Posljednji dani mirotvorstva

“Jebo vam pas mater da vam jebo!!! Stoko šugava, majku vam vašu!” To viče netko iz gledališta na amaterskoj snimci mirotvornog prosvjeda na vojnom mimohodu 31. srpnja koju je objavio dnevnik.hr, koja prikazuje omanju skupinu mladih u majicama umrljanim crvenom kako liježu pred vojna vozila u Vukovarskoj ulici u Zagrebu, a policajci i vojnici ih potom odnose s asfalta i prebacuju preko živice. “To su ovi Tomaševićevi, majku im jebem”, tvrdi, tko zna zašto, drugi glas na snimci. “Prebaci je preko ograde, jebem joj familiju!”, sladostrasno ubacuje treći, otkrivajući da je među prosvjednicima, očigledno, bilo i hrabrih mladih žena. “Stoko šugava!!”, čujemo opet onoga prvog. “Baci govno napolje!!!”, inspirirao je četvrtog. “Tako je, povuci ga, povuci!!! Samo prebaci!”, dijeli upute peti, dok grmalji od policajaca i vojnika, nipošto blago, mlade ljude odvlače s ceste. “Bravo!” - snimka koja ne traje duže od minute završava oduševljenim uzvikom čestitke snagama reda koje su, eto, kolonu tenkova i vojnih oklopnih vozila uspješno sačuvale od četvoro, petoro dvadesetogodišnjaka u majicama, kratkim hlačama i jeftinim patikama.

I uistinu: od institucionalnog tretmana mladih pacifista koji su se odvažili pokazati da misle vlastitim glavama gori su još samo gnjev i mržnja prema njihovoj akciji aždaje kojoj tepamo umilnim imenom “javnosti”. Ne pokazuje samo opisana snimka koliki je gnjev izazvala kratka, gotovo usputna antimilitaristička akcija: i na društvenim mrežama na mlade se prosvjednike sručila zaglušujuća lavina mržnje. Otkud sve to? Otkud toliki bijes prema ljudima koji se protive oružju i ratu? Otkud tolika vjera u uniforme, tenkove, dronove, rakete – u oružje koje ubija? 

Mudrovati možemo unedogled, ali ovo valja reći: ista je to mržnja, ista vjera u mržnju, ista ushićenost nasiljem i moći koje su Europu – opisao ih je Karl Kraus u svojim monumentalnim “Posljednjim danima čovječanstva” – odvele u pokolj Prvoga svjetskog rata; ista je to ljubav prema oružju i mržnja prema mirotvorcima koja je Nijemce, poludjele od  nasilne karizme histeričnog provincijalca, navela da svijet gurnu u najveći pokolj u povijesti; ista je to ona bahatost rulje i vjera u oružje koja je staljinističkim komunistima i šovinistima omogućila da u drugoj polovini osamdesetih Srbiju zajednički povedu u ludost još jednog balkanskog rata; ista je to ona zloslutna kolektivna nepromišljenost, isto ono srljanje u katastrofu koje danas, predvođeno Putinom i Netanyahuom, cijeli svijet – pa očito i Hrvatsku – uvlači u još jedan apokaliptički vrtlog rata, nasilja i smrti.

A što kažu mladi koji liježu pred tenkove? “Danas, dok se održava vojni mimohod koji slavi oružje, ratne operacije i vojnu moć, podsjećamo da rat nije spektakl ni povod za ponos, već simbol uništenja, smrti i razaranja”, objavili su na dan mimohoda. Ima li u tome nešto netočno? “Ovakvi događaji okupiraju fizički, medijski i financijski prostor, a skrivaju brutalnu istinu: ratovi pune džepove političarima, vojnoj industriji i korporacijama, dok obični ljudi gube živote, domove i budućnost”. Ima li u tome nešto netočno? Zašto je samostalna Hrvatska trajno obilježena traumom nepravde i kroničnim osjećajem nepoštenja? Zato što je “rat napunio džepove političarima”, dok su “obični ljudi gubili živote, domove i budućnost.” Je li bilo tako, ili nije?

Ovdje valja podsjetiti na još jedan pacifistički glas – ukupno smo ih javno i čuli samo dva – u povodu vojnog mimohoda 31. srpnja. “Antiratne feministkinje”, “ad hoc feministička antiratna koalicija” objavile su tim povodom priopćenje u kojemu se “sa zabrinutošću pitaju kakav je smisao ovakvih mimohoda, koja je poruka razornih vojnih tehnologija doli trijumf volje ratne politike kao stalne prijetnje politici mira.” Treba li takav mimohod “državi u kojoj nema novca za zdravstvo, za siromašne, za umirovljenike i umirovljenice, ali ni za borbu protiv ekocida i klimatskih promjena”? “Još više zastrašuje činjenica da se umjesto obećanja života i politike dijaloga, mira i suradnje, koja se temelji na ljudskoj sigurnosti, nanovo zazivaju vojno-sigurnosni projekti, a državni i vojni dužnosnici u revanšističkoj maniri pozdravljaju vrijednosti 'krvi i tla' i svjesno produbljuju društvene podjele.” Opet valja pitati – je li tako, ili nije?

Te mlade žene i muškarci podsjetili su samo na očite činjenice, koje moćnici, uključujući tu nažalost i najutjecajnije medije, tako neodgovorno prešućuju. “Rat ostavlja posljedice i na prirodu i životinje. Bombe ne uništavaju samo zgrade – one spaljuju šume, zagađuju rijeke i tlo, tjeraju ljude i životinje u bijeg. Veličanje vojske i nasilja stvara društvo koje prihvaća nasilje kao normu – nasilje nad ženama, djecom, manjinskim zajednicama.” Mirotvorci ne slave oružje. Oni podsjećaju “da su u rovovima i ratnim strahotama ginuli civili, siromašni, žene i djeca”. Oni kažu, i imaju pravo: umjesto parade tenkova i raketa, treba ulagati u “sustave koji spašavaju, a ne uništavaju”. Lijepo rečeno. Na kraju su poentirali tako da se čini samorazumljivim složiti se s njima: “Ne želimo ponovno morati učiti djecu kako izgleda nagazna mina. Zato smo se odlučili za prosvjed i nadamo se da će i druge potaknuti na triježnjenje”.

Od triježnjenja, međutim, ništa. Mlade koji ne žele svoju djecu privikavati na oružje i nasilje dio ovdašnjih pristojnih građana nazvao je “šugavom stokom”. Policija ih je, vidi se na snimci, umjesto da ih podigne i odnese nastojeći ih ne ozlijediti – jer to im je posao - doslovno vukla po asfaltu, a to zasigurno nije prošlo bez možda i ozbiljnijih fizičkih ozljeda. Potom su ih priveli prekršajnom sucu, uz prijavu za “kršenje javnog reda i mira”. “Kršenje javnog reda i mira”! Ma zamislite: središtem Zagreba tutnjaju kolone tenkova, oklopnih vozila i razornih raketa; nebo iznad sjeverne Hrvatske paraju zastrašujuće letjelice stvorene da siju strah i smrt, a skupina studenata “krši javni red i mir” zato što je legla na cestu zahtijevajući da prestane ubijanje na svijetu. Doista, “'ko je tu lud”, pitao je onomad satiričar Branko Đurić Đura u svojoj popularnoj groteski o preobrazbama i zamjenama uloga.

Promotrimo stvari iz suprotnog ugla, pa bi mogle postati jasnije. “Sve za hranu, znanje i obrazovanje - ništa za naoružanje” jedan je od pacifističkih slogana Žena u crnom iz Srbije, jedne od najuglednijih i najdugovječnijih antiratnih organizacija na području bivše Jugoslavije, koja je svoj plemeniti i časni put započela još u kasno ljeto 1991., protiveći se napadu JNA na Vukovar. Hrvatska javnost, a dakako i ona u BiH i na Kosovu, s punim pravom poštuje veličanstveno – nije pretjerana riječ – djelovanje Žena u crnom. Ali, kakva je razlika između poruka žena i, nažalost rjeđe, muškaraca koji diljem Srbije u crnom, dostojanstveno, već duže od tri i pol desetljeća prosvjeduju protiv rata, razaranja, ubijanja i smrti koje je 1991. krenulo iz Beograda, i antiratnih poruka koje su usred Zagreba protekle nedjelje odaslali mladi ljudi koji su polegli pred tenkove, protiveći se oružju kao takvome? 

Razlike u tome nema. Jer zamislimo - kakav bi bio svijet u kojemu bi onoliko ljudi koliko ih se danas divi oružju – ili samo šuti – bilo mirotvorno, a tek zanemariva manjina, poput Žena u crnom u Srbiji ili odvažnih prosvjednika i Antiratnih feministkinja u Zagrebu, zagovarala militarizaciju? 

Uostalom, ako itko biva alergičan kada se spomenu pacifisti, antimilitaristi, mirotvorci, dezerteri, lijevi aktivisti, Žene u crnom ili Antiratne feministkinje, možda će pripomoći izjava koju je u nedjelju izgovorio jedan od sudionika mimohoda, a prenio Večernji list: “Rat je dolina smrti, u njoj se gine svaki dan. Najčešće mladi. I civili. I mnogi su prognani. Mi se molimo Bogu za mir.” Izrekao ju je čovjek za kojega ste čuli – zove se Ante Gotovina. Uz našu pripomenu da Bog molitve neće uslišati ako od rata sami ne odustanemo.