Opasnost od mjera opreza

„Dosta je bilo!“, rekao je Andrej Plenković, tako odlučno i glasno da mu se kirurška maska na tren odvojila od lica, zategla uši i izložila ga mogućem udisanju virusa covid-19. Svjestan da bi se, po valjda dvanaesti put, morao testirati na koronu, premijer se umirio pa nastavio: „Otvorim novine, a u njima samo brojke i brojke i naricanje za lockdownom. Na portalima isto. Dnevnici su, a vi znate da ja sve gledam, kao olimpijske kronike: svaku večer počinju s rekordima. Narodu je javljeno da se javnost buni, a vi znate što to znači!“

„Znamo“, rekao je njegov prvi suradnik i šef Nacionalnog stožera civilne zaštite, Davor Božinović.

„Znamo“, dodao je i Božinovićev prvi suradnik u Nacionalnom stožeru civilne zaštite, Krunoslav Capak.

„Znamo“, priključila se i prva suradnica Krunoslava Capaka, doktorica Alemka Markotić.

„Znamo“, začulo se iz laptopa na čijem je ekranu bio ministar zdravstva u pidžami i pod temperaturom, Vili Beroš.

„Molim tajnicu da...“, izgovorio je Plenković mirno, onako kako je zvučao dok je smjenjivao ministre iz Mosta, pa dao Božinoviću znak da započne s diktiranjem.

Od pretposljednjeg vikenda u studenome u Hrvatskoj važe nove epidemiološke mjere, manje rigorozne nego nekada i još manje krute nego tamo gdje se Radimir Čačić iznenadio time što ga mali ali jaki virus ne jebe dva posto. On, Čačić, podrazumijeva da ga se sluša i ne propituje, ali eto, kao za vraga, kod covida se u postavkama ne može kineski zamijeniti hrvatskim.

Zbilja, dosta je bilo: dnevni broj zaraženih stiže i do tri pol tisuće, umire se kao na Istočnoj fronti, bolnice koje su mjesecima pripremane za prijam većeg broja oboljelih nemaju deka, medicinski radnici padaju s nogu od umora, dok ugledni znanstvenici apeliraju s kućnim bibliotekama u pozadini.

Naravno, mi smo krivi: imali smo cijelo ljeto i gotovo svu jesen da se naučimo nositi maske, držati distancu, pozdravljati se laktovima i potkoljenicama, čekati cjepivo i... I ništa: ljudski rod, s nama kao njegovim neodvojivim dijelom, jednostavno nije na visini zadatka.

Zato jest Davor Božinović: on ne samo da je, kao službeni spiker Stožera, najavio nove mjere, već je i zaprijetio policijom koja će, ovoga puta, pronalaziti tajne klubove, zaključane i zamračene lokale i vikendice u kojima su domaćin i domaćica, sve sa sitnom djecom, umjesto pet-šest najbližih rođaka, pozvali i onog strica koji im je sada, kao jedanaesti za stolom, samim svojim postojanjem navukao policiju prvo na vrata pa za vrat.

Nema više, kraće rečeno, labavo. Onaj kome je sada palo na pamet da se upita kako to, recimo, policija na proljeće nije mogla naći klub u kojem je predsjednik jeo ribu, HDZ-ovi ministri igrali belu, a vojni zapovjednik i jedan sudac kurili svircu, taj, prema svim raspoloživim informacijama, ima lezije na mozgu.

Nisu dobro ni oni što nešto bolje pamte, ali nikako ne razumiju kako smo to, majku mu, prvo bili uvoznici zaraženih, pa onda završili u kućnom pritvoru sa tridesetak oboljelih dnevno, zatim proglasili pobjedu nad koronom, otvorili se turistima i dnevno testirali manje ljudi nego što se u Narodnoj republici Bono proda soka od ananasa, pa sezonu ispratili računajući da je najgore prošlo, baš kao da ovdje to najgore ikada prolazi.

Zdravstvenih problema, također, imaju i oni što ne shvaćaju gdje je, ali točno, bila policija dok je „Torcida“ prvo slavila, pa onda u istom broju i na isti način žalovala, te kako to da su nove mjere najavljivane sve dok nije prošla obljetnica okupacije Vukovara, da bi onda, nakon klečanja predstavnika Srbije, Verana Matića, i kmečanja Karamarkovog ostatka s OIB-om, Ivana Penave, bile i usvojene.

Ako je ono proljetno zaključavanje svega poslužilo tek za odgodu neizbježnog – nezaraženi tada, kako je i najavio pandemijski superstar, švedski epidemiolog Andres Tegnell, zarazili su se sada, dok su oni što su preživjeli travanj umrli u studenom – pa ako je očito da povećanje migracija zbog studiranja ili posla omogućava i veće širenje virusa, dok doba godine podrazumijeva dulje zadržavanje u zatvorenim prostorima, onda je, evidentno, zdrav razum ostao jedino efikasno sredstvo borbe protiv korone. Problem je, međutim, što upravo oni čiji je posao zaštita javnog zdravlja uporno i predano vode otvoreni sukob s njim.

Suštinski nemoćni, kao uostalom i ostatak svijeta, posvećeni glancanju vlastite medijske slike i izuzetno efikasni u lošim procjenama i još gorim pripremama za takozvani drugi val, razapeti između jeftinih kalkulacija i nužnog opreza, stožeraši su do kraja rasprodali autoritet, pretvarajući svoj rad u pogonsko gorivo ignoranata, antivaksera, boraca kontra „brnjica“ i sličnih, sve brojnijih pojava sa one strane ruba pameti.

Ukoliko do sada nije bilo očito, onda sada jeste: jedino rješenje za ovaj virus je strpljenje, dakle čekanje da se cjepivo odobri, a stanovništvo procijepi. E to kod nas neće ići ni brzo ni, to posebice, lako. Naime, više polovice sudionika raznih anketa o cijepljenju protiv korone odbija mogućnost da cjepivo primi, dok je za stvarnu pobjedu nad covidom-19 neophodno imati šezdeset posto cijepljenih!

Povelik manjak povjerenja u znanost i struku u direktnoj je vezi s načinom rada te takozvane struke i prateće konfuzije znanstvenika, pa će sada, uz liječnike i medicinske sestre, i policajci i policajke raditi duple smjene. Naime, osim što protok vremena dovodi do zamora u oprezu, teško je, jako teško, razumjeti zašto je, recimo, za javno zdravlje opasnije kupiti pivo u ponoć nego hodati u masi nekim domoljubno-estradnim povodom i kako to, ali točno, virus ubija na kavi a ne ubija na misi, skakuće na privatnim druženjima jedanaest osoba, a mirno spava na sprovodima, vjenčanjima, svetkovinama...

Posljedica kontinuirane neprincipijelnosti Stožera je doživljavanje mjera zaštite kao oblika iživljavanja, a posljedicina posljedica traženje načina da ih se zaobiđe, bez obzira na rizik.

Upravo je to najveći neuspjeh Božinovića i ekipe koja se nekada davno doimala kao da zbilja zna što radi. Nepotrebno dugo i pretjerano zaključavanje, paralelna, slobodna  stvarnost za odabrane, olako proglašavanje pobjede nad koronom, ljetno riskiranje i jesenje nesnalaženje s naglim porastom oboljelih, rezultiraju, dakle, ne samo visokim brojkama zaraženih, već i jednakim doživljajem opasnosti od bolesti – od koje je, uzgred rečeno, trenutno oboljelo pola posto stanovništva, dok je desetina oboljelih na liječenju u bolnicama za koje smo godinama, sve dok nam nisu zatrebale, slušali da ih je previše -  i propisanih mjera opreza.

Oboje se, naime, pokušava izbjeći i niti jedno se, očito, ne shvaća dovoljno ozbiljno.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu

opasnost-od-mjera-opreza-7506-10161.png

Nisu dobro ni oni što nešto bolje pamte, ali nikako ne razumiju kako smo to, majku mu, prvo bili uvoznici zaraženih, pa onda završili u kućnom pritvoru s tridesetak oboljelih dnevno, zatim proglasili pobjedu nad koronom, otvorili se turistima i dnevno testirali manje ljudi nego što se u Narodnoj republici Bono proda soka od ananasa, pa sezonu ispratili računajući da je najgore prošlo, baš kao da ovdje to najgore ikada prolazi
Nisu dobro ni oni što nešto bolje pamte, ali nikako ne razumiju kako smo to, majku mu, prvo bili uvoznici zaraženih, pa onda završili u kućnom pritvoru s tridesetak oboljelih dnevno, zatim proglasili pobjedu nad koronom, otvorili se turistima i dnevno testirali manje ljudi nego što se u Narodnoj republici Bono proda soka od ananasa, pa sezonu ispratili računajući da je najgore prošlo, baš kao da ovdje to najgore ikada prolazi
Foto: 
HINA/ Admir BULJUBAŠIĆ