Dana nam je mogućnost da odlučimo ostajemo li na margini civilizacije ili idemo ukorak s razumnima, a na birališta nas je izašla tek trećina Foto: Facebook
Uzalud je budim, jer će se probuditi drukčija – vapio je prije više od pedeset godina nesretni pjesnik Branko Miljković.
Uzalud smo i mi 2103. godine budili Hrvatsku, jer se u prosincu probudila drugačija. Odlukom skoro dvije trećine svojih građana izašlih na referendum o braku Hrvatska se ovog tužnog prosinca službeno i formalno, štoviše, ustavno probudila kao zadrta, uskogrudna, zatucana država. Mrziteljska, ognjištarska, mantijaška, oltarska, skučena, zatvorena, netolerantna, diskriminatorna, ksenofobična, režući i sikćući na sve drugačije i različito što se u ovoj sekularnoj državi ne uklapa u gabarite katoličkog ćudoređa.
Narod kao suveren svojom je voljom na biralištima odlučio da će država u kojoj živi biti slijepo crijevo normalnog, pristojnog, slobodarskog i civiliziranog svijeta. Appendix koji je čovjeku nepotreban ostatak iz prošlosti i koji ne predstavlja nikakvu ulogu u njegovu organizmu, ali taj zakržljali povijesno-evolucijski ostatak u svakom trenutku može buknuti i zaprijetiti smrtonosnom sepsom cijelom organizmu kada se najmanje nadaš.
Građanska inicijativa "U ime obitelji", premda se skriva iza idiličnih, ružičastih pastorala o braku i obitelji u kojima nema mjesta za druge vrste voljenja osim one koju su nam upravo propisali, zloupotrijebila je ultimativno demokratsko sredstvo odlučivanja naroda, plašeći građane nekakvom imaginarnom, samo njima znanom ugrozom braka i obitelji. Krajnji je cilj dokinuti homoseksualcima, nevjenčanim parovima, samohranim roditeljima, djeci koju uzdižu bake i djedovi pravo na sreću, ali i sva prava koja proizlaze iz zakonskog uređenja njihovih odnosa. Zakrabuljena ideja ustavne zaštite braka koji već uživa zakonsku protekciju, i ničime i ni od koga nije ugrožen, niti će biti, u svojoj suštini atak je na seksualne manjine, zbog čega je ono što Željka Markić naziva festivalom za Forum.tm pervertiralo u fašnik demokracije.
Da je za obiteljaše između demokracije i netolerancije znak jednakosti, pokazao je i odnos prema medijima, koje su podijelili na podobne i nepoćudne, pa su tom logikom nekima dali akreditacije za praćenje referenduma u svom stožeru, a ostalima zabranili. Šokirani do sada neviđenom solidarizacijom medija s kolegama kojima su pristup svom stožeru zabranili i apsolutnim odbijanjem svih medija da ih prate, obiteljaši su pokušali popraviti štetu i sazvali presicu nakon objavljivanja rezultata referenduma, ali bojkot je ostao neupitan. Obiteljaši su objavili priopćenje u kojem priznaju da su iznenađeni solidariziranjem svih medija, jasno, jer solidarnost u njihovu vokabularu ne postoji, posebno ne s onima koji se ne uklapaju u njihove kalupe. Zastrašujuće je poimanje demokracije, slobode medija i njihove profesionalnosti u viđenju Željke Markić koje je izrekla na presici na kojoj se pojavilo nekoliko novinara minornih medija. Na pitanje da prokomentira bojkot medija, kazala je: "Umjesto da konkurentske komercijalne televizije budu presretne što smo HTV-u zabranili dolazak, oni su se solidarizirali. Mislim da imamo još puno posla na izgradnji demokracije". Jedino dobro u ovom referendumu jest to što se pokazalo da mediji, koliko god međusobno isposvađani bili, ipak znaju prepoznati kritičnu točku i stati na pravu stranu.
I tako su obiteljaši danas došli po pedere i lezbe. Pokušali su doći i po novinare. Sutra će valjda po Srbe.
Ali nije Željka Markić kriva. Ona je spretno iskoristila sve zakonske i ustavne manjkavosti koje je mogla. Krivi smo mi, jer nas je tek nešto više od trećine izašlo na birališta, a puno važnije od ijednih izbora do sada bilo je izaći na ovaj referendum. Jer na izborima uglavnom odlučujemo kojoj garnituri omogućiti četiri godine baškarenja po foteljama pa ih zato uglavnom i treba ignorirati. Ovaj referendum dao nam je mogućnost da odlučimo ostajemo li u zapećku, autistični, na margini civilizacije ili idemo ukorak s normalnima i razumnima. A na birališta nas je izašlo tek nešto više od trećine. Oni su završili sa štitom, mi na štitu, jer u Hrvatskoj je najviše salonskih liberala, ljevičara, revolucionara iz fotelja i ljutih Facebook-bojovnika. Kada treba učiniti nešto za sebe, druge i društvo, pa bio to i minimalni napor poput odlaska do svog biračkog mjesta, uglavnom ih nigdje nema. Kao što nikoga više neće biti ni kada po njih dođu Markićka, Tomašićka, Josić, Bozanić, Pozaić...
Ostvarila se zebnja Branka Miljkovića. Sloboda nije umela da peva kao što su sužnji pevali o njoj.