Prijedlog novog ZOR-a: danas jesi, sutra nisi

Ako je suditi prema nedavnoj najavi mladog SDP-ovca Hrvoja Štefana da ulazi u utrku za predsjednika riječkog SDP-a jer mu se, kako je rekao, ne sviđa neoliberalni smjer kojim je krenula njegova stranka, SDP bi zbog puta kojim ide uskoro mogao izgubiti ne samo brojne simpatije svojih tradicionalnih glasača, nego i neke svoje članove. Ne znamo je li se Hrvoje Štefan na tako hrabar čin odlučio nakon što je pročitao i novi prijedlog Zakona o radu, koji je pripremilo ministarstvo na čijem je čelu njegov stranački kolega Mirando Mrsić, no znamo da na taj prijedlog, čije se osnovne teze mogu vidjeti na linku http://rasprava.mrms.hr/bill/nacrt-prijedloga-iskaz-zakon-o-radu/2/, u nevjerici vrte glavom i neki koalicijski partneri od kojih bi se očekivalo da imaju puno manje obzira prema radnicima.

Jedan od komentara koji se ovih dana mogao čuti među njima je i onaj „da su se izgleda neki SDP-ovci sastali s vodećim tajkunima ove zemlje, pa su prema njihovim željama sastavili teze za nove izmjene ZOR-a“. Stoga nije isključeno da će se o svemu dodatno raspravljati i među koalicijom te da će biti trzavica oko svega toga.

No što je to toliko sporno? Uvodi se, primjerice, mogućnost da radnik dobije promptni otkaz i zbog toga što ne pristaje na manju plaću, što se ne može prilagoditi radnom vremenu koje od njega očekuje poslodavac (na primjer, poslijepodne, kada ne rade vrtići), ako ne pristane da stalno bude privremeni radnik u Agenciji za zapošljavanje ili ne pristane na manju plaću ako mu Agencija nije uspjela pronaći posao...

Uz već ranije uvedenu mogućnost da rad na određeno vrijeme može trajati dulje od tri godine, u iznesenim je tezama vidljivo još puno toga iz čega se može zaključiti da se novim izmjenama uvodi goli prekarni (nesigurni, povremeni, koji ne jamči baš nikakvu sigurnost) rad koji bi se najbolje mogao opisati rečenicom „danas radiš, a sutra tko zna što će biti“.

Istina, predlagač zakona predviđa mogućnost štrajka već i ako plaća kasni samo jedan dan, najavljuje nekakvu novu inspekciju rada (s većim ovlastima, ali se ne zna kada bi ona počela s radom), a uveo bi i austrijski model otpremnina... Riječ je o fondu u koji bi se iz doprinosa za zapošljavanje koji iznosi 1,7 posto ili iz fonda za zaštitu na radu, koji pak iznosi 0,5 posto, izdvajao dio novca za fond otpremnina.

„Poslodavac bi dio davanja na plaću, tzv. bruto 2, izdvajao u fond. Sredstva bi se prikupljala na ime i prezime radnika. Radnik bi sam raspolagao tim sredstvima, bez obzira na poslodavca“, izjavio je nedavno Večernjem listu ministar Mrsić. Ne zna se, dakle, koliki će to točno postotak biti (ne spominje se ni u spomenutim tezama), ali se već sada iz jednostavne računice (sve da bude i dva posto bruto plaće i da se sredstva iz tog fonda uspješno kapitaliziraju) može vidjeti da će radnici, s obzirom na to kakve su plaće u Hrvatskoj, godinama morati raditi da bi prikupili nekakvu pristojnu otpremninu.

Za ilustraciju, početna plaća novinara u Austriji je 2500 eura, a u Hrvatskoj novinari sve češće rade honorarno za samo 2000 kuna, a čak ni to ne dobivaju redovito. Prema zadnjim objavljenim podacima Državnog zavoda za statistiku, u ožujku prošle godine više od 84.000 zaposlenih u pravnim osobama za puno radno vrijeme dobilo je neto plaću manju od 2500 kuna, među kojima je njih oko 8600 imalo plaću i nižu od 1900 kuna. Manju plaću od državnog prosjeka, koja je tada iznosila 5499 kuna, imalo je znatno više od polovice zaposlenih. Plaću višu od 8000 kuna tada je primao samo svaki deveti zaposlenik, a ove je godine situacija u svakom pogledu još gora.

SDP se očito ne zamara time što su razni štetočine s debelim političkim zaleđem HDZ-a i drugih stranaka prethodnih godina napravili goleme štete u trgovačkim društvima koje su vodili, a posebno u onima koja su financirana novcem poreznih obveznika. Nije im sporno ni to što većina nizašto nije odgovarala, čak štoviše, mnogi su ostali na svojim radnim mjestima, te su za štete koje su napravili dodatno i unaprijeđeni. Ako je netko za nešto platio, još plaća ili će tek platiti, to su zaposleni kojima se smanjuju plaće i dijele otkazi te porezni obveznici koji će to platiti kroz povećana davanja za socijalne i druge izdatke, poput naknada za vrijeme nezaposlenosti.

O brojnim horor pričama u privatnim tvrtkama, ali i u nekima gdje je država većinski vlasnik (neisplate plaća, isplate „na ruke“, neplaćanje prekovremenog rada, neuplaćivanje doprinosa, nezakoniti otkazi, mobbing, rezanje iznosa nadnice na razinu radnika iz najsiromašnijih zemalja i slično), kao i uzrocima i posljedicama takvog stanja, moglo bi se – bez ikakva pretjerivanja - napisati poveći broj knjiga, i to pogotovu sada kada je dugogodišnja kriza mnogima izgovor za dodatno snižavanje plaća i uvođenje fleksibilnijih (čitaj: najčešće nezakonitih) oblika rada. Naravno, ima i sretnika koji rade kod poslodavaca koji su svjesni vrijednosti svojih zaposlenika pa ih pošteno i redovito plaćaju, a većini kojima nije tako, slažu se mnogi, bit će još gore.

Komentirajući predstojeće izmjene ZOR-a, bivši predstojnik Katedre za radno i socijalno pravo riječkog Pravnog fakulteta, danas umirovljeni profesor i znanstveni savjetnik prof. dr. sc Marinko Učur, kazao je kako je  riječ o velikom zahvatu u radno zakonodavstvo.

- Ne stoji da ZOR koji se sada primjenjuje nije usklađen s pravnom stečevinom Europske unije. Mijenjan je i dopunjavan tri puta, sve s istim obrazloženjem „usklađivanje“, a najviše štete donijele su izmjene 2012., kada je socijalni dijalog potpuno devalviran. Čudi činjenica da sindikati šute, kaže Učur, koji tvrdi i da su zanemarene obvezujuće konvencije Međunarodne organizacije rada, o čemu nitko ne govori.

Smatra i da se uništava autonomna regulativa putem kolektivnih ugovora, pravilnika o radu i drugih općih akata. Time se onemogućava razvijanje brojnih originalnosti i specifičnosti u radu i radnim odnosima, a koje ovise o djelatnosti pojedinih poslodavaca.

- Radni odnos je pravni odnos trajanja jer bez radnog odnosa na neodređeno vrijeme nema ni prava na obrazovanje i usavršavanje, trajnijih kriterija za uređivanje plaća i naknada, odmora i dopusta, adekvatne zaštite na radu i prava iz sustava socijalnog osiguranja (zdravstvenog, mirovinskog, za vrijeme nezaposlenosti i drugo). Nema socijalne sigurnosti, nema otkaznih rokova, otpremnina i drugih prava. Radni odnos kakav se predlaže svodi se na rad i cijeđenje znoja, a zanemareno je da su radni odnosi srce društvenih odnosa, braka, obitelji, društva u užem i širem smislu. Bez obzira na brojne manjkavosti, ZOR koji je sada na snazi bolji je od  rješenja koja se predlažu za plaće, zaštitu na radu, kolektivnih ugovora, zaštitu prava na radu i u vezi rada. Inspekcija rada je zanemarena, ocijenio je Učur.

Podsjeća i da nisu provedena empirijska istraživanja o postojećem stanju te da ne postoji ni procjena posljedica predloženih promjena. To se odnosi i na mirovinski staž za punu starosnu mirovinu. Iz predloženih rješenja može se zaključiti da se prava radnika smanjuju i nesigurno ostvaruju i štite. Zbog toga se, zaključuje Učur, novi ZOR nikako ne bi smio usvojiti na brzinu.

Da su predlagatelji novog zakona, koji bi se u primjeni mogao naći početkom sljedeće godine (javna rasprava traje do 15. rujna), kojim slučajem samo usputno prelistali poneki broj  Revije za socijalnu politiku, vidjeli bi da postoji znanstveno istraživanje o učincima dosadašnje ekonomske politike u više zemalja, među kojima je i Hrvatska. U tom je radu lijepo vidljivo da je dosadašnja tranzicija, za koju je najviše odgovoran HDZ, u Hrvatskoj stvorila goleme socijalne razlike te da je srednji sloj, kao temelj razvoja svakog dobro uređenog društva, gotovo nestao.

Mogu se pročitati i tekstovi poput onih koji pokazuju da je vrlo velik broj siromašnih ljudi izgubljen u sustavu jer im nema tko pomoći u situaciji kada socijalni radnici, kako je to nedavno rečeno na jednom stručnom skupu, imaju doslovce minutu da se posvete svakom novom korisniku koji neprestano stižu u Centar za socijalni rad.

Da su predlagači zakona malo istraživali, otkrili bi i da je u Hrvatskoj ženama vrlo teško uskladiti karijeru i obiteljski život, jer nema dovoljno javnih usluga poput vrtića, produženih boravaka u školama i domova za starije, pa sav teret skrbi o djeci i starima pada na žene i druge članove obitelji, koji bi, kako je to zamišljeno novim ZOR-om, trebali biti na raspolaganju poslodavcima kada to njima odgovara.

Vidjeli bi i istraživanje koje pokazuje i da je vrlo upitna kvaliteta upravljanja, pogotovo onoga što se financira novcem poreznih obveznika, a možda bi i shvatili da fleksigurnost radnih odnosa ne znači samo fleksibilne radne odnose, nego i sigurnost za vrijeme nezaposlenosti. A to znači lakše pronalaženje novog posla, pristojne naknade za vrijeme nezaposlenosti, mogućnost prekvalifikacije ili samo dodatne edukacije za nova radna mjesta te vrlo brzi izlazak iz nezaposlenosti.

Koliko je to iluzorno u Hrvatskoj, pokazuje i podatak da se trenutačno traži 9638 radnika, a broj nezaposlenih je, kako je objavljeno na internetskim stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, 316.246.

A jesen je tek na pomolu, kada će taj broj „podebljati“ i oni koji su radili u turističkoj sezoni.