Predsjednikovi očni kapci u vlasništvu RH

U očekivanju da CSI odred Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kako je najavljeno, obavi izvide i provjeri sve okolnosti, čini se problematične blefaroplastike predsjednika države Ive Josipovića, neovisno o nalazu, nemoguće je ne primijetiti kako je, uz nekoliko zakona, šef države ozbiljno prekršio i etičke norme, kojih bi se ipak trebao držati kao pijan plota.

Slučaj ide otprilike ovako: već skoro dvije godine predsjedniku je spušten desni očni kapak kao posljedica virusne upale oka. Osim ne baš ugodnog izgleda desnog oka, sam je predsjednik tvrdio kako zbog toga nema baš nikakvih zdravstvenih problema, niti mu funkcija vida trpi. Prošle je godine objavio kako razmišlja o operaciji kojom bi se podignuo problematični kapak, ali se malo pribojava otići "pod nož". Budući da je zakoračio u godinu u kojoj grozničavo priželjkuje reizbor, i nema toga što za ostanak u fotelji na Pantovčaku nije spreman učiniti, trenutačni šef države ipak je stisnuo zube, trgnuo jednu ljutu da pobijedi strah i dao se pod skalpel.

Ništa ne prepušta slučaju, pa računajući da osim uspješnog, sposobnog i narodu korisnog, neki birači žele i zgodnog predsjednika, upustio se u avanturu plastične operacije. Svjedoči o tome i obavijest Ureda Predsjednika od 4. siječnja u kojoj se kaže kako je predsjednik "bio podvrgnut lakšoj operaciji rekonstrukcije očnog kapka na KBC Rebro". Koji dan kasnije u medijima se pojavljuje informacija kako je predsjednika u državnoj bolnici operirao strani doktor, jedan od vodećih europskih plastičara dr. Milomir Ninković, dok je operacija iznenada od estetske evoluirala u medicinski indiciranu, vjerojatno kako bi se pred javnošću opravdala uputnica HZZO-a za plastičnu operaciju, koja inače u domaćim privatnim klinikama košta oko 15 tisuća kuna. Nije, doduše, predsjednik ponudio objašnjenje – ako je zbog spuštenoga kapka imao problema s vidnim poljem, zašto je skoro dvije godine poluslijep hodao svijetom.

Nadalje, javnost je obaviještena i da je dr. Ninković predsjednika operirao besplatno, i tu je predsjednik, htijući se samo uljepšati za potrebe izborne kampanje, upao u neočekivane probleme koji su ga dovele pod povećalo Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. I stade predsjednik jedan dan po novinama objašnjavati kako je angažirao dr. Ninkovića u "privatnom aranžmanu" iako je nejasno kako u državnoj bolnici može postojati takav aranžman. Potom je dan kasnije, kada je afera eskalirala po medijima, jednako neuvjerljivo, u drugim novinama nudio obrazloženje kako je sa svojim doktorom prijateljem potpisao ugovor po kojem se obvezuje platiti mu troškove puta iz Muenchena i smještaja. Nije razvidno iz tog odgovora hoće li predsjednik prijatelju platiti i dnevnice, ruke, privremenu dozvolu za rad strancu i niz drugih troškova koji proizlaze iz angažmana vrhunskog stručnjaka.

Potpuno je shvatljivo da svatko, pa i predsjednik države, za sebe želi najbolju moguću skrb, neovisno o tome je li riječ o estetskom ili medicinskom zahvatu. U predsjednikovu slučaju, bila je riječ o krajnje rutinskoj operaciji podizanja očnih kapaka, koju uspješno i kvalitetno obavlja doslovce svaki oftalmolog u Hrvatskoj. Predsjednik se očito nije stavio na listu čekanja i nije htio bilo koga, pa si je privatno aranžirao privatnog liječnika u državnoj bolnici, bez prvotne namjere da u tome ima bilo kakvog privatnog troška, uvjeren da mu pozicija vlasti i moći dopušta da radi što god poželi.

Nerazumljivo je zašto se predsjednik, ako je htio apsolutno privilegirani tretman (kojeg je i dobio), nije otputio u neku domaću ili stranu privatnu kliniku, uredno platio i riješio problem vjeđa. Za hrvatske prilike predsjednik je iznimno imućan čovjek i, ako je vjerovati podacima koje je prijavio u imovinskoj kartici, samo u banci ima ušteđevine oko 300 tisuća eura. Čak i da nije htio dirati ušteđevinu, kompletan trošak operacije od 15 tisuća kuna mogao je podmiriti iz samo jedne svoje plaće od oko 25 tisuća kuna jer ionako već četiri godine živi, jede, putuje isključivo na trošak poreznih obveznika. Predsjednik, koji se voli predstavljati moralnom vertikalom, samo je još jednom potvrdio kako se baš ni po čemu ne razlikuje od prosječnog domaćeg pohlepnog političara koji je uvjeren da su mu porezni obveznici dužni podmirivati baš sve troškove. Trebao je to biti uljepšan ulaz u novu predsjedničku kampanju, ispala je nepotrebna blamaža zbog zmije u džepu, a jesu li i nezakonitost i sukob interesa, čekamo pravorijek nadležnog tijela.

Predsjednik koji si je u državnu bolnicu doveo privatnog stranog kirurga nedvojbeno je prekršio članak 22. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji kaže da u ostvarivanju zdravstvene zaštite svaka osoba ima pravo na jednakost u cjelokupnom postupku ostvarivanja zdravstvene zaštite te na zdravstvenu uslugu standardizirane kvalitete i jednakog sadržaja. Probajte si vi, bez višemjesečnog tavorenja na listi čekanja, organizirati pro bono privatnog stranog kirurga u domaćem KBC-u...

Gadno se tuče predsjednik i s člancima 3. i 19. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koji navode da se pravo na zdravstvenu zaštitu osigurava pod jednakim uvjetima za sve osigurane osobe. Još vas jednom kao osiguranika HZZO-a izazivamo na "privatni aranžman" po uzoru na predsjednikov... Da ne bi ispalo kako zlonamjerno lažemo i podmećemo da smo svi po Ustavu i zakonu jednaki, samo je predsjednik malčice jednakiji od drugih.

I tu se ne iscrpljuje lista zakona s kojima je predsjednik u belaju. Prema Zakonu o sprečavanju sukoba interesa državni dužnosnik ne smije primiti dar vrijednosti više od 500 kuna, a predsjednikova privatno aranžirana operacija nesumnjivo jest takav nedopušteni dar. Svaki dar skuplji od 500 kuna po tom Zakonu prelazi u vlasništvo Republike Hrvatske. Je li se predsjednik ovom operacijom suspektnih okolnosti doveo u položaj ovisnosti prema dr. Ninkoviću, što Zakon također izričito zabranjuje, za sada znaju samo njih dvojica.

Nije predsjednika u isključivoj brizi za svoju kampanju i još jedan mandat ganulo to što HZZO mnogima ne odobrava liječenje o kojima im ovisi život, nego se za njih, najčešće djecu, organiziraju humanitarni koncerti, otvaraju telefoni spasa, FB-grupe kako bi se prikupio novac za njihovu borbu za zdravlje. Doduše, predsjednik rado, jer je najčešće riječ o izravnom televizijskom prijenosu, sudjeluje u call-centrima raznih humanitarnih akcija kojima se prikuplja novac za pomoć ugroženima. Slutimo da je to uglavnom zbog nazočnosti kamera i njegovanja imidža duševnoga humanitarca. Nekako sumnjamo da je ikad, za razliku od brojnih građana na rubu egzistencije, nazvao ijedan humanitarni broj i donirao nekoliko kuna u plemenite svrhe.

Ova, za predsjednika krajnje neugodna situacija pogotovo je u teškoj koliziji s pompoznim porukama iz inauguracijskoga govora, koje se pri kraju mandata definitivno potvrđuju kao isprazne floskule, nikad ostvarena ni zaživjela obećanja, kao uostalom i sve drugo što je radio ili govorio tijekom dosadašnjeg predsjednikovanja. Recimo: "Ključni izvor moje motivacije bila je pravda, moralna i pravna podloga za novo i bolje društvo". Ili: "Došlo je vrijeme da se Hrvatska preispita i odlučno promijeni ono što je pogrešno, ono što ljude čini nejednakima, što ih dijeli i ponižava". Možda: "Socijalna osjetljivost, zaštita najsiromašnijih, nezaposlenih, bolesnih, djece i obitelji naša su ljudska i građanska obveza. Borba protiv siromaštva i socijalne isključenosti dio su onih vrijednosti na kojima počiva hrvatsko društvo i kultura. Svaki građanin ima pravo na zdravlje i primjerenu zdravstvenu zaštitu te mirovinski sustav koji omogućava pristojan život ljudima koji su završili svoj radni vijek". Ima još: "Vratit ćemo ljudima dostojanstvo i vjeru u to da se poštenje i odgovornost isplate. Velika je odgovornost svih nas u ostvarivanju takve države i društva. Ja tu odgovornost prepoznajem i spreman sam svojim primjerom i radom potaknuti institucije, a time i građane, da krenu tim putem".

I mogli bismo tako unedogled citirati milozvučne citate iz desetak kartica ispraznog govora te 19. veljače 2010. godine. Kakav govor, takav i mandat.

U pristojnoj i poštenoj državi pristojni i pošteni državni dužnosnici promptno podnose ostavku za svinjarije poput ove u koju se uvalio naš predsjednik. Odlazili su i za manje. Ali Hrvatska nije pristojna i poštena država, kao što ni Ivi Josipoviću kao političaru takve atribucije ne pripadaju.