Pomognite crowdfunding kampanju za snimanje filma o šibenskoj varoši

Ivan Živković Žika je Šibenčanin, a Šibenčani po upornosti i tvrdoglavosti znaju biti gori od Ličana. Još je bio jedva stasali novinar kada je prije desetak godina odlučio snimiti dokumentarac o Miroslavu Ćiri Blaževiću, ali su ga svi uvjeravali da nema šanse, da mu ideja neće proći, da treba imati dobar ulaz… Međutim, korak po korak, Žika ga je snimio i filmski zabilježio neke od zvjezdanih trenutaka Ćirine trenerske karijere.

Slično je krenuo i s ovim filmom. Ideja o dokumentarcu o varoši u njegovom rodnom gradu, iz koje je došla sva sila poznatih što znanstvenika, što umjetnika, što pjevača, postoji niz godina. Povod za film nije potreban. Dovoljno je spomenuti samo nekoliko imena zbog kojih ga treba snimiti: Arsen Dedić, njegov brat Milutin, Mišo Kovač, Ante Peterlić, Ivo Pattiera, Pero Nadoveza, Krasnodar Rora, Krste Juras, svi su oni odrasli u nevelikoj varoši smještenoj, kako to s varošima i treba biti, uz stari dio grada.

Malo tko je od njih iz bogatih, velikaške familije. Takvih je u varoši malo bilo, barem onoj donjoj, nego su svi redom potomci težaka, ribara i seljaka koji su se mukotrpno probijali najprije kroz Šibenik, a onda i kroz život, tako da ne treba čuditi rečenica Miše Kovača iz filma kada kaže da mu je veća trema bila kad se prvi put spuštao iz varoši na šibensku poljanu, nego kad je prvi put letio jumbo-jetom iz Londona u New York. A to je samo jedna sličica iz već sada bogato snimljenog materijala.

Živković se redovito javljao na natječaje, tražio financijsku pomoć, ali je svuda nailazio na zatvorena vrata. Kad je shvatio da je vrag odio šalu i da godine nose svoje, a junaci šibenske varoši zauvijek odlaze, ponovo je uzeo stvar u svoje ruke i počeo snimati „Varoški amarcord“ kako zna i umije. A Žika i zna i umije.

„Nakon svih odbijenica na filmskim natječajima na HRT- u i HAVC-u, film ću ipak dovršiti; nešto sam love uložio sam, nešto lovim sponzorske, a na nagovor kolege Olega Maštruka pokrenuo sam i crowdfunding kampanju za financiranje pa da publika uskoči, kad već nisu institucije. A institucije su u totalnom debaklu. HAVC je ove godine odobrio samo jedan dugometražni dokumentarni film i to na temu Domovinskog rata. Kod HRT-ovih natječaja su to do sada bile uigrane sheme, natječaji su tu bili čisto da se zadovolji forma, sve se zapravo znalo unaprijed. Evo, širem čitateljstvu odmah zvučim kao još jedno grintalo koje nije prošlo na svim tim natječajima pa pljucam, ali to je naprosto tako, uglavnom dogovoreno. Problem je što dokumentarni film nema taj komercijalni potencijal da se na njemu zaradi neki novac, nikad ne možeš zaraditi na njemu onoliko koliko te košta proizvodnja“, objašnjava nam Živković financijsku konstrukciju koju pokušava složiti.

U glavnom fokusu filma je famozni triptih Arsena, Miše i Vice, koji je svaki na svoj način obilježio glazbenu povijest puno šire od Hrvatske, ali i koje je – opet svakog na svoj način – obilježila i ta čuvena šibenska varoš. Redatelj oko njih prikazuje varoški kontekst iz kojih su ponikli i plete još niz priča o velikim i malim ljudima.

To je fenomen, dodaje Živković, da u jednom komšiluku odraste takva generacija ljudi. „Nabrajam po stoti put, znajući da ću opet nekog preskočiti, puno ih je: Arsen Dedić, Vice Vukov; Mišo Kovač, nogometne legende Krasnodar Rora i Pere Nadoveza, skladatelj Miro Belamarić, koji je nedavno preminuo pa operni pjevač Neven Belamarić, ikona klapske pisme Krste Juras, redatelj Mate Relja, filmolog Ante Peterlić i… sigurno netko opet fali. Posebno je nevjerojatno da je ova generacija ljudi stasala u takvom tipu naselja kao što je varoš. Govorimo o 30-tim i 40-tim godinama. Tad je još uvijek bila izrazita društvena stratifikacija između gradskih obitelji i ovih varoških, čiji su preci došli iz nekih seoskih krajeva, podigli potleušice, sagradili zapravo selo pored grada pa su se te dvije urbane forme stopile u jednu. To su bile uglavnom težačke obitelji koje su se jako mučile za osnovnu egzistenciju. Arsenov otac je bio zidar, majka je bila nepismena, a on ispadne genije!“

Odmah dodaje – da ne bude nesporazuma – da „Varoškim amarcordom“ želi odati spomeničko značenje za popularnu kulturu cijelog prostora bivše zemlje. „S do sada snimljenim materijalom apsolutno mogu tako nešto tvrditi. Posebno sam zadovoljan snimkama Milutina Dedića, Arsenovog starijeg brata. Snimao sam ga na tri lokacije: prošle godine u Beogradu te nedavno u staroj kući Dedića u Varošu i na znamenitoj željezničkoj stanicu u Perkoviću, od kud se odlazilo u ostvarivanje snova. Milutin je veliki erudit, briljantan narator te se u svojoj 82. godini svega šibenskog, obiteljskog i dječačkog savršeno sjeća. Iz njegovih priča iskaču slike u kojima upečatljivo vidiš umjetničke motive i formaciju Arsenovog 'pjesništva povratka'. Kod dokumentarca nikad ne znaš gdje ćeš završiti, kad započne neka digresija, puštam je da odluta i u njoj se na kraju često zaokruži neka zanimljivost“, naglašava Živković.

Odgovora i na potencijalne prigovore, premda ih nema, jer tko bi prigovorio na ideju da se filmski zapišu ostaci jednog vremena koje je zauvijek prošlo i koje samo tvrdoglavost njihovih aktera održava na životu braneći je od najezde sveopće apartmanizacije koja sve više i više nagriza i Šibenik. „Koliko god se o ovoj temi do sada pisalo, ona je kao i svaka velika priča zapravo neiscrpna i inzistiranjem na njoj uvijek ideš u neku dubinu, snažniji kontekst, a dođeš i do nekog nepoznatog, a genijalnog momenta pa se čudiš kako je moguće da je to do sada bilo preskočeno. Pred kamerom ti se otvori i ogromna emocija na licima ljudi ove generacije.“

Zato, podržite „Varoški amarcord“, evo linka na crowdfunding kampanju ovdje, kako bismo svi skupa uživali u varoši kakva je nekad bila i kakva je, barem jednim dijelom, još uvijek. Zabilježimo je, jer bi mogla uskoro zauvijek nestati.