Otišla Mira Furlan

66. godini preminula je istaknuta jugoslavenska glumica Mira Furlan. Glumica je, objavljeno je na njenom Twitter profilu, preminula u srijedu, 20. siječnja.

Mira Furlan je rođena u Zagrebu 7. rujna 1955. godine i vrlo brzo je dosegla status jedne od najvećih glumačkih zvijezda tog vremena. Podjednako je radila u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i na filmu. Među ulogama se posebno ističu one u "Kiklopu" (1982.) Antuna Vrdoljaka, "U raljama života" (1984.) i "Za sreću je potrebno troje" (1986.) Rajka Grlića, "Lepota poroka" (1986.) Živka Nikolića…

Suočena s političkim pritiscima i nacionalističkim napadima, početkom devedesetih zajedno sa suprugom redateljem Goranom Gajićem odlazi u Ameriku, gdje je nastavila zapaženu karijeru u serijama "Babylon 5" i "Izgubljeni" s povremenim glumačkim izletima u našim krajevima poput uloge u filmu "Turneja" (2008.) Gorana Markovića ili tv-serije "Vratiće se rode" (2008.) koju je režirao Gajić, odnosno na pozornici teatra Ulysses na Brionima, dijeleći i tako sudbinu s Radom Šerbedžijom koji je također 90-ih postao nepoželjan. Prošle godine glumila je sebe u predstavi riječkog HNK Ivana pl. Zajca u predstavi "Vježbanje života – drugi put".

Dosljedno je zagovarala slobodarske ideje. Povodom nastupa u Rijeci dala je intervju Novom listu u kojem je kazala da se ljudi neprestano imaju potrebu razdvajati i grupirati, što je samo podloga za ugnjetavanje drugih, onih koji ostaju "izvan", onih koji nisu "mi". "A koji smo to 'mi'? Koliko usko ili široko doživljavamo taj pojam? Freud je govorio o 'strahu od minimalne razlike', tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati 'drugi' i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima. Oni drugi nacionalisti se nisu miješali u moj 'slučaj', što je također, na neki način, bio dio njihovog nacionalizma. Iskustvo je bilo dragocjeno i, kao što mi je savjetovala jedna glumica kad se razgovaralo o tome kako se postaviti prema poslovima na kojima je čovjek imao loše iskustvo, mogu samo reći: Hvala, mnogo sam naučila."

Više puta razgovarala je za Novosti. U intervjuu prije četiri godine, kazala je da joj je strašno žao da se nijedna sredina s područja bivše države ne uspijeva pomaknuti od problematike i diskursa otprije 25 godina.

"S druge strane i logično je da je tako jer je opći politički trend u svijetu skretanje udesno. Po milionti put vidimo da ljudski rod nije u stanju naučiti baš ništa na temelju vlastite prošlosti. Pogreške ponavljamo i ponavljat ćemo ih sve dok sami sebe ne eliminiramo s ove planete kojoj je, kako se čini, dosta naše vrste i njene nezaustavljive destruktivnosti".

Govoreći o razdoblju koje je provela u emigraciji, Mira Furlan istaknula je da je emigracija jako teška disciplina koja rezultira stalnim osjećajem plutanja po zrakopraznom prostoru.

"Savjetovala bih je jedino kao zadnje rješenje. Iako je, pretpostavljam, sve drugačije i valjda lakše kad se u svijet ode sa 18 ili 20 godina. Da, to je iskustvo jako vrijedno i stojim iza toga da ga ne bih mijenjala. Iz njega sam naučila da se takozvani identiteti mijenjaju, da čovjek ne može biti siguran ni u što, a najmanje u vlastiti status, da su sve etikete koje nam drugi lijepe na čelo (ili ih mi sami sebi lijepimo) proizvoljne, slučajne i promjenljive. Naučila sam mnogo o skromnosti i to je možda najvažnija lekcija."

Tom prilikom govorila je i o jugonostalgiji:

"Pojam jugonostalgije se tako izlizao i potrošio da za mene više nema nikakvog značenja. Nisam nostalgična ni prema vlastitoj mladosti, dapače, čini mi se da sam sad mirnija i sretnija nego u mladosti, pa kako bih onda bila prema zemlji koje su se svi tako lako odrekli da se čini kao da i nije postojala nego smo je samo sanjali. Razočaranje? Ovisi o tome što čovjek očekuje. U očekivanju da ljudi pokažu hrabrost ne ostaje vam ništa drugo do razočaranja. Možda tu hrabrost ni ne treba očekivati, možda ništa ne treba očekivati."

Upozoravala je na nacionalističke tendencije u društvu.

"Kao što sam već rekla, uspjela sam se odmaknuti od cijele te situacije i zapravo je ne pratim. Ali da, uvijek iste odore, uvijek isti ljudi i ništa me od toga ne čudi. Intenzivna rehabilitacija ustaštva je na sceni još od 1991., kad se nitko nije protiv nje ozbiljno pobunio (uz časne iznimke kao što je bio ‘Feral Tribune’), tako da se u ovom trenutku bespredmetno čuditi nad rezultatima te politike, sistematski provođene posljednjih 25 godina. Nitko od političara se od takve politike nije ozbiljno ogradio, nitko za to nije imao hrabrosti, ni desni ni oni koji bi da se smatraju lijevima. Tokom godina zacementiran je stav da pravi hrvatski patriotizam ne samo da tolerira ustaštvo, nego da je ustaštvo zapravo njegov konstitutivni dio. To je pljuska svim hrvatskim antifašistima, kao što je na primjer bio moj tata; Slovenac po svom tati i Hrvat po mami, partizan od samog početka Drugog svjetskog rata.", piše portal Novosti.

otisla-mira-furlan-7520-10177.jpg

 "A koji smo to 'mi'? Koliko usko ili široko doživljavamo taj pojam? Freud je govorio o 'strahu od minimalne razlike', tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati 'drugi' i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima.
"A koji smo to 'mi'? Koliko usko ili široko doživljavamo taj pojam? Freud je govorio o 'strahu od minimalne razlike', tako da i onaj susjed s druge strane ulice vrlo lako, u datim okolnostima, može postati 'drugi' i, kao takav, imati ozbiljne posljedice po svoj život. Sve smo to doživjeli ovdje pred tridesetak godina. I još uvijek doživljavamo. O tome sam dosta naučila i na vlastitoj koži, zahvaljujući svojim plemenitim učiteljima, hrvatskim nacionalistima.
Foto: 
HINA / Miljenko KLEPAC