Šibenik – think pink!

Nešto prije početka generalne probe za predstavu „Čarobnjak iz Oza“ kojom je otvoren ovogodišnji, pedeset i šesti po redu Međunarodni dječji festival u Šibeniku, u taj je grad, smješten između posmrtnih ostataka nekada velike i važne industrije, ušla kolona luksuznih automobila i zaustavila se uz more, na rivi. Tamo, dakle, odakle su uklonjena druga, uglavnom polovna, često punoljetna vozila domaćeg svijeta kojem je, kako je najavljeno, omogućeno razgledavanje prijevoznih sredstava čija je cijena viša od one plaćene za produkciju spomenute predstave.

VIP gosti – da, tako sami sebe predstavljaju – uputili su se, zatim, u obližnji parkić, ostatak nekada raskošnog Perivoja „Roberta Visijanija“, za ovu priliku zatvoren i pretvoren u koktel bar, lounge nešto, open air restoran... kako li se već to pižđenje može nazvati.

Bio je to, u najkraćem, mali predah za sudionike karavane Pink Wing, ali, navodno, veliki događaj za mali grad. Jer, piše na službenoj stranici, „Pink Wing je jedinstven projekt u regiji koji okuplja 150 VIP automobilskih entuzijasta te preko 250 popratnog osoblja koji će se brinuti za sudionike ove jedinstvene karavane luksuznih vozila. Cilj nam je okupiti visoko pozicionirane poslovne ljude, vlasnike kompanija, managere, sportaše s jednim jedinstvenim ciljem: ekskluzivni tretman, vrhunska zabava i odmor. Kroz druženje i uživanje u svojim luksuznim limenim ljubimcima pružamo nezaboravan vikend doživljaj. Želja nam je omogućiti kvalitetan poslovni networking i sklapanje novih poznanstva i poslovnih prilika“.

„Ovo je projekt od nacionalnog interesa, kojemu je svrha promidžba hrvatskih ljepota, gradova i regija... Projekt spaja kontinentalnu i morsku Hrvatsku, promovira nacionalne parkove i našu nacionalnu gastronomiju. Okupljamo visoko pozicionirane poslovne ljude, vlasnike kompanija i menadžere koji imaju u vlasništvu skupocjeni sportski automobil. Sudionici su većinom iz Hrvatske, ali imamo gostiju iz regije i zapadne Europe“, izjavio je na predstavljanju Pink Winga u Zagrebu, Robert Bajs, direktor „projekta“ i profesionalni serviser hrvatskih snobova. Uz njega su se tom prilikom smješkali i gradonačelnici gradova kroz koje su prošli luksuzni automobili: Zagreba, Šibenika, Zadra...

Neke prilika i mjesta jednostavno nisu zgodni da se podrobnije objasni kakav je, ali točno, nacionalni interes u manifestaciji koju bogataši koriste da na dva – tri dana, a prije ljetne žege i turističke histerije, sami, bez plastičnih žena i razmažene djece, odu do mora i u miru, recimo, prate izbor za Miss Hrvatske!?

Dan poslije, osamnaestog lipnja, Pink Wing u Šibeniku je zaboravljen, kao da ga nije ni bilo. Otvoren je, da ponovimo ako je ostalo nejasno, Međunarodni dječji festival, još jedan veliki događaj za mali grad kojeg se, također, nitko neće sjećati čim posljednjeg dana njegova održavanja okonča opera „Ero s onog svijeta“, iz Splita dovedena i upriličena prvenstveno za sudionike Drugog hrvatskog iseljeničkog kongresa i pokoje dijete, ukoliko uopće postoje osmogodišnjaci ili jedanaestogodišnjaci koji ne misle da je opera režirana dernjava. Ili, kako je to rekao jedan Šibenčanin: „Je l' to oni Ero ili zera Ere za dicu?“.

Tako je, dakle, dok obilježava devet i pol stoljeća od prvog spomena, najstariji hrvatski grad na moru postao prijestolnicom šizofrene Hrvatske u kojoj se susreću nova elita, stare forme i spajaju svjetovi između kojih teško da ima, a ako ima golim se oko ne vide, dodirnih točaka. Nije to, naravno da nije, jedina nesreća, već samo jedna od niza u kojem stvarnost i sadašnjost ne predstavlja taj nesretni MDF, već Pink Wing - bogataška zajebancija u kojoj se servilni Dalmatinci nadaju kako će se dogoditi nešto korisno za njih, iako im je lijepo rečeno da nisu na listi od milijun razloga pokretanja skupih automobila.

Sve, uostalom, fino piše, a ako ne piše, naglašeno je u pravilima ponašanja prema kojima su domaći ljudi mogli blejati u limariju, dok su gosti u izolaciji papali, sve prije nego su napustili grad u kojem će prije kiša početi padati od zemlje ka nebu, nego što će se netko suočiti sa činjenicom da bivši veliki i važni dječji festival više nije ni velik, ni važan, niti ima odjeka izvan užeg administrativnog područja Šibenika; da se, nastao i projektiran kao jugoslavenski, a prilagođen vremenu u kojem je perilica rublja predstavljala čudo znanosti i tehnike, nije prilagodio ničemu novom: niti vlastitim, sve skromnijim mogućnostima i potencijalima, niti generacijama kojima, ilustracije radi, ne pada na pamet derati koljena u utakmicama na afsaltu, ako već mogu lijepo, iz fotelje i preko konzole, odigrati dupli pas sa Leom Mesijem ili na IP TV-u gledati što ih zanima i prije sedam i petnaest uvečer.

U toj višestrukoj deluziji, čvrsto se i nasuprot dokazima vjeruje kako će, barem, svaki osmi milijunaš, čim ga zavedu prirodne ljepote i kamene kuće, dio svoga bogatstva uložiti baš eto tu gdje su neposrednu proizvodnju zamijenile uslužne djelatnosti, pa će, u idealnom raspletu, jednoga dana i on svoju dicu dovesti da gledaju predstave MDF-a ili će ih upisati na neki od radioničkih programa, što je, uz poneku manu, uvjerljivo najbolji i jedini važni dio ovoga festivala. Sve ostalo je zadržano u naizgled istom prostoru, ali je temeljito izgubljeno u vremenu.

Ignorirajući činjenicu da se novim generacijama zbog svega što ih okružuje interesi mijenjaju ranije nego prethodnima, MDF iz godine u godinu, pa tako oko dva desetljeća, ima sve mlađu i mlađu publiku, djecu koja bez pratnje ne mogu nigdje - i onda se međusobno igraju dok mame i tate prate one najrazvikanije predstave na tribinama svoga djetinjstva. Prije, drugačije rečeno, nego uđu u ključne formativne godine, one u kojima bi trebali postati budući konzumenti kulture ili njeni kreatori, primarni posjetitelji šibenskog festivala ga napuste, jer im je, jednostavno, beskrajno dosadno. Tako, u konačnici, MDF ne stvara nasljednike šibenskih umjetnika sudjelujući - iako to, treba naglasiti, nije ničija namjera - u proizvodnji generacija čiji će najuspješniji reprezenti možda moći ući u gradski park dok u njemu dokoličare bogati vlasnici skupih automobila. Barem da ih, jer tako red nalaže, pozdrave u ime žitelja starog hrvatskog grada i zahvale im za to što su svjetini dopustili snimanje selfiea pored automobila za čije retrovizore pošteno čeljade mora raditi mjesec dana, a i to ako je plaća dobra, jako dobra.  

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu