Poučak Ante Čačića o pobjedi HDZ-a

poucak-ante-cacica-o-pobjedi-hdz-7556.jpg

Tomislav Tomašević
Tomislav Tomašević
Foto: 
HINA/ Dario GRZELJ

Ukoliko Možemo i SDP ne nađu načina do postojeće raspoloženje pretvore u potporu sebi, HDZ će, bez obzira na to tko vlada Splitom i Vukovarom, tko se nateže u Šibeniku i Zadru, tko je župan u Zagrebačkoj a tko u Primorsko-goranskoj županiji, nastaviti sa svojom povijesnom misijom uništavanja svega čega se dotaknu, pa tako desetljećima

Ako se sjećate Ante Čačića, onda ste baza nepotrebnih podataka, kroničar „Dinama“ i nogometne reprezentacije ili Zdravko Mamić. On, Mamić, neke je od prošlih godina za trenera zagrebačkog kluba postavio TV servisera oskudne sportske biografije i pustio ga da se, uz ostalo, igra Lige prvaka. U tom je natjecanju, da podsjetimo zaboravne i informiramo neupućene, „Dinamo“ predano radio na popravljanju gol razlike. Naravno, tuđe. U najkraćem, tko god je dolazio na Maksimir ili kod kuće čekao Čačića i njegove, većinu bi priprema potrošio da izračuna treba li dati tri, pet ili, bilo je i takvih slučajeva, sedam golova.

Nakon jedne od mnogih utakmica za koje bi, iz perspektive BBB-a, najbolje bilo da nisu ni odigrane, i uvjerljivog poraza „Dinama“, Čačić je kazao kako je njegova momčad u svemu bila ravnopravan protivnik – posjed lopte, broj kornera, broj udaraca prema golu... - osim, eto, po broju postignutih zgoditaka. Nogomet je, ako već treba reći, igra u kojoj se broje samo golovi. Još nitko i nigdje nije dobio barem bod jer je za devedeset minuta izborio osamnaest ubacivanja sa strane.

Ante Čačić možda nije bio član Hrvatske demokratske zajednice, ali to ne znači da ne misli kao Andrej Plenković, Gordan Jandroković ili, da se i nje prisjetimo, Dubravke Šuice. Kao i mnogih drugih, da ne bude zabune.

Od iste te Hrvatske demokratske zajednice, u prvom krugu lokalnih izbora gore su prošli samo SDP i Radnička fronta, a ni drugi im ne nudi golemi razlog za optimizam. Sasvim suprotno: sve što može poći po zlu za HDZ će i poći po zlu za HDZ.

No, ništa od toga nije smetalo Andreju Plenkoviću da proglasi pobjedu nakon što su njegovi izgubili Zagreb, Vukovar, Split, Rijeku, Sinj...a spisak će, sigurno, biti dulji nakon posljednje svibanjske nedjelje.

Vladajuća stranka u Hrvatskoj, u glavnom gradu Hrvatske je pometena, a onaj nesretni Sarajlija kojeg su kandidirali za gradonačelnika bi bolje prošao u pokušaju da postane šef kakve vehabijske komune na sjeveru Bosne.

U Splitu konkretni Vice sve više zaostaje za Ivicom Puljkom, a ako čudom i pobijedi, imat će Vijeće s kojim će gore surađivati nego Možemo sa Radničkom frontom.

U Zadru su se, na opće iznenađenje, dogodili izbori koji nisu održani samo zato da vječiti Božidar Kalmeta pokaže mišiće.

Novi župan Šibensko-kninske županije bit će, vrlo vjerojatno, neovisni Marko Jelić, dok itekako šaroliku skupštinsku većinu neće kontrolirati Nediljko Dujić i Goran Pauk iz HDZ-a.

U Šibeniku SDP-ov kandidat za gradonačelnika, Tonči Restović, ima itekakav zaostatak za HDZ-ovim Željkom Burićem, dok HDZ-u u Gradskom vijeću nedostaje jedna ruka za većinu, samo što je za sada nikako ne uspijevaju naći.

Ivan Penava, onaj i onakav Ivan Penava, dakle posmrtni ostatak politički pokojnog Tomislava Karamarka, ostaje na vlasti u Vukovaru, kao i njegova lista.

Istra i Kvarner, kao i obično, HDZ vole malo manje od covida-19, Dado Milinović ne slabi – ili slabi, ali nedovoljno - u Lici, a broj malih mjesta u kojima su nezavisne liste pokvarile već pripremljene fešte sa životinjama na ražnju i Thompsonom na play listi je popriličan.

Ako, dakle, tako izgleda izborna pobjeda, onda poraz uopće ne postoji. Ili, parafrazirajući Čačića, ukoliko porazi u nizu značajnih gradova znače manje od pobjeda u mjestima u kojima je bio jedan kandidat s jednom listom, onda ni broj primljenih golova u nogometu nije važniji od broja izborenih kornera.

U orwellovskoj Hrvatskoj laž je odavno istina, a istina laž, pa i nije neki problem – jednostavno, navikli smo se – to što se HDZ proglašava pobjednikom, ali jeste, i to veliki, to što rezultati ovih lokalnih izbora ama baš ništa ne govore o mogućem ishodu općih 2023. godine.

Hrvatski je paradoks u tome što stranka koje u dijelovima zemlje gotovo i nema, u nekim drugim je kontinuirano inferiorna, dok u trećim uživa u slobodnom padu, može koliko sutra izazvati izvanredne parlamentarne izbore i na njima osvojiti najviše saborskih mandata, imenovati premijera, on Davora Božinovića za dopredsjednika Vlade i nastaviti sa kapitalnim projektima poput kupnje aviona u trenutku u kojem centar Zagreba i cijela Banija izgledaju kao da je rat završio dva sata prije posljednjeg kola HNL-a.

Nakon što u roku sada isključimo kompletan desni sektor – ukoliko su DP, Most, Suverenisti i pedeset dva HSP-a alternativa, status quo dođe kao Eurojackpot – ostaju lijevi centar, ljevica i niz nezavisnih lista, a svi skupa, osim što su materijalizacija anti-HDZ-ovskog raspoloženja, odvojeno mogu malo, dok zajedno ne mogu nikako.   

Zeleno-lijevu koaliciju Možemo nakon zagrebačkog trijumfa očekuje nimalo lako uspostavljanje infrastrukture u ostatku zemlje ili pronalazak neovisnih političkih grupacija kojima će dati podršku. E tu vlada krasan nered: među neovisnima, jednostavno, ima svega, od ekološki i socijalno osviještenih aktivista poput dubrovačkih, preko primoštenskog bombardera Stipe Petrine, pa do ljutih klerikalaca ili čistih komunalaca koji nerijetko iskreno vjeruju da besplatni vrtići, pretvaranje javnog u građevinsko zemljište ili financiranje neovisne kulturne scene nemaju blage veze s ideologijom.

S druge strane - o čemu pišemo opširnije nego portali Željke Markić o Alojziju Stepincu - SDP ima razvijenu stranačku infrastrukturu i zakržljalu kadrovsku politiku zbog koje, uz poneki izuzetak, ovisi ili o veteranima ili o biračkim navikama. Onim zbog kojih ta stranka u, recimo, Rijeci ne može propasti sve i da za gradonačelnika kandidira filadendron.

IDS ili Milinovićev LIPO su, pak, regionalne stranke čije je područje djelovanja definirano županijskim granicama, a kada ih prijeđu prirodno je da javno ili indirektno surađuju s onima koji imaju većinu, točnije da nesmetanje u Saboru naplaćuju novom cestom, starim pozicijama i budućom, kako se to sada kaže, mirnom kohabitacijom.

Rašireno raspoloženja protiv HDZ-a je disperzirano i koliko god imalo efekta na lokalnim izborima, na općim ne mora značiti ništa. Niz nezavisnih lista je, u prijevodu, dovoljno jak da pobijedi ili postane presudan u općini kandidiranja, a preslab da na bilo koji način ugrozi HDZ u lovu na zastupničke mandate i sve što poslije slijedi.

Ukoliko, dakle, Možemo i SDP ne nađu načina do to raspoloženje pretvore u potporu sebi, Hrvatska demokratska zajednica će, bez obzira na to tko vlada Splitom i Vukovarom, tko se nateže u Šibeniku i Zadru, tko je župan u Zagrebačkoj a tko u Primorsko-goranskoj županiji, nastaviti sa svojom povijesnom misijom uništavanja svega čega se dotaknu, pa tako desetljećima.