Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Masovni mediji pršte pokušavajući dokazati važnost državnog interesa da se ZOR "fleksibilizira". Udaraju u svoje tam-tamove želeći nam ucijepiti pseudotržišnu priču liberalnog shvaćanja rada, koje će i nama pomoći da se zaposlimo, jer da je sve to u javnom interesu Foto: Wolfstone.co.uk
Solidarnost je dobrovoljna socijalna kohezija, spremnost da se pomogne i dodijeli međusobna podrška unutar grupe.
Ako je socijalistički sistem na ičemu inzistirao, bili su to jednakost i solidarnost. Upravo sada, kada se pripremaju izmjene Zakona o radu, Svjetska banka, MMF i ostali iz te družbe imaju iste primjedbe kao i naša Vlada, a tiču se upravo tog naslijeđa.
Nemate više pravo biti solidarni!
Niste više jednaki!
Neki su bolji među vama, neki lošiji!
Neki su gluplji, neki pametniji!
Neki zavrjeđuju, neki su beskorisni!
Neki su potencijali, neki su lijeni!
Neki su premladi, neki su prestari!
Imperativi nam se nameću. Masovni mediji pršte jedan za drugim pokušavajući dokazati važnost (pazite ovo!) državnog interesa da se Zakon o radu "fleksibilizira". Udaraju u svoje tam-tamove želeći nam tako ucijepiti pseudotržišnu priču liberalnog shvaćanja rada, koje će i nama pomoći da se jučer-danas-sutra zaposlimo, jer da je sve to (ovo je najbolje!) u javnom interesu.
Tuku se i postoci jedan za drugim. Jutarnji odlazi toliko daleko da, pažljivo pročitajte ovo, kritizira hrvatsku Vladu jer je postavila preniske ciljeve zapošljavanja do 2015. ili koje već godine.
Cilj ove harange na koju se djeca smiju, a odraslima može izazvati samo mučninu, još je jedan nevješt pokušaj izgradnje paralelne stvarnosti u kojoj bismo mi - prema tim jutarnjima, vladama, MMF-ovima, EU-ima - trebali živjeti.
Nažalost, u tome se previše uspijevalo, pa je ta raja, obični građani, kako ih u svojim veleumnim kolumnama libertarijansko-nacionalistički nastrojeni novinari vole nazivati, do sada pognute glave gledala najprije kako komšijama lete kuće u nebo, a onda kako susjedi ostaju bez posla. Šutjela je raja promatrajući kako najgori iz nje postaju gospoda, tajkuni, begovi, oligarsi. Opasno je bilo zamjeriti se, jer je cilj bio jasan. Nekako se negdje zaposliti, uvaliti sina preko rođaka u firmu, kćer puknuti u državnu upravu, gdje joj je radila i mater. Možda neka lokalna ili druga državna firma? Svejedno, dovoljno je samo baciti oko na monografije, na primjer Hrvatske radiotelevizije ili Zagrebačkog električnog tramvaja. Izgledaju kao obiteljski albumi. "Zašto u državnim poduzećima nema seksa? Zato što su svi u rodu", glasi ne osobito vispren vic koji se mogao čuti na nedavnim prosvjedima u Bosni i Hercegovini.
Dobro su nam prodali tu priču, koja nije bila više loš reality show u kojem smo sudjelovali, nego i model života. Biti izvan toga značilo je biti prokazan. Ili si pun love koju ti je ostavila tetka iz San Josea ili si glup ka' kurac.
I tako je to išlo, išlo, išlo… Dok im ga nisu, ne htijući, metnuli s leđa. Ovaj generalni, opći, zajednički štrajk koji je održan u utorak prvi je štrajk solidarnosti ikad održan u Hrvatskoj. Zamislite! Takva gomila ljudi - stotine tisuća - koji su godinama prije ostajali bez posla, pa pretvorba, pa privatizacija, pa bezočna pljačka, siromaštvo, glad… i ništa. Ne bi tu obezglavljenu radničku klasu ni sam Isus Krist, u kojeg se nakon Tita kunu, mogao uvjeriti da vrijedi pogledati što se događa onome pokraj tebe, jer će se to sutra dogoditi i tebi, a kamoli potkupljene ili nesposobne sindikalne vođe. Znali su svi, a posebno vlast, da je solidarnost potlačenih ono najgore što im se može dogoditi.
Zato je danas bilo lijepo vidjeti tetu iz knjižnice, koja je umjesto u 14 sati, došla na posao u podne. Kaže, došla je da može štrajkati. "Znam, meni je dobro, ali kad čujem da ljudi rade, a dvije godine nisu primili plaću, ne mogu ni ja mirno spavati."
E, takvih bi se teta oni trebali bojati.