Rekonstrukcija ili izbori: Prelazak iz ničega u ništa

rekonstrukcija-ili-izbori-prelazak-iz-nicega-u-nista-7678.jpg

Premijer Andrej Plenković
Premijer Andrej Plenković
Foto: 
HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Onaj tko je ministarske pozicije dijelio pojavama poput Darka Horvata, Tomislava Ćorića, Marija Banožića, Nataše Tramišak, Gordana Grlića Radmana i tako dalje i tako redom, teško da uopće razmišlja o tome da, ukoliko već ne može naći nekoga tko zbilja nešto i zna raditi, barem pokuša „pogriješiti bolje“

Razlika između rekonstrukcije Vlade Republike Hrvatske i izvanrednih izbora je kao ona između liječenja raka gušterače čajem od mente i loma potkoljenice kapima za nos. Može se pokušati, nije zabranjeno, samo je, treba li reći, besmisleno.

Premijer Andrej Plenković je od dolaska iz Bruxellesa pa do evo sada više puta pokazao da pri izboru suradnika prvenstveno vodi računa o dvije stvari: o tome da su potkapacitirani i jednako, a slobodno može i više, odani. Jedno bez drugoga  uopće ne ide, a kada prvo postane dijelom upitno, obavezno se počne klimati i drugo. Svjedoče to sve lošiji odnosi između Plenkovića i ministra policije Davora Božinovića – kojem je, izgleda, pandemijsko poziranje pred kamerama napumpalo samopouzdanje do himalajskih visina – te premijera i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, čiji je talent za odabir dobrog tajminga kako za podilaženje, e tako i za povlačenje, raskošan.

Onaj tko je ministarske pozicije dijelio pojavama poput Darka Horvata, Tomislava Ćorića, Marija Banožića, Nataše Tramišak, Gordana Grlića Radmana i tako dalje i tako redom, teško da uopće razmišlja o tome da, ukoliko već ne može naći nekoga tko zbilja nešto i zna raditi, barem pokuša „pogriješiti bolje“. Famozna rekonstrukcija, naime, znači tek da će se Plenković, mijenjajući loše istima – pa i gorima ukoliko mu je neophodno – malo osloboditi medijskog pritiska, privremeno apaurinizirati koalicijske partnere i, što mu je možda najvažnije, primiriti unutarstranačke nezadovoljnike kojima je očito dopizidilo da ih se pita kako su, je li doma sve u redu i što će popiti.

Kada god se dogodi, bilo to sutra ili pred početak ljeta, ta će rekonstrukcija biti tek izuzetno uspješan prelazak iz ničega u ništa. Cilj, uostalom, i nije sastaviti Vladu koja će nešto raditi, već je cilj održati se na površini do kraja mandata pa poslije... Dobro, tu smo lekciju naučili i više puta ponovili: svi sukobi u HDZ-u prestaju kada treba krenuti po glasove i vlast koju, realno, ta stranka nema od koga, kažimo tako, efikasno izgubiti.

Hrvatska opozicija je, što bi rekli u Srbiji, sve moj do mojega, a svi redom o sebi misle da im za useljenje u urede na Markovu trgu trebaju izbori čim prije i jumbo plakati s fotoshopiranim portretima.

Nije, naravno, nemoguće smijeniti Plenkovića i poslati Hrvatsku demokratsku zajednicu tamo gdje su sada Most, Možemo, SDP, Socijaldemokrate, Domovinski pokret, ali bi ta, anti HDZ-ovska većina, trajala kraće nego ona koju su sklepali Tomislav Karamarko i Božo Petrov, pa od nekuda dovukli najzaboravljenijeg premijera ikada, eksperta za Google translate i farmakološke poslove, Tihomira Oreškovića.

Više milijuna puta smo ovdje rekli kako su ideološke i svjetonazorske razlike jedini smisao višestranačja. Glasanje za, recimo, lijevi centar, podrazumijeva i glasanje protiv onoga desnog i desnijeg. Drugačije rečeno, birači koalicije Možemo svojim su izborom pokazali što misle o Socijaldemokratskoj partiji, ali i naglasili još gore mišljenje o HDZ-u, Mostu ili Domovinskom pokretu. Isti ti glasači mogu nekako prihvatiti koaliranje sa SDP-om, možda bi, u slučaju krajnje nužde, progutali i ono sa Socijaldemokratama, ali sa Mostom – nikako. Jednako tako, birači Mosta vide daleko manji problem u eventualnom približavanju Nina Raspudića i Hrvoja Zekanovića – bez obzira na verbalne plotune kojima se zasipaju više nego Rusi i Ukrajinci pravim i ubojitim – nego u političkom partnerstvu Nikole Grmoje i Ivane Kekin.

Istina, HDZ ima čarobnu moć da protiv sebe grupira one koji ne mogu biti zajedno ni u istom haustoru, a kamoli na istom poslu, samo što mučno pristajanje na suradnju s bilo kime u ime svetog cilja u konačnici rezultira onim što se u real timeu može pratiti u Splitu i Šibensko-kninskoj županiji, pa i u Puli. Tamo je, čisto da se podsjetimo, aktualnu, klimavu vlast spojila namjera da se riješe IDS-a – stranke koja je desetljećima funkcionirala kao HDZ bez revizionizma, klerikalizma i korištenja Domovinskog rata kao sredstva održavanja stanja poželjne napetosti – da bi se sve krasno počelo raspadati kada su se ukazale više ideološke, nego svjetonazorske razlike.

Ozbiljni prevrati, bili oni demokratski ili nasilni, suštinski je svejedno, traže ono što se patetično naziva jedinstvom različitosti. Sa ovakvim – i bilo kakvim zapravo – HDZ-om,  strankom koja je Hrvatsku podijelila na zonu gordih konobara (cijela Dalmacija i dijelom Istra), na polaznu, jednosmjernu stanicu za Irsku, Njemačku i Skandinaviju (Slavonija), pustinju bez pijeska (Dalmatinska zagora i Lika) i open air skladište šute (Banija), to se prevratničko jedinstvo da postići prije izbora, samo što ključni problem nastupa dan poslije.

U javnom razgovoru koji su, ima tome godina i godina, vodili Slavoj Žižek i Aleksis Cipras, tada, kao i sada, vođa grčke opozicije, slovenski je filozof kazao kako mu živce dižu patetične demonstracije protiv, u međuvremenu smijenjenog Mubarakovog režima u Kairu, te upitao bivšeg grčkog premijera kakav mu je plan za prvi dan nakon osvajanja vlasti. Naglasio je, zavodljivo kao i obično, da se ozbiljni ljudi prepoznaju upravo prema tome planu, a ne prema spremnosti da po cesti uzvikuju parole i ispiru suzavac iz očiju.

Plan su, moguće je, čak i imali u Splitu, Šibeniku ili Puli, samo što im je za njegovu realizaciju trebalo nešto više od želje da, konačno, deredikuliziraju lokalnu politiku, sa županijske skinu paučinu ili jedan grad ispišu iz vlasništva jedne stranke. Iznuđeno je zajedništvo, čim je osnovni cilj postignut, rezultiralo natezanjima koja su, jer drugačije i nije moglo, preraslo u krasnu mješavinu međusobnih nepodnošenja i opće neučinkovitosti.

Izvanredni izbori bi, dakle, imali smisla samo ako postoji mogućnost da većinu sklope one stranke koje povezuje nešto više od želje da smaknu Plenkovića i njegove. E, te mogućnosti nema. Postoji, naravno, ona druga: da se kontra aktualnog premijera skupe i SDP i Možemo i Most i Radimir Čačić i tko god hoće, samo što bi takva većina trajala dulje od jogurta i kraće od dva-tri godišnja doba.

Dio ovdašnje opozicije se sam obesmislio, dio je vješto rasturio sam Plenković, a ostatak je slab za samostalni pokušaj preuzimanja vlasti, dok se sa potencijalnim partnerima može dogovoriti tek o tome da se o malo toga mogu dogovoriti.

Tako se, zapravo, ključni politički procesi dešavaju unutar vladajuće stranke u kojoj je ambicioznima dosadilo Plenkovićevo soliranje u istoj mjeri u kojoj njega iritiraju ambicije onih koje je okupio da mu se dive. Obje strane sada, htjele ili ne, moraju podijeliti nezadovoljstvo: premijer iznuđenom promjenom dijela ministara, a njegovi oponenti time što ih sigurno neće slijepo slušati dok vodi najvažniju politiku, onu kadrovsku, ali dijelom svakako hoće.

HDZ zna i osvojiti i zadržati vlast. Aktualna opozicija očito vjeruje da je spremna za prvo – pa ne prizivaju izbore jer vole poraze – a ako misle da, ideološki nepomirljivi i svjetonazorski šaroliki, nekako mogu i drugo, onda ili na TV-u gledaju samo američke krimi serije ili je njihova neozbiljnost veća čak i od združenih ega Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića.

Zato je, eto, svejedno što nas uskoro čeka: promjena dijela ministara ili izlazak na birališta. Baš kao što je oboljelom od raka gušterače svejedno je li čaj od mente sa šećerom, a nesretniku sa slomljenom potkoljenicom jesu li kapi za nos u spreju ili ne. Koristi svakako nema, dok je šteta uvelike počinjena.