Skoči na glavni sadržaj

Odumiranje "čiste" Hrvatske

odumiranje-ciste-hrvatske-3225-3388.jpg

Samo s razvojem gospodarstva zaustavit će se trend etnički „stopostotno čiste“ Hrvatske. Neće se više gubiti stanovništvo, što joj je iz današnje perspektive sigurna sudbina u skoroj budućnosti
Foto: Aboutadriatic.com

Demografski stručnjaci tvrde da su procesi koji se danas događaju u strukturi stanovništva neke zemlje posljedica odluka i politika definiranih prije tridesetak godina, a rezultati današnjih odluka koje utječu na demografsku sliku zemlje također će biti vidljivi za tridesetak godina. Brojke neumoljivo govore da je Hrvatska u proteklih tridesetak godina doživjela veliki pad stanovništva i to ne samo zbog negativnih migracijskih tokova nego i zbog prirodnog pada stanovništva, odnosno zbog toga što već u duljem razdoblju u Hrvatskoj više ljudi umire nego što ih se rađa.

U odnosu na druge europske zemlje, Hrvatska se uvrstila među one s najvećim prirodnom padom stanovništva. Primjerice, poput Njemačke, ali s bitnom razlikom što Njemačka prirodni pad stanovništva nadoknađuje snažnim i kontinuiranim priljevom migranata, dok Hrvatska bilježi negativnu vanjsku migracijsku bilancu. Manjak domicilnog stanovništva, Njemačka nadoknađuje „uvozom“ stanovnika sa svih strana Europe, ali i Azije, Afrike, pa i drugih kontinenata. I pritom se izvještila probirati radno potentne stanovnike, osobito one koji joj nedostaju na domaćem tržištu rada, pa svojem sve starijem stanovništvu i na taj način osigurava mirne i udobne umirovljeničke dane. Sadašnji, a pogotovo budući hrvatski umirovljenici, već danas strahuju hoće li spokojno dočekati svoje posljednje dane ili će umirati gladni, goli i bosi.

Drugih je triput manje nego je prije

Nacionalistička revolucija na čijim je krilima prije četvrt stoljeća ostvaren višestoljetni hrvatski san o samostalnoj i suverenoj državi, istovremeno je, evidentno, rezultirala i značajnim gubitkom stanovništva, njegovim starenjem i odumiranjem. Rat za osamostaljenje i očuvanje suvereniteta na čitavom državnom teritoriju, nedvojbeno je doprinio gubitku stanovništva, i zbog poginulih i nestalih, ali ponajviše zbog onih koji su milom ili silom napuštali svoje domove i nisu se u njih vraćali, nego su nove životne perspektive potražili izvan hrvatskih granica. Rat za teritorije ujedno je bio i rat za etničko pročišćavanje stanovništva. Kao pobjednica u hrvatsko-srpskom ratu na svojemu teritoriju, Hrvatska je iz rata izašla etnički homogenija nego ikada: drugih je sve manje, triput manje nego što ih je bilo prije nacionalističke revolucije, a udio Hrvata u nacionalnoj strukturi stanovništva približava se stopostotnom maksimumu. Najdeblji kraj su izvukli ratni gubitnici, Srbi iz Hrvatske, kojih je triput manje nego što ih je bilo prije četvrt stoljeća.

Ostvarila se prognoza prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da će ih upravo toliko biti nakon rata. Tuđman je to prognozirao nakon što je iz sjedišta tadašnje Europske zajednice dobio zeleno svjetlo da u prvi Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina unese prag od 8 posto kao kriterij za ostvarivanje prava na manjinsku političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Osampostotnim pragom zamijenjen je kriterij koji je definirala Badinterova komisija u svojemu izvještaju o raspadu Jugoslavije u kojemu je proglasila i propisala pravo bivših njezinih republika na stvaranje samostalnih i suverenih država, uz uvjet da brojnijim nacionalnim manjinama na svojem teritoriju moraju dati pravo na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. Kriterij Badinterove komisije „brojna nacionalna manjina“ u prvom hrvatskom ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina pretočen je u osampostotni prag, a predsjednik Tuđman je svima kojima se u Hrvatskoj dizala kosa na glavi zbog toga što bi već tada pobunjeni Srbi realizacijom odredbi iz izvještaja Badinterove komisije dobili svoju državu u državi, poručivao da Srba u Hrvatskoj poslije rata neće biti više od pet-šest posto, pa neće ni imati pravo na političku, kulturnu i teritorijalnu autonomiju. I tako je i bilo: „Oluja“ je betonirala udio Srba u strukturi hrvatskog stanovništva daleko ispod osampostotnog praga koji im je jamčio pravo na posebna manjinska prava, pogotovo u područjima u kojima su bili većinsko stanovništvo.

Ratne traume i uništena privreda

Hrvatsko stanovništvo se „pročistilo i očistilo“, ali i bitno smanjilo, pogotovo na područjima na kojima su u većem broju živjeli Srbi. Kako su i pobunjeni Srbi prethodno s tih područja prognali svoje hrvatske susjede, pustoš uglavnom nije nadoknadilo i naknadno naseljavanje Hrvata, ponajprije onih izbjeglih iz Bosne i Hercegovine. I može hrvatska politika definirati  savršenu pronatalitetnu politiku, na tim prostorima nema ljudi koji bi je provodili, ni Srba, ali ni značajnog broja Hrvata koji su nekada zajedno s njima živjeli i radili. Ratne traume i uništena privreda učinili su svoje i većina bivših stanovnika s tih područja više se nikad tamo neće vratiti da stalno žive i rade.

Ratne migracije i drastično smanjivanje „srpskog remetilačkog faktora“ nisu, međutim, smirile nacionalističke strasti. Nacionalistička revolucija nastavila je teći i s manjim ili većim intenzitetom traje i danas. I dalje zagovara „čistu Hrvatsku“, ne više s naglaskom na iseljavanje nepoželjnih manjina, nego njihovom asimilacijom i prisiljavanjem na „podstanarski“ status. Paralelno s tim nacional-revolucionarnim procesima traje i gubitak stanovništva, demografi govore o demografskom slomu koji je započeo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a s obzirom na činjenicu da su svi demografski pokazatelji već dulje vrijeme negativni, najavljuju da bi u budućnosti mogao biti i intenzivniji.

Ekonomska kriza i recesija dolile su ulje na vatru. Rast nezaposlenosti, pogotovo među mladima, ekonomska nesigurnost i stagnacija i velikom broju zaposlenih ne jamči sigurnu egzistenciju, život od danas do sutra sasvim sigurno doprinosi negativnim demografskim trendovima, prije svega prirodnom padu stanovništva, negativnoj migraciji i depopulaciji stanovništva, što pak doprinosi njegovu starenju i izumiranju. Čak se i populističke kampanje u kojima se zagovara povratak obitelji, njezinu podizanju na pijedestal populacijske obnove, zapravo sudaraju s trendovima u razvijenim modernim društvima u kojima se sve više djece rađa izvan bračnih zajednica jer je država sve učinila da ih izjednači s djecom rođenom u brakovima. U skandinavskim zemljama već dugo se polovina djece rađa izvan brakova, zbog čega umjesto pada imaju prirodni rast stanovništva. I u Sloveniji se upravo to događa, pa i dežela bilježi prirodni rast stanovništva i popravlja svoju demografsku sliku.

Hrvatska za lojalne

No konzervativne nacionalističke glave u Hrvatskoj još uvijek vode glavnu riječ gotovo u svemu, pa i u kreiranju demografske politike. Izborne kampanje dodatno ih motiviraju da u prvi plan guraju „čistu Hrvatsku“, „Hrvatsku za Hrvate i lojalne podstanare“, pobožnu i smjernu obitelj čija je temeljna funkcija rađanje djece, a kako ekonomska kriza nikako da stane, u kampanji za skorašnje parlamentarne izbore domoljubno se sve više zgražaju zbog sve brojnijeg seljenja, mladih prije svega, u zemlje Europske unije, Kanadu, SAD, Australiju...

U tome prednjače HDZ i njegovi usitnjeni pravaški sateliti, jer i trećina, odnosno gotovo polovina njihovih birača želi „čistu Hrvatsku“, utemeljenu na bogobojaznim reproduktivnim obiteljima čiji su članovi uvjereni da nema života izvan Hrvatske. Pritom su sve  sličniji liku koji je u davnoj crnohumornoj televizijskoj seriji glumio Bata Stojković: sitni kriminalac, koji je zaglavio u zatvoru, vrijeme krati u zatvorskoj dramskoj sekciji, a dopalo ga je da s pozornice zatvorskim pajdašima recitira nacionalromantičarsku pjesmu Alekse Šantića „Ostajte ovdje“. I dok Bata Stojković kolutajući očima egzaltirano klikće „Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba...“ iz robijaške publike se prolama glas: „Ostani ti, budalo“. Tako se otprilike stvari događaju i u aktualnoj predizbornoj kampanji u kojoj se opet biračima prodaje domoljublje i poziva ih se na zajedništvo, žrtvovanje u nacionalnom i državnom interesu jer ih „sunce tuđeg neba neće grijati kao što ovdje grije“.

Istovremeno, međutim, Hrvatska kao njezina članica suočit će se s nekoliko odluka Europske unije i njezinih članica koje će utjecati na ovdašnju demografsku sliku, ako ne odmah, onda u duljem razdoblju, kao što i biva s političkim i drugim odlukama koje se naknadno reflektiraju na demografske procese. Do 1. srpnja 13 članica Unije, naime, odlučit će hoće li ukinuti ili produžiti ograničenja za zapošljavanje hrvatskih državljana koja su uvele pri ulasku Hrvatske u punopravno članstvo EU. Neslužbeno se najavljuje da će dvogodišnje ograničenje produžiti za još tri godine tek tri članice EU: Njemačka, Austrija i Velika Britanija, a preostalih deset će ih ukinuti, pa će i Hrvatske ukinuti svoja reciprocitetne zapreke. Kako istovremeno Njemačka i Austrija ne škrtare u izdavanju dozvola za rad hrvatskim državljanima, pogotovo onima čija su zanimanja deficitarna na tamošnjim tržištima rada, odlazak na rad u članice EU neće se smanjivati, može samo rasti.

Ako se, k tome, ostvare želje i najave naših političara da će Hrvatska uskoro biti primljena u schengensku zonu jer je ispunila sve kriterije, eto, dodatnih olakotnih okolnosti za odlaženje iz Hrvatske, ali i za useljavanje u Hrvatsku onih državljana članica EU koji u njoj vide šansu za bolji život. Važnije je, međutim, što bi ulazak u schengensku zonu u Hrvatsku privukao puno veći broj azilanata nego do sada, vjerojatno i dalje zbog toga da preko Hrvatske nastave put prema razvijenim članicama EU, ali i da ovdje eventualno potraže svoju koru kruha. Dosadašnja nezainteresiranost  hrvatskih političara i javnosti za sudbinu imigranata, ali i novu imigrantsku politiku koja se kuha u EU, preko noći će nestati, pogotovo ako zaživi prijedlog o uvođenju imigrantskih kvota za sve članice Unije, jer, ako ne odmah, onda će u duljem razdoblju azilanti postati i hrvatski problem koji će morati rješavati njihovim prihvaćanjem i zapošljavanjem, a ne kao do sada zadržavanjem u izoliranim centrima i slanjem u druge europske zemlje ili natrag od kuda su došli.        

Mijenjanje demografske slike

A kad Hrvatska doista počne disati punim europskim plućima, kad se makar uvrsti među prosječno razvijene članice Europske unije, onda će se i njezina demografska slika početi mijenjati: moguće i zato što će se zaustaviti prirodni pad stanovništva koje će zbog boljeg i mirnijeg života početi rađati više djece od broja onih koji umiru.

Tada će i hrvatski građani manje tražiti posao u drugim članicama Unije, a i njihovi će se građani iz raznih razloga početi više naseljavati u Hrvatsku; posebna su priča azilanti koji će u prosperitetnijoj i razvijenoj Hrvatskoj sasvim sigurno u bitno većem broju nego ikada hrliti prema Hrvatskoj tražeći posao i egzistenciju za svoje obitelji, pa i u sada praznim i „očišćenim“ dijelovima Hrvatske, ako se i  kad u njima obnove, makar i slabo plaćene, gospodarske aktivnosti koje su se i u gorim uvjetima od današnjih stoljećima odvijale.

Hrvatska tada neće biti etnički „stopostotno čista“, ali i neće više gubiti stanovništvo, stariti i odumirati u siromaštvu, što joj je iz današnje perspektive, tvrde demografi, sigurna sudbina u skoroj budućnosti. 

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija