simbol prkosa, ptica rugalica koju je Marin Jurjević Baja izbacio u orbitu samo kako bi napakostio vrhu stranke. Ankete su mu davale mizernih pet posto šansi, protivnici su ga omalovažavali, a mediji - uključujući potpisnika ovog teksta - u prigodnim usporedbama smjestili u kategoriju pokisle mimoze. Pristojan i odmjeren, civiliziran i strpljiv - nit' smrdi, nit' miriše, rekli bi Splićani.

U uzbudljivom predizbornom dobu Baldasar se doimao kao previše siguran izbor, no kasnije se pokazalo da se upravo takav profil i tražio. U prvom krugu eliminiran je Kerum, a u drugome se, eto, za HDZ ipak nije moglo glasovati...

Novi splitski gradonačelnik na položaju je tek kojih dva mjeseca i pristojnost bi nalagala da se čovjeka pusti na miru barem do kraja ljeta, nezahvalno ga je procjenjivati odmah nakon što je zaronio u crnu jamu što mu je Kerum iskopao. Grad s dugovima i gubicima od preko 300 milijuna kuna, proračunom od mizernih 650 milijuna - od čega gotovo 70 posto odlazi na plaće i troškove u administraciji, vrtićima i kulturi! - i ne zvuči kao dobitak na lotu. Split će, ako ovako nastavi, uskoro pojesti sam sebe.

Baldasar to zna, pa se za početak bacio na male i lako vidljive stvari: ne prođe dan, a da se ne dozna za kakvu njegovu sitnu intervenciju, da ne reagira na dojavu o komunalnom neredu ili ne prošeta centrom grada, pa jeftino i efektno ne popravi dojam. Reagira na javnu kritiku, a i prvi potencijalni skandal u svom mandatu odlučno je srezao u startu: taman kad se grad uskomešao na najavu da će 100 tisuća kuna bez natječaja biti dodijeljeno tek osnovanoj udruzi kako bi se organiziralo nekakvo ljetno glazbeno-kulturno-štatijaznam tandrkanje u parku u centru grada, što je očito bila akcija koalicijskih partnera iz HNS-a, stvar je srezao u startu i odustao od posla.

Bez toga, nitko ga zasad zbilja nema zašto kritizirati: Hajduk je ostavio na upravljanje navijačima i prilično stručnom vodstvu, park šumu Marjan prepustit će dosta agilnim aktivistima, a gradske tvrtke... Njih će, naravno, po logici stvari okupirati stranački kadrovi. Kakvi su, takvi su, od Kerumove bratije teško mogu biti gori. Makar - i njih će osobno kontrolirati, jer već za koji mjesec preuzima i lokalni SDP, pa se čini točnom informacija da ga stranka u idućim godinama namjerava promovirati u jednu od novih uzdanica na nacionalnoj sceni.

Ambicije novog gradonačelnika Splita, dakako, sežu puno dalje od uvođenja reda na tržnicama i boljeg čišćenja gradskih plaža, pa u najavama sve pršti od velikih projekata: tek od komentiranja toga treba se suzdržati, barem zasad, jer iskustvo uči da rijetko koja blještava investicija nadraste fazu maketa i trodimenzionalnih simulacija. Ovaj put, ako Grčić pomogne, možda se štogod i dogodi.

Pa možda i mrvicu naraste taj proračun, jer i sam Baldasar shvaća da je besmisleno trošiti 430 milijuna kuna na plaće i da mu u gradskoj upravi jednostavno nije potrebno imati 440 zaposlenih. A on ih neće otpuštati nego će im svima ponešto smanjiti plaću, uz tipični SDP-ovski argument da „ionako imamo previše nezaposlenih“. Da nema Arsena Bauka, koji će valjda uskoro uvjeravati javnost da Hrvatskoj nedostaje još javnih službenika, pomislili bismo da nam se u Baldasaru reinkarnirao sam Ivica Račan.

A njega je, znamo, upravo pusto taktiziranje i nezamjeranje na kraju stajalo vlasti...