Skoči na glavni sadržaj

Sedam sekretara SKOJ-a: Mladići koji su ginuli za ideale

sedam-sekretara-skoj-mladici-koji-su-ginuli-za-ideale-7839-10711.jpg

Imena Josipa Debeljaka, Josipa Kolumba, Pavla Paje Marganovića, Janka Mišića, Mije Orešog, Pere Popovića Age i Zlatka Šnajdera nešto znače samo onim generacijama iznad pedeset, koji se sjećaju da je postojala i prestižna nagrada Sedam sekretara SKOJ-a koju su dobili i Marko Brecelj, Leb i sol, Lačni Franz, Pankrti…

Sedam sekretara SKOJ-a! Tko ih nije znao napamet teško da je mogao računati na dobru ocjenu , jer neumoljivi nastavni program iz povijesti i nastavnici iz davnih vremena do toga su jako držali. Dakle, i te kako je bilo važno znati imena sedmorice mladih ljudi koji su bili simbol borbe za bolju i pravedniju budućnost u bivšoj državi i sustavu, koji oni nisu doživjeli, jer su redom posmicani od strane surovog policijskog režima Kraljevine Jugoslavije između Dva svjetska rata. Danas je nažalost drugačije, jer niti ih ima u povijesnim udžbenicima, niti ih nitko spominje, a nazivi ulica, trgova ili škola koje su nosili njihova imena su promijenjena.  

Sama činjenica da su zbog svog političkog rada i ideala ubijeni mladići od kojih je malo koji doživio pune tridesete zvuči surovo nestvarno i govori o okrutnosti kojom se tadašnji režim branio od tih mladih  idealista; komunista koji su im bili prvi na udaru. 

Imena Josipa Debeljaka, Josipa Kolumba, Pavla Paje Marganovića, Janka Mišića, Mije Orešog, Pere Popovića Age i Zlatka Šnajdera nešto znače samo onim generacijama iznad pedeset, koji se sjećaju da je postojala i prestižna nagrada Sedam sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), koja je do devedesetih vrednovala najveća postignuća mladih stvaralaca u svim oblicima umjetničkog djelovanja pa su se tako među dobitnicima te nagrade nalazila i imena najvećih rok izvođača iz tog vremena poput Marka Brecelj za samostalni album "Cocktail", Leb i sola, Lačnog Franza, ljubljanskih Pankrta,  novosadske Lune, Ekatarine Velike i drugih.

Središte aktivnosti sedam sekretara SKOJ-a u radničkom pokretu bio je Zagreb, za koji su sva sedmorica, bilo rođenjem, školovanjem ili radom, a na koncu i mjestom umiranja, bili vezani. U tom prijelazu s dvadesetih na tridesete godine na temelju besramnog i pogubnog Zakon o zaštiti države režim se nemilice obračunavao sa svojim političkim protivnicima u vrijeme pred i iza uvođenja diktature. Pored smrti spomenutih sedam sekretara SKOJ-a živote su izgubili i tadašnji prvaci Komunističke partije Jugoslavije Đuro Đaković, Nikola Hećimović i drugi, a odvijao se i veliki Bombaški proces na kojem je osuđen i Josip Broz Tito, a brojni drugi i ne samo komunisti, nego i pripadnici drugih oporbenih političkih opcija, završavali su na dugogodišnjim robijama ili bili ubijeni.  Glavni provoditelj tih okrutnih zločina nad političkim protivnicima bio je zloglasni policijski načelnik Zagreba Janko Bedeković, kojem je politika, odnosno režim u Beogradu, dao slobodne ruke u obračunu s političkim protivnicima, prije svega komunistima, a lov na Sedam sekretara SKOJ-a bio im je prioritet.

Najstariji među njima bio je Janko Mišić rođen 1900. godine, a Mijo Oreški je imao samo 24 godine kada je 1929. godine ubijen u policijskoj akciji u Samoboru.

Zadnji na dužnosti sekretara SKOJ-a bio je Josip Debeljak, koji se rodio prije 120 godina (27. studenog 1902.) u Orešju u Hrvatskom zagorju. Radničkom pokretu pristupio je 1919. godine,  a već iduće godine postaje član SKOJ-a u Zagrebu, gdje je našao posao u jednoj pekari. Kako je to bio običaj tada u lijevom pokretu, nakon članstva u SKOJ-u slijedi članstvo u Komunističkoj partiji Jugoslavije. Bio je član rukovodstva Sindikata pekarskih radnika i član Mjesnog komiteta KPJ za Zagreb. Na Četvrtom kongresu KPJ u Dresdenu, održanom u studenom 1928., Josip je bio izabran za člana Centralnog komiteta KPJ i postao sekretar CK SKOJ-a. Prema službenoj biografiji na ilegalnom partijskom sastanku u kavani „Priroda”, na Vinogradskoj cesti u Zagrebu, u listopadu 1931. godine opkolili su ga policijski agenti. U sukobu s njima ubio je zloglasnog policijskog agenta Dotlića. Tom je prilikom ranjen u ruku, ali je uspio pobjeći. Nekoliko dana kasnije, 15. listopada 1931., policija ga je otkrila u stanu na zagrebačkim Sveticama i ubila, zajedno s Josipom Adamićem, sekretarom MK KPJ za Zagreb i sekretarom Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku.

I dok je Debeljak zadnji u nizu sedam sekretara SKOJ-a, prvi je bio Zlatko Šnajder, rođen 1903. u Obrežu kraj Zemuna, odakle mu se obitelj seli prvo u Slavonski Brod, a potom tijekom Prvog svjetskog rata u Zagreb. Kao učenik Prve realne gimnazije u Zagrebu, postao je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Ubrzo je napustio školovanje i potpuno se posvetio revolucionarnom radu. Prvi put je bio uhićen 1920. godine, a u zatvoru je proveo šest mjeseci. Godinu dana poslije, ponovno je bio uhapšen  zbog „aktivne komunističke djelatnosti”. Uređivao je časopise „Omladinska borba” i „Mladi radnik”.

Godine 1924., izabran je za sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a i njegov predstavnik u Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije. Krajem 1926. godine, ponovno je uhićen i osuđen na godinu dana zatvora. Poslije nekog vremena, ponovno mu je suđeno i kazna povećana na pet godina. Kaznu je služio u zatvorima u Adi Ciganliji, Srijemskoj Mitrovici, Zenici i Lepoglavi. Zbog posljedica pretrpljenih mučenjem u zeničkom zatvoru, teško se razbolio, pa je pušten na slobodu. Umro je u travnju 1931. godine u Zagrebu, od posljedica bolesti i mučenja.

Najstariji među sekretarima bio je Janko Mišić, rođen u Slanom Dolu kraj Samobora 1900., u kojem će i okončati mladi život. Pohađao je Trgovačku akademiju u Zagrebu, a bio je i jedan od osnivača Saveza komunističke omladine Jugoslavije u Zagrebu 1919. godine. Godine 1921. uhićen je kao član terorističke organizacije „Crvena pravda”, zbog sudjelovanja u atentatu na ministra unutarnjih poslova Milorada Draškovića. Tih godina član je Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb i član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju. Zajedno s Mijom Oreškim i Francom Klopčičem pokrenuo je i uređivao glasilo SKOJ-a  „Mladi boljševik“. Sa Zlatkom Šnajderom je uređivao list „Omladinska borba“, a bio je i suradnik u „Borbi“.

U lipnju 1924. godine bio je delegat SKOJ-a na Četvrtom kongresu Komunističke omladinske internacionale u Moskvi. U proljeće i ljeto 1925. godine, obnaša dužnost sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a, a kasnije odlazi u Moskvu gdje studira na Sverdlovskom fakultetu. Od jeseni 1928. je organizacijski sekretar CK SKOJ-a. Nakon proglašenja Šestosiječanjske diktature i hapšenja Paje Marganovića, zajedno s Mijom Oreškim rukovodio je radom SKOJ-a, najprije iz Zagreba, a zatim iz Samobora. U srpnju 1929. godine policija je otkrila sklonište u Samoboru u kojem su se skrivali, pored Mišića, braća Mijo i Slavko Oreški te Mijina žena Agata. Pod blokadom nisu se željeli predati. Pucnjava je trajala čitav sat, a izlaza nije bilo: prvo je poginuo Slavko, potom i Mijo, dok je Mišić izvršio samoubojstvo. Za to vrijeme, Mijina žena Agata palila je arhiv i ilegalni materijal kako ne bi pao u ruke policije. Svi muškarci su poginuli u pucnjavi, a Agata je ranjena, nakon čega je uhićena.

Mišićev sudrug i u smrti najmlađi Mijo Oreški rodio se 1905. u Zagrebu, gdje je izučio za zidarskog  radnika. Član je SKOJ-a od 1922. godine, a kasnije postaje sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a za Zagreb te je član Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju, a potom i član Centralnog komiteta SKOJ-a. Godine 1926. odlazi na rad u Centralni komitet SKOJ-a u Beograd, a na Trećem kongresu SKOJ-a održanom iste godine u Sloveniji, izabran je za organizacijskog sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a. Uskoro završava i partijski kurs u Njemačkoj, a poslije uvođenja Šestojanuarske diktature postaje politički sekretar SKOJ-a i jedan od najbližih suradnika Đure Đakovića.

Pavle Paja Marganović rodio se 1904., u selu Deliblato blizu gradića Kovina u Banatu. Bio je obućarski radnik, a u radničkom pokretu je od 1918. godine, dok je član SKOJ-a od 1920. godine, zatim i član i tajnik Centralne uprave radnika Jugoslavije. Tokom 1921. godine preselio se u Zagreb, a od 1924. do 1928. godine školovao se na Sverdlovskom univerzitetu u Moskvi. Na IV. kongresu KPJ u Dresdenu izabran je za člana CK KPJ i postao je sekretar CK SKOJ-a. Više puta bio je uhićivan i proganjan, a nakon posljednjeg uhićenja u Zagrebu 1929. mučila ga je i ubila žandarmerija.

Pero Popović – Aga, godinu dana je mlađi od Paje, a i on je bio obućar. Rodio se u Užicu, a tijekom Prvog svjetskog rata roditelji su mu umrli od tifusa, dok je on poslan u sirotište koje se brinulo za njega i njegovih petero braće i sestara - Milicu, Danicu, Danila, Jelu i Jevrema. Kao šegrt, a potom i radnik, povezao se s novosadskim šegrtima i radnicima, preko kojih je stekao prva znanja o Oktobarskoj revoluciji i komunizmu. Dolaskom u Beograd stupio je u kontakt s mladim beogradskim komunistima s kojima je sudjelovao u pripremi proslave praznika radnika Prvog svibnja. Od 1923. godine, bio je član Centralnog komiteta SKOJ-a, a od 1924. godine organizacijski sekretar (tajnik) CK SKOJ-a. Radio je u teškim ilegalnim uvjetima. Putovao je po Jugoslaviji i organizirao djelovanje mladeži u SKOJ-u. U Splitu ga je policija pokušala uhititi, ali je uspio pobjeći. Zajedno s Josipom Kolumbom, političkim tajnikom CK SKOJ-a, upao je u policijsku zasjedu 15. kolovoza 1930. godine u Zagrebu, na Goljaku, i poginuo.

Titov kolega po struci mladi strojobravar Josip Kolumbo vršnjak je svog sudruga Age u životu i u smrti.  Rođen je u Kutjevu, gdje je odrastao bez oca koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu i teško se snalazio, a naročito još i kada je izgubio majku samo pet godina nakon od očeve smrti. Poslije završene osnovne škole, otišao je u Zagreb gdje je kao bravarski radnik sudjelovao je u radničkim štrajkovima. Godine 1922. postao je član SKOJ-a, a godinu dana kasnije zaposlio se u Željezničkoj radionici u Nišu, u kojoj je izabran za sekretara SKOJ-a, a ubrzo i za člana Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Srbiju. Zatvori su mu bili postali svakodnevica. Krajem 1927. godine, KPJ ga je poslala na studij u Moskvu, na Sverdlovsko sveučilište. U Jugoslaviju se vratio za vrijeme Šestosiječanjske diktature i, nakon pogibije Mije Oreškog i Janka Mišića, stupio je na dužnost političkog sekretara Centralnog komiteta SKOJ-a. No ni on nije dugo poživio.

Osim životima, zajedničkim idealima i radom Sedam sekretara Skoja ostali su povezani i u smrti,  jer svi počivaju u grobnici Narodnih heroja na zagrebačkom Mirogoju, gdje su njihovi posljednji ostaci položeni 1968. godine.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu