Odgoj dječaka u Hrvatskoj

odgoj-djecaka-u-hrvatskoj-7499.jpg

Nije li počeo smatrati da je sasvim prihvatljivo prijetiti jugoslavenčinama, komunjarama, udbašima ili četničkim kurvama koji su se drznuli kritizirati takvu državnu politiku, jer je te prijetnje mogao slušati ili gledati svakoga dana?
Nije li počeo smatrati da je sasvim prihvatljivo prijetiti jugoslavenčinama, komunjarama, udbašima ili četničkim kurvama koji su se drznuli kritizirati takvu državnu politiku, jer je te prijetnje mogao slušati ili gledati svakoga dana?
Foto: 
foto HINA/ Edvard ŠUŠAK

Dječak, napadač s Markovog trga, ne odudara u ničemu od prosjeka većine svojih vršnjaka u Hrvatskoj: bio je smjerni vjernik, volio je Domovinu, posljednji rat smatrao je svetim, mrzio je Srbe, obožavao je oružje, i živio u potpunom beznađu. Nije bio nikakav ekstremist ili radikal, on je samo rezultat višedesetljetnog odgoja djece u Hrvatskoj

„Nije on ovdje došao slučajno“, ustvrdio je premijer Andrej Plenković, osvrćući se na pucnjavu jednog dječaka na njegovo radno mjesto u kojoj je ranjen policajac, da bi dječak nakon toga sebi oduzeo život.

I u pravu je, nema govora ovdje o slučajnosti.

Dječak o kojem je riječ ne odudara u ničemu od prosjeka većine svojih vršnjaka u Hrvatskoj: bio je smjerni vjernik, volio je Domovinu, posljednji rat smatrao je svetim, mrzio je Srbe, obožavao je oružje, i živio u potpunom beznađu. Nije bio nikakav ekstremist ili radikal, on je samo rezultat višedesetljetnog odgoja djece u Hrvatskoj.

I kad Plenković upozorava na radikalizam, ne možemo nego se upitati gleda li se taj čovjek u ogledalo dok se češlja svaki dan.

Zašto malo ne upita vlastitu ministricu kulture odakle joj ideja da daje milijune europskog novca čudnovatim portalima koji šire mržnju prema drugačijima i veličaju ustaštvo. Zašto ne pogleda sa svoje desne strane, potrebno je samo malo se sagnuti, i upitati svojeg ministra branitelja zašto pokapa nacističku vojsku uz državne počasti, ili zašto financira čudnovate likove što se trude ustaše predstaviti kao vojsku milosrđa.

Pa neće, naravno, jer ono što Plenković danas smatra radikalizmom je odavno već legitimna državna politika. Nije li ovom tragičnom, kao i drugim dječacima, javna televizija objasnila da je ubojstvo jedne djevojčice i njezine obitelji „prenapuhani medijski slučaj“, jer ne odgovora narativu o svetosti Domovinskog rata? Osim toga, riječ je o srpskoj obitelji, manje vrijednim žrtvama u Hrvatskoj.

Nije li dječak sve ove godine slušao i gledao kako se daju visoke državne počasti osuđenim ratnim zločincima i naziva ih se herojima?

Nije li slušao da je Nezavisna Država Hrvatska izraz težnje hrvatskog naroda?

Nije li počeo smatrati da je sasvim prihvatljivo prijetiti jugoslavenčinama, komunjarama, udbašima ili četničkim kurvama koji su se drznuli kritizirati takvu državnu politiku, jer je te prijetnje mogao slušati ili gledati svakoga dana?

Možda je na nekoj od misa slušao božje pastire kako prozivaju izdajnike među nama? Možda je učio iz udžbenika za vjeronauk u kojem se tvrdi da su ateisti odgovorni za koncentracijski logor Aušvic?

Eto, samo nekoliko pitanja premijeru koji je obećao da će naći odgovore na pitanje odakle radikalizam.

Odgovor, naravno, znamo, a zna ga i Plenković. Zato što je to državna politika već 30 godina. To je i razlog zašto obavještajna agencija SOA taj desni radikalizam, kojeg sada spominje Plenković, nije uopće prepoznala kao prijetnju u svojim posljednjim procjenama.

HDZ se, sa svojim satelitima, brine da ovaj zadnji rat nikada ne završi, odgajajući sve militantnije generacije, pa je prilično naivno da Plenković danas pita odakle taj „radikalizam“. Država ne samo da je izrasla na nasilju, nego je nasilje svake vrste postalo dio svakodnevice i svakodnevno se glorificira. Nasilnici danas zauzimaju važne funkcije, poput pokojeg župana, ali Plenkoviću to do sada nije pretjerano smetalo.

Dječakov rođak tvrdi da ima pravo na silno ilegalno oružje jer je „to jedina uspomena što mu je ostala od Domovinskog rata“. I nije problem što on iskreno vjeruje da kao veteran smije imati automatsko oružje i eksploziv, nego je problem što državne institucije vjeruju da on i ostali veterani smiju držati automatsko oružje kao nasljedno pravo veterana.

Sukob između HDZ-a i njegovih otpadnika okupljenih u drugim strančicama, zapravo nije u drugačijem pogledu na svijet, nego je nesporazum među njima nastao kad se nisu mogli dogovoriti oko količine ekstremizma kojeg žele gurati kao državnu politiku. Plenković bi to pomalo, dati koji milijunčić ustašama da im se ne zamjeri, i gurati ustašluke pomalo prikriveno i uglađeno kako se ne bi previše sramotio pred stranim državnicima, a ovi drugi bi ih otvoreno stavili kao zastave svojih politika.

Povijesna je ironija da se glavni državni epidemiolozi, redom članovi stranke koja sve ove godine gura nacionalistički kič i ekstremizam, danas suočavaju sa šikaniranjima i javnim prijetnjama kakvo su nekoć trpjeli Srbi u gradovima Hrvatske. Nesreća po Plenkovića je da je desnica u stalnoj potrazi za neprijateljem, a kada im nestane onih Drugih i Drugačijih kao vrijednih meta, okrenu se tražiti izdajnike unutar vlastitih redova.

Kad su se umorili od Srba, novinara, opozicijskih saborskih zastupnika i nevladinih organizacija, napokon su našli dovoljno veliku zvjerku da ga označe izdajnikom – samog Plenkovića koji im jedini može dati smisao postojanja.

Ironija po Plenkovića je da je baš njegova stranka odgojila već nekoliko generacija militantne i poslušne omladine koja je odrasla u mržnji. Plenkoviću bi trebalo ponavljati onu Niemollerovu: „Prvo su došli…“, ali što sad vrijedi, došli su i po njega.

Oni su dobro naoružani, puni mržnje i bez nade. Oni su uspješan rezultat desetljetnih napora HDZ-a da izgradi baš takvo društvo i takvu omladinu.

Oni su istinski unuci Djeda Domovine Franje Tuđmana i nastavljači njegove politike, a sada dolaze po Plenkovića.

Ima li još koga da se pobuni?