Očito je prioritet betonizacija, umjesto humanizacije prostora

Ana Dana Beroš, arhitektica, kustosica, urednica i aktivistica Odreda za arhitekturu savjesti ARCHIsquad, na nedavno otvorenom 14. bijenalu arhitekture u Veneciji, nagrađena je jednim od tri posebna priznanja za svoj angažirani projekt "Intermundia" u kojem se bavila pitanjem ilegalnih afričkih imigranata na Lampedusi. 

Na toj najstarijoj i najznačajnijoj svjetskoj smotri arhitekture njen projekt je izložen u Arsenalima u sklopu posebnog dijela Bijenala - izložbe Monditalia, a na Bijenale ju je pozvao osobno selektor Rem Koolhaas, jedan od najvećih arhitekata svijeta, profesor na Poslijedimplomskom studiju dizajna na Harvardu, dobitnik prestižnu Pritzkerove nagrade i voditelj čuvenog ureda OMA/AMO, koji je izabrao njen rad kao jedan od 40 najboljih projekata iz cijelog svijeta. Koolhaas je u arhitektonskim krugovima poznat kao provokator pa je u skladu s tom reputacijom koncipirao postav Monditalia, dajući prednost problematičnim situacijama na području arhitekture u Italiji, odnosno, onim projektima koji detektiraju stanje današnjeg društva. 

Ana Dana Beroš je tokom studija na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu nagrađena Dekanovom i Rektorovom nagradom, a radno iskustvo je stekla u renomiranim arhitektonskim uredima u Hrvatskoj, Finskoj i Brazilu gdje je istraživala favele i dnevne centre za HIV pozitivne osobe. Dobitnica je, samostalno ili u timu, nekoliko hrvatskih i međunarodnih nagrada na arhitektonskim natječajima, među kojima su prva nagrade za "Park po mjeri" za urbanističko-arhitektonsko rješenje javnog perivoja u Španskom 2008. te posebno priznanje na "Shinkenchiku Residential Design Competition" u Japanu 2009. Također je nedavno bila izabrana među sedam finalista ugledne nagrade Wheelwright Prize, koju dodjeljuje Harvard University's Graduate School of Design GSD iznimno talentiranim mladim arhitektima. Činjenica da je ušla u uži izbor te nagrade, koja podupire inovativna istraživanja na području arhitekture, dovoljno govori o njenoj reputaciji na međunarodnoj sceni. 

Što vam znači izbor u kustoski tim vrhunskih arhitekata svijeta, koji pripremaju središnju izložbu "Monditalia" na 14. venecijanskom bijenalu arhitekture, koja se bavi neuralgičnim točkama u Italiji? Kako ste se osjećali kad ste saznali da ste ušli u tim? 

Autorski rad na manifestaciji poput Venecijanskog bijenala arhitekture svakako znači prekretnicu u profesionalnom životu svakog mladog arhitekta, tako i u mome. Veliko je to priznanje i mom dosadašnjem radu, činjenica da me u svoju manifestnu izložbu izabrao sam selektor Rem Koolhaas, a nakon prvotne nevjerice uslijedio je ozbiljan i posvećen rad na projektu.

Jeste li već ranije upoznali ovogodišnjeg selektora Bijenala, neobičnog arhitekta, provokatora i kritičara Rema Koolhasa, autora TV tornjeva CCTV u Pekingu, koji vas je izabrao u svoj tim? Što mislite o njemu?

Rema Koolhaasa sam upoznala tek sad u Veneciji, na postavljanju svoga rada u Arsenalima. Vrlo je teško ‘trezveno’ pričati o karizmatičnom, svjetski najutjecajnijem arhitektu današnjice, čije sam knjige i arhitektonske projekte, kao i svaki drugi student arhitekture, gutala na početku svoje edukacije. No, on je sasvim pristupačna osoba, gotovo mogu reći sramežljiva u direktnoj komunikaciji.

Vaš projekt Intermundia propituje, kako se navodi u opisu projekta, transnacionalne i intranacionalne migracije u Europi, te kako se može destabilizirati rigidnost institucije 'zatvorenih čekaonica' prilikom ulaska u tvrđavu Europu.  Što vas je najviše motiviralo za taj projekt?

Istraživački projekt Intermundia geografski je fokusiran na najudaljeniji talijanski otočić Lampedusa, površine svega 22 četvorna kilometra. Otok, inače popularna turistička destinacija u Italiji, postao je poznat diljem svijeta 2011. s krizom, odnosno ‘opsadom’ kako su svjetski mediji tad prenosili, afričkih imigranata kao posljedicom Arapskog proljeća.  Tim se projektom nastoji pridonijeti stvaranju inovativnih, socijalno osjetljivih urbanističko-arhitektonskih cjelina koje će unaprijediti društvenu, ekonomsku i političku inkluziju te osnažiti solidarnost. Inače se u svome arhitektonskom djelovanju bavim socijalnim projektima i to je bila tema koju sam željela istražiti za Monditaliju, kao odraz stanja suvremenog talijanskog, odnosno europskog društva.

Koji su rezultati vaših istraživanja napravljenih za projekt Intermundia, koje ste proveli na otoku i među otočanima? Da li se atmosfera i odnos domaćina prema ilegalnim imigrantima Afrikancima promijenila tokom zadnjih godina?

Moje istraživanje koje sam započela ovog proljeća na Lampedusi tek je početak jednog sustavnijeg rada na temu transeuropskih migracijskih politika. Ono što mogu potvrditi jest da su Lampedužani bili i jesu solidarni prema afričkim imigrantima, a osjećaju nebrigu i frustraciju odsječenosti od talijanske države i Europske unije.

Kako ste projekt predstavili u Veneciji?

Intermundia je predstavljena u Veneciji u Arsenalima u obliku iskustvene prostorno-zvučno-svjetlosne instalacije u koju posjetitelji mogu uroniti. Željela sam da posjetitelje kroz efekt očuđenja približim migrantima, da se mogu solidarizirati u životnoj neizvjesnosti, a istraživanje s Lampeduse, kroz koje je prikazano iskustvo lokalne zajednice, izloženo je u obliku knjige.

Na projektu surađuju multimedijalni umjetnik Bojan Gagić, kao oblikovatelj svjetla i zvuka, Rafaela Dražić, umjetnica i grafička dizajnerica, te ARCHIsquad – odred za arhitekturu savjesti, čiji ste suosnivač. Što je 'Odred za arhitekturu savjesti'?

Odred za arhitekturu savjesti otvorena je platforma iz Zagreba koja se  bavi društveno odgovornom arhitekturom kroz razne istraživačke, edukativne i gradbene projekte. Platforma se temelji na interdisciplinarnoj suradnji koja uključuju lokalnu zajednicu. RCHIsqad svojiim radom želi doprinijeti stvaranju društva u kojem odgovornom arhitekturom potiče sinergijsko djelovanje pojedinaca i institucija na promjene u okruženju kako bi javni prostor, kao i kvalitetni privatni prostor, postao privilegij svih. ARCHIsquad je za vrijeme najvećeg građevinskog buma u Hrvatskoj, 2006. i 2007. godine, počeo s programom alternativne (samo)edukacije na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, pod nazivom “Izvan fokusa: Arhitektura davanja”.

U čemu se program sastojao?

Pozivali smo u Zagreb danas svjetski priznate arhitekte koji su stvarali u drukčijim kontekstima, uzimajući u obzir stvarne potrebe društva i tradicionalna graditeljska znanja lokalnih zajednica. Tako smo otvorili prostor za drukčije promišljanje arhitekture i u Hrvatskoj, da bismo sami uskoro počeli aktivno interdisciplinarno surađivati u “vlastitu izgrađenom okolišu”, s idejom da javni, te kvalitetni privatni prostor, postane privilegij svih. Jedan od javnosti najpoznatijih projekata jest “hitnaArhitektura”, program otvorenih “savjetovališta” građana kojim se pokazuje kako malim preinakama poboljšati vlastiti stambeni, ali i javni, kolektivni prostor.

Stekli ste ugled radeći nakon diplome u Finskoj, Danskoj, Brazilu i Japanu, istražujući između ostaloga favele i dnevne centre za HIV pozitivne osobe, te druge probleme zemalja Trećeg svijeta. Do kojih ste spoznaja došli?

Naravno, iskustva iz drugih zemalja svijeta, drugih kontinenata, obogatila su moj profesionalni i osobni život. Možda je najvažnija spoznaja bila da se u uvjetima tzv. oskudice stvaraju istinski avangardni projekti, oni koji mogu učiniti iskorak, društvenu promjenu. Nužno ja da takvi projekti uključuju lokalnu zajednicu, kako u planiranju, programiranju projekta, tako i u građenju, te najvažnije od svega moraju pobuđivati brigu za prostor, i osjećaj zajedništva.

Jeste li razmišljali da se pozabavite i rekonstrukcijom motela Ježeva, hrvatskog centra za azilante?

Da, već 2006. godine, unutar tad novoosnovane grupe ARCHIsquad, osjećali smo da je rekonstrukcija motela Ježeva važan socijalni projekt koji želimo realizirati, no natječaj je bio izričito raspisan za izvođače građevinskih radova. Na žalost, humanizacija prostora nije bila prioritet, već 'betonizacija' vanjskog, zatvorskog dvorišta. Ipak, bili smo provedeni centrom pod paskom načelnika, i bili smo u mogućnosti upoznati pojedine rezidente Ježeva i upoznati se s njihovim zastrašujućim životnim pričama.

Tko su ostali članovi kustoskog tima Rema Koolhasa, što su oni predstavili? 

Vrlo je raznolik kustoski tim Monditalije, sačinjen od arhitekata istraživača mlađe generacije, sve do etabliranih arhitekata, poput profesorice Beatriz Colomine sa Sveučilišta Columbia u New Yorku, ili pak Eyala Weizmana, direktora Centra za istraživačku arhitekturu na koledžu Goldsmiths u Londonu. S detaljima ostalih projekata još nisam upoznata, jer smo tijekom zadnjih dana radova na postavu izložbe uglavnom razgovarali o tekućim tehničkim problemima. Naravno, sve će se promijeniti kroz idući tjedan, tijekom četiri dana otvaranja Bijenala.

U kakvom je odnosu središnja izložba na Bijenalu Monditalia s nacionalnim prezentacijama, gdje se istražuje povijest arhitekture u zadnjih stotinu godina, konkretno, imate li dodira s izložbom koju je pripremila hrvatska selektorica Karin Šerman?

Usudila bih se reći da su nacionalni paviljoni i izložba Monditalia dva nezavisna projekta unutar Bijenala, koji još uključuje izložbu ‘Osnove arhitekture’ u Talijanskom paviljonu u Giardinima. Moj doticaj s hrvatskom prezentacijom isključivo je organizacijske prirode, budući da je Udruženje hrvatskih arhitekata, ujedno i organizator hrvatskog nastupa, podržalo moj projekt osiguravši kopneni i vodeni prijevoz instalacije sve do Arsenala u Veneciji.