Priča o Bosancu u Americi i jedna tipična kafanska tuča

Razne prilike, putevi, instinkt, sreća i gomila drugih stvari, manje ili više važnih za moj život, učinile su da sa 18 godina odem do Sjedinjenih Američkih Država, Iowe, gradića Waverlyja, i da na Wartburg koledžu nastavim svoje školovanje.

Ne zvuči nimalo loše činjenica da si upravo ti jedan od onih koji su uspjeli da napuste zemlju u kojoj se nalazi oko tri miliona, što duhovno, što materijalno siromašnih ljudi i od kojih većina sigurno ne bi odbila tu ponudu. I većina ih se nada da će ovi što obećavaju iste stvari 1000. put nešto i ispuniti, pa im opet daju svoje povjerenje. Ta stvar je jako bitna, to je jedna specifičnost ljudi koji žive na ovom prostoru. Rekli bi baš kao i sevdah, ćevapi s lukom, rakija, teferiči, janje na ražnju uz pivu, psovke, degenek koji možeš dobiti bez razloga, ali i dati bez razloga, kafane, meza, pjevači i pjevačice, i još gomila nekih sličnih stvari. Neko bi to nazvao dušom bosanskom, neko drugi glupošću. U ovom momentu, nije ni bitno.

Počneš više vrednovati tu gore spomenutu činjenicu da si ti jedan od onih u zavidnoj poziciji, i dosta toga ti postane jasno kad vidiš gomilu osoba u američkoj ambasadi koji trebaju popuniti onlajn aplikaciju, koji već evo sat vremena probaju da u 10 minuta koliko je predviđeno prije isteka tog onlajn-sešna unijeti sve te lične, šablonske informacije.

I onda ih vidiš, nakon idućih pola sata kako puni olakšanja gledaju u ono "Succeeded" na ekranu, onim pogledom koji u 90 posto ljudi znači "Dohako sam ti, mater li ti tvoju", i koji podsjeća na onaj pogled koji si vidio kod svog starog kad bi popravljao nešto što si ti pokvario dok si se igrao, ili nakon što bi u decembru uspio iz šestog puta da upali svog golfa keca, blijedo-crvenog pasata karavana, ili bilo koje drugo auto koje je postalo simbol jednog vremena i još mnogo čega. I vidiš ih onda kako se smješkaju dok idu na intervju, u tih nekoliko koraka su uspjeli i da zaborave sav znoj koji su prolili da bi skupili tih nekoliko stotina maraka koji su potrebni da bi se uopće i apliciralo za vizu, i onda, od čiste matematike, datog trenutka pomnoženog sa srećom koji dotični imaju zavisi da li će face kad se budu vraćali nazad da budu smrknute, ili sretne.

Uglavnom, uspio sam ja doći do, Nekom Tamo Dalekom, Obećane Zemlje, i neću pričati o kulturološkom šoku, nostalgiji, razlikama, školskom sistemu jer mi se to ne čini kao dovoljno zanimljivo, neprežvakano štivo, nego o nečemu potpuno drugačijem.

Shvatio sam već prvih dana da u najbližem gradu Waterloou postoji velika zajednica Bosanaca, mahom iz Krajine, a u međuvremenu je i izvjesna Anesa Kajtazović postala i gradonačelnica ili tako nešto, i tema ove kolumne će biti povezana s njima. Osim mene, na ovom koledžu studira nekoliko studenata koji su došli iz Bosne i Hercegovine, i svi skupa smo otišli u neki bosanski bar, eto, nostalgija ili koji kurac već. Čim smo ušli platismo 30 dolara da slušamo Asim Bajrića. On je zvijezda i "pravo popularan među rajom". Ajde, naručili smo i pivu, gazda je naš čo´ek pa ga boli kurac što niko drugi ne prodaje alkohol osobama ispod 21 godine. Sjeli smo za sto dok se birtija lagano punila. Baš k´o i kući.

Iskreno, svakim momentom raslo je razočarenje, počevši s izgledom djevojaka koje su imale po kilo-dva pudera na sebi i kao kontrast desetak grama odjeće, a i izgledom gospode koji su većinom nosili svjetlo roze košulje, kajlu, bling bling naušnice i koji su imali jako širok dijapazon psovki koje su uključivale konzevre* (da, baš to), fax, pitu, pekmez i hiljadu lepih stvari.

Asim B. je urlao u mikrofon, i tek što je odlučio napraviti pauzu, shvatih da su te psovke koje sam čuo jedino što su oni u stanju reći bez uplitanja engleskog jezika. Pošto se muzika utišala, rozokošuljaši su počeli sa standardnim komešanjem, jedan stariji je i razbio flašu bud lighta* (bljutavo američko pivo koje prosječnog čovjeka ne "dirne" ni nakon 7 flaša) o sto, dok je visokofrekventnim glasom rekao "Did you fuck my mum!?" To je pitanje koje nisam očekivao od jednog, najmanje, tridesetogodišnjaka nekom golobradom momčiću sjajnog čela i masne kose, na što mu je ovaj “trehno” boga i rekao "Duude, ja ne znam your mum, are you crazy?" Ja bih se i dalje pokušavao ubjediti da je to samo neki sleng, i da je valjda kul pričati tako, da nisam čuo neko djevojče kako očito polupijana pita drugu "What did you say Šaćira?"

Asim B. opet izlazi na binu, rozokošuljaš i ljubičastokošuljaš su počeli s naguravanjem, - "your girl is slut, I don´t want her to talk shit about me!"dopiralo je kroz hardcore ambijent uz zvuke lomljenja flaša, nekvalitetno ozvučenje, engleskobosanski jezik i neku nasumičnu priču likova kraj slot aparata. Lik u džemperu (sa onim V izrezom, kežual) udara bocom o sto i govori, na moje čuđenje, na tečnom bosanskom, “Zna se ko je najjači ovdje!! Uaaargh!”, u međuvremenu osiguranje uspjeva da razdvoji onu dvojicu šarenokošuljaša dok rozi govori redaru "Dont touch me jebem ti mater” pokušavajući da ga odgurne, dolazi i gazda, rozokošuljaš i njega pokušava gurnuti, nakon čega mu se ovaj unosi u facu i poentira “Još jednom me gurni buddy, razbiću te ko sijalicu!"
 
Izvode ga vani, Asim vrišti da neće, neće dijamante, neka curica priča kako je izvjesni Baha slomio nos nekom vani.

Tek kad čovjek ode negdje vani shvati da se Bosna i Hercegovina najviše voli iz daleka, ali isto tako neki shvate da su “naši” jedini razlog koji može da neutrališe tu ljubav, a nekada te čak i natjerati da je zamrziš, onako kako ljudi mrze samo one koji su im nanijeli veliko zlo i štetu u životu. Tu večer mi je prolazilo na stotine pitanja kroz glavu, tipa kako je ovo moguće, koliko ograničen se rodiš da postaneš ovakav i tako dalje, ali taj događaj te večeri je zaista iskristalisao neke stvari i uklonio neke sumnje koje sam gajio o nama samima.

Naime... Sevdah, ćevapi s lukom, rakija, teferiči, janje na ražnju uz pivu, psovke, degenek koji možeš dobiti bez razloga, ali i dati bez razloga, kafane, meza, pjevači i pjevačice i još gomila sličnih stvari nemaju nikakve veze s dušom bosanskom, šta god to ona bila, jarane. Nikakve.