Pitanje prioriteta: krvave ruke

Povodom prolivene krvi u osnovnoj školi u Prečkom, i staro i mlado i lijevo i desno se raspričalo o potrebi uvođenja u škole naoružanih zaštitara. A ne bi nam prva pomisao bila povećanje proračuna za javno školstvo i zdravstvo? 

Nauštrb, stavimo, vojnog budžeta? 

Kolumnist Indexa Goran Vojković, poznatiji kao fanboy barunice Thatcher, dao se u karakteristično izlaganje tri temeljne funkcije države po neoliberalima: osobna sloboda i sigurnost imovine (ne smije nitko da mi dira što sam na Slobodnom Tržištu zapasao i pravno ovjerio!) te vanjska i unutarnja sigurnost. U Vojkovićevom repertoaru je i ona staromodna desničarska retorika o naivcima koji ne razumiju u kakvom svijetu žive ("koliko god mirotvorci pričali bajkice kako nam vojska ne treba – treba nam"), sa sve slinjenjem nad arsenalom ("i nadzvučna komponenta, i tenkovi, i dronovi i brodovi") i napokon lošom lirikom militarističkog sladostrašća (važno mu je moći se pouzdati da će tko god "takne Hrvatsku, biti poslan svom stvoritelju prije vremena").

Isto tako je, formulacijom iz naslova članka, prepoznao Hrvatsku kao "zemlju koja je izgubila prioritete" – jer nije na vrijeme uvela oružje u škole. A kad smo već kod prioriteta, svi ostali javni servisi, poput školstva, zdravstva, vatrogastva, mirovinskog sustava, po učenom Vojkoviću ne trebaju biti prioritet države ("realno može se organizirati i privatno, bez države").

Izgubili smo prioritete – glasi naposljetku krovni argument – jer bi nam na prvom mjestu trebalo biti do djece. Kul. 

Sa stizanjem proljetos Rafala da nam "čuvaju nebo", vrlo su na mjestu bile grafike dijeljene po društvenim mrežama koje su ukazivale kako se za cijenu jednog lovca može nabaviti npr. 40 milijuna obroka za gladnu djecu. Sam će Dwight Eisenhower svoje predsjednikovanje zaključiti spoznajom kako je golemi hladnoratovski vojni budžet "oblik krađe od onih koji nemaju za hranu i odjeću". 

Osim toga, i rat i vojna industrija sama po sebi toliki su zagađivači da će ono što nam djecu ne ubije – poslužit ću se izrazom kolegice s Mašine – učiniti da svijetle u mraku.  

A i ministar Anušić se u svom (ne)diplomatskom izlanuću prije mjesec dana pozvao na potrebu da branimo djecu. Ali tako što je pribjegao istovrsnoj retorici desničara starog kova kao i Vojković (ili recimo Raspudić kad je naivnost vabljenja migranata u Europu usporedio s naivnošću "zapadnog derišta" koje mazi poskoka), spočitnuvši vodstvu EU "ružičastu politiku kojoj su svi dobronamjerni, svi su dobrodošli". Iz fondova EU – požalio se Anušić u identitetu općinskog načelnika – više se para može dobiti za ekološku zaštitu nego za oružje i obranu kršćanstva.

Požalio se i na kritičare nabave oružanih sustava koji nezrelo upozoravaju "da se za taj novac moglo napraviti 10, 20 vrtića". Zašto nezrelo? "A tko će braniti te vrtiće, te obitelji kada dođe do problema?"

Nije Anušić propustio ukazati ni na smjer iz kojeg možemo očekivati probleme. Mađari! Srbi! Zna se da su nam posebno Srbi vjekovni dušmani. Njihov će vojni proračun nagodinu dostići 2,5 milijarde eura. "Za što se Srbija naoružava? Oni su tamo praktički polugladni. Ljudi rade za vrlo male plaće, mala je zaposlenost, ali proizvode i kupuju abnormalno puno naoružanja."

To je, dakle, taj recept koji Anušić priželjkuje? Vučića on tu, skužite, ne grdi nego ističe kao pohvalan primjer zbog izgladnjivanja vlastitog naroda u ime obrane vlastitog naroda!

Ali pitanje ono bješe: "Za što?" Ili: "Zbog čega? Nitko se ne naoružava bez veze."

Zbilja, zbog čega? Bi li se Hrvatska morala naoružavati kad Anušić ne bi mogao pokazati prstom na naoružavanje Srbije? Ali bi li se uopće i Srbija morala naoružavati kad ne bi imala na čije naoružavanje pokazati prstom? Što ako se i jedna i druga naoružavaju baš zato da bi i jedna i druga mogle pravdati svoja povećanja vojnih budžeta – u čemu samom se i sastoji onaj pravi i zadnji smisao svega?

Naizgled ću skrenuti s teme. Po čemu se razlikuju kejnzijanska i neoliberalna verzija kapitalizma? Po pitanju za što se zadužujemo i na što idu javna ulaganja. Keynes je dokučio da će upucavanje velikog javnog novca u socijalne mjere imati blagotvoran učinak ne tek za članove društva koji ih trebaju, nego i za samu ekonomiju! Puna zaposlenost, dobre plaće i zaštitna mreža socijalne države stvara dobre potrošače, a dobra agregatna potražnja odčepljuje i vrti ekonomiju na korist također i kapitala. Neoliberalizam ampak uvodi famozne Mjere Štednje za društvo. Ali to znači da si je osujetio agregatnu potražnju koja bi dolazila kroz blagostanje širokih slojeva – tu ekonomija ne samo što se okreće protiv društva već se i sama ne okreće, baca sebi klipove pod noge. Što ćemo sad?

Jedna od fora: tzv. vojni kejnzijanizam. Unatoč nazivu, radi se o vrlo neoliberalnoj praksi. Doktrinu male države, fiskalnog konzervativizma i panike oko javnog duga treba uzeti sa zrnom soli – neoliberalizam se zalaže za sve to samo kad treba ići za društvenu reprodukciju. Za kapital obavezno vadi iz džepa porezne olakšice, koje također stvaraju fiskalni deficit i efektivno predstavljaju ulaganje javnog novca. Nikakve štednje neće biti ni za vojnu industriju. Big Government? Nema velike vlade za narod, jer stezati nam je remen, ali mora je biti za vojsku! 

Govori se o vojnom kejnzijanizmu zato što trebamo nekakva javna ulaganja za s(t)imulirati ekonomski rast po upravo Keynesovoj logici potražnje koja stvara ponudu. Samo onda da to što manje ide kroz socijalna davanja, što više kroz uvezana privatna bogaćenja (pak su i dugoročni rezultati stategije prijeporni). 

Nema veze što se radi o industriji smrti, ratove će se ako treba i izmisliti samo da bude potražnje za oružjem. Bloomberg je, recimo, prije godinu dana izvijestio kako je stalni rast ulaganja u obranu boostao US ekonomiju najbržim rastom od 2019. – i kako je Bidenova administracija tražila još ulaganja (jer Ukrajina, jer Izrael). 

Nije tu vojna industrija radi servisiranja ratnih potreba (do kojih eto tragično dolazi), već se ratni strojevi ciljano postrojavaju radi servisiranja potreba vojne industrije. Čak je i Trump, koji zauzima izolacionističku pozu i busa se da će časkom zaustaviti sve ratove, kao predsjednik povećao vojni budžet, štoviše, zahtijevao od NATO partnera da povećavaju i oni. Koji su to pak rado napravili i bez Trumpa. Pljušte naslovi tipa "U Europi se rađa nova vojna sila. Dali su desetke milijardi za avione, tenkove..." Podvelo se potrebu za povećanjem transfera javnog novca u proizvođače oružja pod šifru potrebe za "ratnom ekonomijom" i za zajedničkom Europskom strategijom za obrambenu industriju. Nominalno iz čistog geopolitičkog razloga, za biti neovisnijima o SAD-u – no slučajno čineći točno ono što stimulativno treba neoliberalnoj ekonomiji u fazi kriziranja i što čini također i SAD. 

Što rek'o Frank Zappa: politika nije nego estradna sekcija vojne industrije. 

Anušićeva konstatacija da se nitko ne naoružava bezveze u funkciji je sugestije da se Mađarska i Srbija naoružavaju iz oštrenja zubi na naš teritorij. Nitko ga nije obavijestio da u neoliberalizmu ne ide pazarenje oružja zbog prijetnje rata, već ide prijetnja rata, po potrebi i proizvodnja rata, zbog pazarenja oružja. Pacifisti običavaju ratu pridruživati epitet besmislenosti, ali smisao mu je već u samoj tenziji, u tome da ministri obrana mogu plasman javnih sredstava u tone gvožđa sidriti u nadvijenoj ratnoj prijetnji. 

Ali nije točno da za djecu imamo samo Mjere Štednje! Taman posla, stavit ćemo i pištolj u ruke nekom čiki da ih čuva od prijetnje nasilja. I pssst, ni glasa o tome da pištolj baš zato što nije fiskalni prioritet poduzimati nešto oko same nadvijenosti prijetnje.