Lako je moguće zamisliti da državna odvjetnica poput ogromne većina građana i ne misli da je nasilje išta drugo osim onog fizičkoga, pa i tu, vjerujem, svi skupa, i sudstvo i narod, vide distinkciju između po život opasnog premlaćivanja i šamara, koji se pak shvaća kao pedagošku mjeru vezanu uz našu obiteljski tradiciju. No to nerazumijevanje nije nikakav izgovor Foto: FaH
Nedavno je javnost u Hrvatskoj saznala da je kaznena prijava DORH-u protiv Borisa Lalovca za nasilje u obitelji odbačena po svim točkama. Saznalo se to posredno (reakcija nezadovoljstva Snježane Banović, donedavne voditeljice programa kulture SDP-a, izborom B.L. za potpredsjednika stranke).
Da je slučaj dodijeljen državnoj odvjetnici za mladež nije sporno, budući da se radi o nasilju u obitelji gdje su malodobna djeca, jednako kao što nije sporno da slijedom toga nije moguće obavijestiti javnost o tijeku istrage odnosno o argumentima za odbacivanje prijave. Tim se dakle dijelom ne možemo baviti. Možemo međutim govoriti o onim stvarima koje su bile dostupne javnosti, a prije svega o kratkom filmu koji je gospođa Lalovac napravila. On je zasigurno bio priložen kao jedan od dokaza. I odbačen. O tome možemo i moramo razgovarati jer se radi o materijalnom dokazu koji prikazuje gotovo udžbenički primjer psihičkog nasilja.
Ovdje ćemo samo ukratko podsjetiti na ono što se na toj snimci moglo čuti, a čulo se B.L. kako na svako pitanje ili komentar supruge odbija razgovor riječima: nećemo o tome, opetovano ju ušutkuje, prijeti da će nešto razbiti, ne dopušta joj niti da završi rečenicu, i tako dalje i tome slično. Budući da je snimku imala kao dokazni materijal i državna odvjetnica koja je vodila slučaj, pitanje je što je ona čula i kako je razumjela to što čuje.
No pitanje je i kako je, i da li je, psihičko nasilje uopće sankcionirano u našim zakonima. U ljeto 2014. tadašnji ministar pravosuđa (SDP) za dnevni tisak govori sljedeće: "Psihičko nasilje je nekad teže od fizičkog. Mogući su problemi kod dokazivanja i vještačenja, ali očekujemo da će novo kazneno djelo praksa prihvatiti i poslati snažnu poruku: nasilnici, idete u zatvor." Lijepo rečeno, međutim, u Zakonu o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona iz 2015. (NN 56/2015. (1095), 22.5.2015.) https://narodne-novine.nn.hr/c nalazi se samo ovo: "Nasilje u obitelji", Članak 179.a: "Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine." Psihičko nasilje (izrijekom) se izgubilo. Ovakva formulacija može se (i ne mora) odnositi i na psihičko nasilje, ali riječi "teško krši" postavljaju poseban teret dokaza.
Način pak kako je Lalovac govorio supruzi sam po sebi to nije, to jest, nema teškog kršenja poput direktne prijetnje (samo ono "hoćeš da nešto razbijem?"), nema verbalnog ponižavanja (niti jedna nepristojna riječ nije izgovorena) pa niti direktnog ugrožavanja... jedino, slušajući snimku, imamo tjeskoban osjećaj moći koja ušutkava, ne dopušta, ignorira... dakle, svjedočimo ne-verbalnom ponižavanju i iz cijele atmosfere razgovora, ustvari monologa B.L., veoma lako razumljivu prijetnju.
Ima li tu uopće mjesta da se utvrdi psihičko nasilje? Odgovor sadrži dva faktora. Jedan je koliko zakon jasno traži da se ono što se dogodilo kvalificira kao predmet kaznene odgovornosti. Psihičko nasilje dosad je samo prekršaj (po zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji), a po svemu sudeći (prema spomenutim izmjenama KZ) tako je ostalo i dalje.
Drugi je faktor osjetljivost same državne odvjetnice i svijest o velikoj težini psihičkog nasilja. Budući da, iz već navedenih razloga, ne možemo doći do objašnjenja odbacivanja tužbe, možemo samo spekulirati o mogućnostima djelovanja koje su tu postojale. Naime, možemo se samo pitati o mogućnosti da se nekom energičnom i dubinskom istragom provjeri ima li materijala za onu krivičnu kvalifikaciju o "teškom kršenju propisa o zaštiti od nasilja u obitelji".
Moramo ovdje dopustiti i mogućnost da državna odvjetnica i sama ne polaže mnogo na težinu psihičkog nasilja. Bez imalo sumnje u njezine odvjetničke sposobnosti, ne shvatiti obim nasilja zabilježen na snimci ozbiljan je, i to ne njezin osobno, već šire društveni problem. Lako je moguće zamisliti da državna odvjetnica poput ogromne većina građana i ne misli da je nasilje išta drugo osim onog fizičkoga, pa i tu, vjerujem, svi skupa, i sudstvo i narod, vide distinkciju između po život opasnog premlaćivanja i šamara, koji se pak shvaća kao pedagošku mjeru vezanu uz našu obiteljski tradiciju.
No, to nerazumijevanje nije nikakav izgovor. U sudskoj praksi (barem kad je o pristojnijim pravosuđima riječ), i to ne kao presedan, već kao radni standard, postoji mogućnost da sudac i/ili istražitelj, ukoliko nije suveren u materiji na kojoj radi na dokazima ili sudi, poziva eksperte za sam predmet, kako bi osigurali mjerodavno objašnjenje. Ako dakle državna odvjetnica nije sigurna kako kvalificirati psihičko nasilje, a zakon ga, vidjeli smo, izrijekom ne spominje, onda se mogla poslužiti i ekspertizom. U svakom slučaju, usprkos tome što sukladno zakonu nisu nađene osnove za krivičnu odgovornost, to uopće ne znači da Lalovac nije postupio nasilno.
Omalovažavanjem psihičkog nasilja predočenog materijalnim dokazom dovodi nas do zaista nemile situacije i tri neugodne konzekvence. Jedna je pomutnja u javnosti, koja je vidjela odnosno čula snimku, i koja je prepuštena vlastitoj "ekspertizi". Slučaj je dakle prepušten ulici, birtiji i fejsbuku. Tako se eto pokazalo, a da pojma nismo imali, da postoji toliki broj ljudi koji se "razumiju" u tonske vragolije, namještaljke pri snimanju, zvukove koji su falš na snimci. Jednako, nemali ih je broj koji su razgovarali, uglavnom s njim (zanimljivo je da nije primijećen nitko tko je razgovarao s njom), pa tako iz razgovora "nisu stekli dojam da bi on mogao biti nasilan, dapače". Ima ih, štoviše, koji su rezolutnog stava da je Boris Lalovac ustvari nevin i da je on zapravo žrtva.
Ovdje opet valja podsjetiti na naše široko rasprostranjene predodžbe o nasilju koje je realno samo ako se vrši šakom, nogom, toljagom, ili, ako je baš teška situacija, pištoljem, nožem. Derati se na nekoga, ušutkivati ga, određivati što će se pričati i kako će se razgovarati, zaprijetiti nečim jačim ako se to ne poštuje, to se uglavnom razumije kao malo nervozniji razgovor. U tome je ona nervoznija strana uglavnom muško. Takva nebriga prema žrtvi psihičkog nasilja, svjedočanstvo kojega smo svi čuli, istovremeno pokazuje frapantnu nebrigu prema civiliziranim društvenim normama i, u krajnjem ishodu, rezultira nepovjerenjem (ionako već prevelikim) u pravosuđe. Jer čini se da ono, propuštajući da zakonski sankicionira psihičko nasilje, olako ispuštajući jedini i bitan dokaz nasilja, jednostavno nije u stanju izvesti i valjano zatvoriti slučaj.
Treća i moguće najgora konzekvenca ovakvog nezavršenog pravosudnog posla jest daljnje ponašanje nasilnika, osobito kad se radi o ljudima na položajima moći. Kada se slučaj zaključi odbacivanjem jedinog materijalnog dokaza, nasilnik je, pravno gledano, nevin. Što bi se reklo, kao u američkim advokatskim serijama, izlazi slobodan jer je, recimo, zeznuto nešto oko procedure i sl. Kako to djeluje na javnost, koja je odgojna poruka, i ponajviše, kako djeluje na žrtve nasilja, jedva da moramo opisivati. Dovoljno je čitati novine, i to ne više i ne samo crnu kroniku. Međutim, taj nesretni, odbačeni dokaz o nasilju ostaje neugodno prisutan u društvu. Sam Lalovac nikada nije opovrgnuo njegovu autentičnost, kao što to nije učinila ni istraga, dakle, sve se to doista dogodilo.
Pravno gledano, čovjek je oslobođen optužbe, no moralno on nije nevin. Ako državno odvjetništvo nije našlo dovoljno dokaza za krivično gonjenje, to ne znači da nikakve krivice nije bilo, nego samo da zakon u onome što se dogodilo ne prepoznaje kategoriju krivične odgovornosti. Tu se susrećemo s etičkim dijelom cijelog slučaja, koji ne treba brkati s pravnim. Bilo je naime upravo mučno slušati/čitati stranačke drugove i simpatizere kako temeljem odbacivanja tužbe proglašavaju B.L. nevinim, kao da on ništa nije učinio, a čuli smo i da je ustvari on žrtva. Postavlja ga se na visoku funkciju potpredsjednika Socijaldemokratske partije. To je ona stranka koja misli da je na lijevom dijelu političkog spektra, koja dugi niz godina ima i Forum žena, kao jedno od stranačkih tijela, a koje se o cijelom slučaju nije oglasilo.
Čovjek kojemu bi i samom trebala pomoć, imajući na umu što je prikazano u videu, kreće ponovo u javnost, nastavlja svoju političku karijeru. U nekim normalnim okolnostima, za takve osobe, pa i ovako čudnovato spašene od strane pravosuđa, politička karijera bi usprkos tome trebala biti zapečaćena. Ako toga on sam nije svjestan, trebali bi biti oni iz njegove stranačke okoline, jer stvar je zapravo jednostavna. Kako da osoba s takvim moralnim utegom, kao političar koji se bavi pitanjima društva, građana, kako da iziđe pred te građane? Građani i građanke bi mu trebale moći vjerovati, imati povjerenja da poštuje ljudska prava (koja se odnose i na njegovu suprugu, ma koliko bi Kaptol bio oko toga suzdržan). Ima prostora za druge vrste karijera koje može i ne mora graditi, ali ne političku, jer politički prostor je prostor u kojem se na neke prenosi posebnu moć. Vratiti ga ponovo u taj prostor uvreda je svakog građanina bez obzira na spol.