Samo nekoliko dana nakon oslobođenja Zagrepčani su mogli gledati filmove i kazališne predstave

- Prošetao kroz Tuškanac. Putem sam se smijao kao dijete – četiri godine i mjesec dana nisi onuda smio prolaziti. Na toj sitnici osjetio sam da je došla sloboda, zapisao je u svojoj knjizi „Preživjeti u Zagrebu“, veliki hrvatski novinar Josip Horvat na dan kada je u 11 sati i 12 minuta 8. svibnja tada mladi kapetan Jure Devčić iz  21. slavonske brigade, iz sastava 28. divizije,  prvi pustio vijest preko radio-etera da u Zagreb ulaze partizani. Kapetan Devčić obratio se s Radio stanice Zagreb stanovnicima grada pozivajući ih da mirno u svojim kućama, ne nasjedajući lažnim informacijama, dočekaju oslobođenje grada. Već oko 13 sati Radio stanica objavila je proglas o oslobođenju.

U tim trenucima malo je bilo onih koji su u Zagrebu razmišljali o tome - pa i sam kao relativno dobro upućen i informiran novinar Josip Horvat - da je većina grada bez struje, vode, hrane i praznih skladišta te da se u sljedećim danima treba pozabaviti životnim problemima onih koji su preživjeli stravični rat, koji je u Zagrebu i Hrvatskoj nažalost još trajao.

Teže u Zagrebu, nego u borbi

Horvat nadalje u svojim zapisima neposredno nakon oslobođenja zapisuje o zagrebačkoj svakodnevici - 14. svibnja: „Zagreb bi već ovih dana imao dobiti kruha pola kg  po osobi“ (...) a 15. svibnja: „ Večer smo proveli kod Delfinovih (Slavko Delfin, arhitekt i njegova supruga op.au). Zanimljiv susret s tri visoka partizanska oficira; udara u oči njihova čednost i odmjerenost. Interesirali su se za naš život pod okupacijom, i jedan, kad je sve čuo, spontano je rekao da je to bilo gore nego u borbi, gdje su konačno imali oružje, a nisu stajali goloruki pred dželatima....“ 

No dželati nisu mirovali. Iako je glavni grad Hrvatske bio oslobođen, mir se još nije nazirao, jer Pavelić i ustaše bili su u bijegu, ali nisu priznavali poraz te su oni i njihove pristalice očajnički tražile izlaz i nisu se mirile s činjenicom da su izgubili rat. I dalje se ginulo na prilazima Zagrebu i u samom gradu, a situaciju je pogoršavalo i to što je ustaški režim ostavio prazna skladišta pa je među građanima vladala glad.

Pred pobjednicima je stajao veliki izazov organizacije nove vlasti. Tako je u prvim danima slobode, ali i zadnjim danima Pavelićeva krvavog režima važnu ulogu odigrala prije svih Narodna zaštita, koja je - kako navodi povjesničar Josip Jagić - kao organizacija s golemom većinom antifašistički orijentiranih ljudi bila rješenje za ilegalnu gradsku organizaciju NOP-a da u posljednjim danima rata, budući da je iz Zagreba do tada otišao na slobodni teritorij velik broj aktivista, bude od pomoći u očuvanju javnih objekata i održavanju kakvog takvog reda u gradu u vrijeme moralnog i vojnog rasula neprijatelja te da ne dođe do neželjenih pljački i ubojstava do dolaska jedinica JA. 

- S obzirom na to da se jedinice NZ-a i partijskih aktivista ipak nisu mogle nositi s preostalim ustašama u gradu, iz zagrebačkog štaba koji je rukovodio aktivistima poslana je depeša da se jedinice jugoslavenskih armija požure u grad kako bi spriječile dodatne ljudske žrtve i uništavanje imovine jer je lokalna procjena bila da NZ do 10. svibnja, kada se predviđao dolazak JA u grad, neće moći održati javni red i mir jer je broj preostalih ustaša i nacista u gradu i njegovoj okolici bio prevelik. Očito je da se bijeg iz Zagreba dogodio zaista iznenadno te se situacija na vojnom planu izmijenila rapidno te je postalo jasno da se Zagreb, usprkos ustaškoj propagandi, ne misli braniti. Takav je razvoj događaja zatekao i jugoslavenske armije na terenu iako situacija i nije bila toliko jednostavna koliko se mogla činiti na prvi pogled, navodi Jagić.

Unatoč golemim poteškoćama i činjenici da oružje još nije mirovalo već prvih dana život je krenuo svojim tokom. U Zagrebu  je samo par dana po oslobođenju  11. svibnja na centralnom zagrebačkom trgu održan veliki miting oslobođenja grada i zemlje na kojem se okupilo oko 100.000 ljudi, a 13. svibnja u svečanom mimohodu Trgom su prolazile jedinice JA koje su sudjelovale u borbama za oslobođenje grada.

Normalizacija života

No svečanosti kratko traju i treba organizirati život u gradu pa je tako već prvih dana slobode u svibnju i lipnju poslove gradske uprave privremeno preuzela Komanda grada Zagreba na čelu s tada pukovnikom Većeslavom Holjevcem, koja je ubrzo uspostavila normalizaciju života u gradu.

To je potrajalo nekoliko dana do formiranja Privremenog gradskog narodnog odbora kojeg je svojom odlukom imenovala Narodna Vlada Hrvatske 14. svibnja 1945., a zadatak mu je bio da obavlja funkciju mjesnog tijela vlasti do izbora za Gradsku narodnu skupštinu. Konstituirajuća sjednica Privremenog gradskog narodnog odbora grada Zagreba održana je 27. svibnja 1945. Istovremeno je konstituiran i Izvršni odbor pa je cijelo vrijeme djelovanja Narodni odbor objedinjavao dvije funkcije vlasti kao  predstavničko i izvršno tijelo vlasti. Za prvog predsjednika Gradskog odbora imenovan je Dragutin Saili, rođeni Zagrepčanin. No ključni čovjek grada bio je u tom poslijeratnom razdoblju Mika Špiljak, koji je prvo bio potpredsjednik Izvršnog odbora gradskog odbora te tajnik gradske Narodne fronte, a potom i predsjednik Gradske narodne skupštine. Špiljak je istovremeno , što je zapravo bila ključna funkcija, bio prvi čovjek zagrebačke komunističke organizacije. Tijekom idućeg razdoblja Špiljak i službeno, odlaskom  Sailija na mjesto ministra poljoprivrede NR Hrvatske, postaje predsjednik Gradskog narodnog odbora.

Grad se našao u brojnim problemima. Dio građana je ostao bez krova nad glavom zbog savezničkih bombardiranja, a u Zagreb su pristizali i deseci tisuća izbjeglica. No entuzijazam ljudi bio je velik. Dobrovoljno su radili u gradu koji je postao veliko gradilište na kojem se svakodnevno radile tisuće građana, bez ikakve finacijske naknade. Obnavljale su se zgrade, ceste, nasipi, tramvajske i željezničke pruge, uređivale škole, parkovi igrališta.

U samom gradu već 16. svibnja proradili su kinematografi, a zagrebački filmski radnici odmah se uključuju u rad i prave povijesno važne snimke o povlačenju njemačko-ustaških kolona i ulasku partizana u Zagreb. Taj povijesni dokument nazvan je „Oslobođenje Zagreba“.  Kako je u svom istraživanju ujedno i diplomskom radu navela Renata Lučić, situacija u Hrvatskoj bila je ponešto drukčija nego u drugim dijelovima novoosnovane države.

- S obzirom na dobro uhodane ljude koji su imali godine iskustva u radu kinematografije NDH, filmska proizvodnja u Hrvatskoj nije započela svoj rad od nule, ističe Lučić.

Hrvatsko narodno kazalište skoro da nije prestajalo raditi, jer 6. svibnja održana je zadnja predstava upravo na dan kada Pavelić bježi iz Zagreba, a već 9. rujna u Zagreb je iz Splita stiglo Kazalište narodnog oslobođenja Hrvatske. Kako navodi u svojoj knjizi „Kazalište za narod: Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 1945. - 1955.“ Snježana Banović, ta partizanska kazališna trupa odmah je preuzela umjetničku i administrativnu upravu zagrebačkog kazališta sve do svog (samo)ukidanja, u srpnju 1945. Započeo je rad na prvoj predstavi koja je održana 27. svibnja 1945. – a dakako djelo koje je prikazano bilo je sovjetskog pisca Leonova,  ratna drama „Najezda“. 

Počeli su s radom i ugostiteljski objekti te trgovine prehrambenim proizvodima, koje zapravo nisu ni prestajale s radom. Već sljedećeg dana vozi i tramvaj do Glavnog kolodvora, a uvečer je održan koncert zagrebačke brigade na Zrinjevcu. U nastupajućim danima dolazi i Tito kojega, zajedno s čelnicima Hrvatske i Zagreba, na Trgu dočekuje preko 200 tisuća ljudi. Kako bi se spriječile moguće nestašice dijeli se i mlijeko za djecu, a proradile su i tržnice. Gradski narodni odbor za grad Zagreb dobio je zadatak da se pobrine prije svega za nesmetanu opskrbu grada. Grad je podijeljen na rajone, a donesena je i odluka o uklanjaju tragova  i simbola fašizma. Potkraj svibnja osigurano je snabdijevanje električnom energijom i vodom, a uspostavljena je željeznička veza Zagreb - Bjelovar – Osijek - Beograd.  Obnavlja se rad i u tvornicama pa tako se na Trešnjevci u „Radi Končaru“ popravljaju oštećeni motori i uređaji, ako bi mogli što prije proraditi. Organiziraju se masovne radne akcije. Već u kolovozu građani i omladina Trešnjevke grade u Pasarićevoj ulici Dom kulture, a nešto kasnije i sportski park na Savi, koji je dobio ime Mladosti.

Neuništivi šverceri

Naravno da ne ide sve glatko pa se tako na Trešnjevci narod buni tražeći bolju opskrbu i organizaciju prodaje drva zbog čega je kritiziran član Rajonskog odbora koji se očito nije ponašao u skladu s očekivanjima. U listopadu su organizirani i izbori za Gradsku narodnu skupštinu i rajonske odbore. Nitko, dakako, nije dovodio u pitanje ili sumnjao u pobjedu Narodne fronte, koja je od ukupno 168.204 upisana birača dobila 146.761 glas.

Donosi se i odredba po kojoj se švercu mora stati na kraj, koja ni do danas nije provedena. 

– Mi šverceri smo žila kucavica svake trgovine, jer i trgovina je šverc, ako nas prerežu narod će crknuti, tim riječima branio se pred policijom jedan od poslijeratnih švercera.

Hrvoje Klasić, obrađujući temu neposrednih događanja nakon oslobođenja Zagreba, u knjizi „Mika Špiljak – revolucionar i državnik“  ističe kako se kao i u ostatku Jugoslavije i u glavnom gradu Hrvatske uspostava vlasti i upravljačkog aparata odvijala na sličan način.

– Bez obzira na to što su Gradski komitet KPH, kao predstavnik najjače političke opcija, i Gradski narodni odbor, kao organi vlasti počeli s radom neposredno po ulasku u Zagreb, prvih nekoliko dana nakon oslobođenja glavnu riječ u gradu vodili su vojska i policija točnije Komanda grada pod zapovjedništvom pukovnika Većeslava Holjevca i gradska OZNA pod vodstvom Marijana Cvetkovića. Primarni cilj jednih i drugih bio je osigurati mir i sigurnost te „očistiti“ grad od onih koje se u bilo kojem smislu dovodilo u vezu s poraženim režimom i time smatralo potencijalnim neprijateljem u budućnosti, navodi Klasić i dodaje kako je „čišćenje“ obuhvatilo tisuće pojedinaca koji su zbog svog angažmana tijekom protekle četiri godine morali odgovarati pred nekim od novoosnovanih vojnih i civilnih sudova ili su nerijetko postajali žrtvama izvansudske represije i samovoljne odmazde od pobjednika. Klasić nastavlja i dodaje kako su pripadnici ustaškog pokreta, bilo da su se bavili politikom ili su bili u sastavu vojnih formacija, teško mogli izbjeći smrtnu kaznu.

„Kolaboracionisti“ na meti

– Za razliku od njih, domobrane su nakon kratkog zadržavanja u logorima za vojne zarobljenike uglavnom puštali kućama. Sudbina civila koji nisu bili članovi ustaškog pokreta, ali ih se sumnjičilo za kolaboraciju s režimom bile su različite. Pritom valja naglasiti da je termin „Kolaboracionist“ podrazumijevao vrlo širok spektar aktivnosti, pa su u tu kategoriju ulazili industrijalci, obrtnici, mali trgovci, ali i novinari, sveučilišni profesori i kulturni radnici. Svima je u skladu s novim zakonom oduzeta imovina. Neki su osuđeni na smrt, dok je većina upućena na izdržavanje zatvorske kazne, uz što je obično išla i presuda o gubitku građanskih prava i zabrana bavljenja dotadašnjim zanimanjem, navodi Klasić koji dodaje kako nije sporna osuda svakog uzimanja „pravde“ u svoje ruke, ali da se u sadašnjim političkim okolnostima sam čin kažnjavanja i odmazde počeo koristiti kao ključno mjesto za revizionistički i negacionistički odnos prema ustašama i NDH u cjelini. 

Novoj vlasti također je bilo stalo i da na polju kulture i sporta stvari drže pod kontrolom. O tome je u svom radu „Kulturna politika u gradu Zagrebu 1945. – 1963.“  pisao Dorian Ruljančić koji navodi da je država kreirala kulturna usmjerenja preuzevši potpunu kontrolu nad zbivanjima u kulturi i umjetnosti preko Agitpropa, masovnih organizacija do saveznih, republičkih i lokalnih organa vlasti.

- Lokalnu upravu preuzimaju narodni odbori kao nova administrativno-teritorijalna jedinica, a za grad Zagreb odgovoran je Narodni odbor grada Zagreba. Dio rada Narodnog odbora grada Zagreba posvećen je i problemima u kulturi, a posebno nakon uvođenja samoupravljanja i uspostave Savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora grada Zagreba. Kroz svoje djelovanje od 1945. do 1963. Narodni odbor grada Zagreba bavio se različitim problemima u kulturi i pridonio razvoju kulturnih prilika u gradu. Vodio je brigu o velikom broju kulturnih ustanova i raznim mehanizmima usmjeravao kulturna nastojanja ustanova pod svojom nadležnošću. Nažalost zbog ne baš promišljene politike ukinuti se do tada vodeći nogometni klubovi i sportska društva: Građanski, HAŠK, Concordia.... Na drugoj strani osnivala su se nova sportska društva poput: Dinama; Mladosti, Milicionara..., koji su dobivali imena u skladu s novim vremenom i ideologijom. 

I na koncu treba svakako podsjetiti da je u Narodno-oslobodilačkom pokretu sudjelovalo od 1941. do 1945. godine oko 50.000 građana Zagreba, od 300.000 koliko ih je približno bilo pred početak Drugog svjetskog rata. Više od 16.000 građana poginulo je u Zagrebu, u zatvorima i logorima, odnosno kao borci partizanskih jedinica. Zagreb je dao 89 narodnih heroja i oko 600 nositelja partizanske spomenice 1941.

samo-nekoliko-dana-nakon-oslobodenja-zagrepcani-su-mogli-gledati-filmove-i-kazalisne-predstave-7552.jpg

Grad se našao u brojnim problemima nakon oslobođenja. Dio građana je ostao bez krova nad glavom zbog savezničkih bombardiranja, a u Zagreb su pristizali i deseci tisuća izbjeglica. No entuzijazam ljudi bio je velik. Dobrovoljno su radili u gradu koji je postao veliko gradilište na kojem se svakodnevno radile tisuće građana, bez ikakve financijske naknade. Obnavljale su se zgrade, ceste, nasipi, tramvajske i željezničke pruge, uređivale škole, parkovi igrališta
Grad se našao u brojnim problemima nakon oslobođenja. Dio građana je ostao bez krova nad glavom zbog savezničkih bombardiranja, a u Zagreb su pristizali i deseci tisuća izbjeglica. No entuzijazam ljudi bio je velik. Dobrovoljno su radili u gradu koji je postao veliko gradilište na kojem se svakodnevno radile tisuće građana, bez ikakve financijske naknade. Obnavljale su se zgrade, ceste, nasipi, tramvajske i željezničke pruge, uređivale škole, parkovi igrališta
Foto: 
Hrvatski povijesni muzej