Punih sedam dana Slobodna Dalmacija obilato i maštovito častila je svoje vjerne čitatelje: dugopoljski dnevnik temeljito se pripremio za svoj jubilarni sedamdeseti rođendan, pa zakopao duboko u arhiv i izvukao pravo malo bogatstvo. Iz dana u dan na stranicama lista objavljivana je povijest svijeta, Dalmacije, Splita i hrvatskog novinarstva - od originalnog reprinta vijesti o padu Berlina, preko prosvjeda protiv predaje Trsta Italiji, informacije o čovjeku na Mjesecu, Hajdukovih antologijskih uspjeha te radnih (nešto kasnije i ratnih) pobjeda, sve do bilješki o "slijepom rukovodiocu Juri Zecu iz sela Krstatice koji se od fašista spasio skokom u bunar" ili šibenskom ugostitelju Željku Dukiću koji je par desetljeća kasnije golim rukama iz mora izvukao gofa dugačkog 160 centimetara i teškog 42 kilograma.
Ratni reporteri u Zemuniku i Vukovaru, sportski novinari u pohodu Jugoplastike na Europu, svemirci u selu Čvrljevu te Tito i Tuđman na onome svijetu - ama baš sve bitno stalo je u tih nekoliko dnevnih priloga, koji će već za par dana požutjeti kao da su i sami nastali u onoj mosorskoj pojati, tom mitskom toponimu splitskog novinarstva.
Naravno, prostora je uvijek malo - jer povijest stare i moćne dame hrvatske žurnalistike valjda bi se mogla precizno rekonstruirati i protumačiti valjda tek kada bi se se ponovno otisnulo svih nekoliko desetaka metara arhiva, od prvog propagandnog letka namijenjenog širenju optimizma među dalmatinskim partizanima do današnjeg broja 22.407, u kojemu vlasnik Ninoslav Pavić rođendan čestita na prilično neuobičajen način.
"Slobodna nikada više ne smije biti kao što je bila. Ona mora razumjeti zašto je The Wall Street Journal najbolji dnevni list na svijetu", piše gazda, valjda želeći poništiti efekt kojega je prebiranje po sjećanjima proizvelo među prosječnim konzumentom njegovog dnevnika. "Nostalgija je gadna stvar jer uvijek limitira sjećanja. Ostaje u glavi ono što izaziva sigurnost, mir, jednakost, bezbrižnost, a nekako izblijedi cijena kojom je to plaćeno", pojašnjava on.
I to je dakako točno. Slobodna Dalmacija, naime, dijeli sudbinu preostala dva splitska simbola - Marjana i Hajduka - koji su svatko na svoj način i u svom zlatnom periodu proživljavali blistave trenutke, da bi ostatak životnog vijeka proveli oživljavajući sretne dane i maštajući renesansu koja, eto, samo što nije pred vratima. Imao je Marjan svoj period između dva svjetska rata, kada je Split kao maleni i relativno siromašan i zaostao grad ostvario projekt koji bi i danas imao epitet grandioznog, pa golo i neupotrebljivo brdo na vrhu svoga poluotoka radnim akcijama i donacijama pretvorio u moćnu park šumu s kilometarskim šetnicama, skalinadama, rekreativnim zonama, plažama i botaničkim vrtom.
Imao ga je i Hajduk u slavnim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, kada su se nogometnim gigantima punile gaće na spomen kluba s ruba tadašnje Europe, gdje se rodila nova filozofija nogometa i gdje je sportski menadžment evoluirao gotovo do savršenstva, toliko da bi pojave tipa Zdravko Mamić eventualno mogle biti tek šverceri karata i preprodavači stiroporskih podmetača za guzice.
I da, imala je i Slobodna Dalmacija svoje blistave trenutke, pogotovo u doba truljenja socijalizma u kasnim osamdesetima i početka rata u devedesetima, kada su stranice splitskog dnevnika u istom trenutku znale ugostiti i "komunjaru" iz Komiteta i difamiranog "hrvatskog nacionalista" iz potpalublja, što je u tim okolnostima bio vrhunac novinarstva, jugoslavenski The Wall Street Journal. Pogotovo za režimske medije i režimske novinare, čija se dnevna aktivnost svodila na više ili manje pismeno pretipkavanje objava iz zagrebačke Kockice, sjedišta Partije i ishodišta živčanog sustava Vjesnika i ostalih "vjesnika" u državi.
Takva je splitska povijest, bogata i ponosna, jednako kao što je sadašnjost tijesna i oskudna, pa je i splitskim simbolima predodređeno da u uzrečicama tek "žive vječno" - makar bi preciznija definicija bila da vječno životare. Marjan je nekako preživio hordu divljih graditelja, korumpiranih političara, besramnih urbanista i Fani Horvat. Hajduk je preko svojih leđa prevalio razne vidoševiće, štimce, peroše i svaguše - pa eno ga opet na Poljudu. I Slobodna Dalmacija pamti partijske komesare, cenzuru i Miroslava Kutlu, puške na ulazu i pljačkaške privatizacije - pa je na ulici i dalje nitko ne naziva njenim pravim imenom, nego jednostavno "novinom". Dogurala je "od mosorske pojate do Europske unije", kako glasi slogan prigodnih povijesnih izvadaka koji su se ovih dana dijelili uz nju.
A dokad će - e, već na to pitanje odgovora nema ni u jednom proročanstvu.
Splitsko-dugopoljski dnevnik svoj sedamdeseti rođendan dočekao je u krilu Europapress holdinga, najmoćnije hrvatske novinske korporacije koja ga je rastrganog unutarnjim podjelama i tehnološki zaostalog preuzela prije sedam godina, na vrhuncu moći i utjecaja i Ninoslava Pavića i Ive Sanadera. U međuvremenu je EPH "poboljšao svoje financijsko poslovanje" tako što je pokrenuo predstečajnu nagodbu, dok je samoj Slobodnoj Dalmaciji oduzeo dnevni priliv svježeg novca u obliku mreže od nekoliko stotina trafika, prodao dio tiskare, prepolovio tiražu, ukinuo mrežu dopisništava izvan Splita i rasturio godinama stvarani sustav dojavljivača s otoka, obale i Zagore, nekoliko stotina seoskih knjižničara, učitelja i činovnika koji su svaki dan proizvodili svježe i jedinstvene vijesti. Redakcija je protjerana u Dugopolje, u pustopoljinu u kojoj je javni prijevoz misaona imenica, dok trafiku, pošteni kafić ili običnu živu dušu treba tražiti kilometrima. Stara zgrada u centru Splita trebala je biti prodana, no stvar se zakomplicirala, pa vrijedna imovina doslovno propada dok se troškovi poslovanja na novoj lokaciji gomilaju i gomilaju...
A gazda Pavić? On će u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji zauzeti dvije udarne stranice, pa objasniti "dubinske procese u našem društvu i izglede Hrvatske da uhvati priključak s razvijenim svijetom" i pod naslovom "Umjesto kreativne klase postali smo konzumeristička vojska" obznaniti da tri četvrtine današnjih nezaposlenih posla neće vidjeti do kraja svog života. Jer znaju raditi samo "jednostavne, nezahtjevne i dosta primitivne proizvode", imaju samo dvije utičnice u svojim stanovima i pogrešno misle da svi imaju jednaka prava - a ne samo jednake šanse.
Mogli smo, kaže, ulagati u tehnologije, novi razvoj i prave škole. Valjda onako kako je on ulagao u Slobodnu Dalmaciju: prodavši joj na kredit polovnu bugarsku tiskaru i prikazavši to kao svoju investiciju (sektor: tehnologija); uvalivši joj bezvrijedne dionice propale turističke tvrtke predstavivši to kao golemo vlastito ulaganje (sektor: novi razvoj); ili, recimo, fiktivno osnovavši "medijsko sveučilište" u Splitu, što je također trebao čak i po ugovoru s benevolentnim Sanaderom (hint: prave škole).
Eto, tako izgleda Pavićeva rođendanska čestitka - razmislite, drugovi, o čemu ste dosad krivo razmišljali, pa sami ispravite vlastite greške. Budite dio "uzbudljivog i avanturističkog svijeta genijalne demokratske medijske revolucije kojoj upravo svjedočimo", dajte konačno shvatite ono što vam je Mladen Pleše davno objasnio - da mali ribar može dospjeti u novine samo i isključivo ako je ulovio jednu veeeeliku ribu.
U suprotnom možete biti samo "važna i dobra, ali ipak lokalna novina" - a to je, jel'te, daleko ispod The Wall Street Journala i ostalih kriterija koji vrijede u EPH-u...