Sramota u Vukovaru

Blokada prolaza hrvatskom predsjedniku, premijeru i predsjedniku Sabora usporediva je, na žalost, samo s balvan-revolucijom koju su provodili oni drugi, Srbi, a kakvu - zakleli bi se i danas članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara - Hrvati nikad ne bi poduzeli

Oni koji su 1991. godine ginuli u Vukovaru i za Vukovar sigurno nisu ni u najcrnjoj mori mogli zamisliti kako će jednoga dana Hrvatska biti slobodna zemlja, a Vukovar u sastavu te zemlje, ali da se legitimno izabranom hrvatskom državnom vrhu neće dopustiti slobodno kretanje tim gradom, nego će se poput tatova morati smucati Sajmištem do Ovčare.

Sramotan je ovo dan, a blokada prolaza hrvatskom predsjedniku, premijeru i predsjedniku Sabora usporediva je, na žalost, samo s balvan-revolucijom koju su provodili oni drugi, Srbi, a kakvu - zakleli bi se i danas članovi Stožera za obranu hrvatskog Vukovara - Hrvati nikad ne bi poduzeli. Autorica ovih redaka dovoljno je stara da se sjeća kada su iz pravca Zagreba sigurno mogli ući samo akreditirani novinari u automobilima UN-a, a ljudima iz državnog vrha kretanje nije bilo preporučeno. Bilo je to 1995. i 1996. godine, kada je Vukovar već bio vraćen Hrvatskoj, ali se patnja kroz koju je grad prošao još mogla rezati zrakom.

Stožeraši se nisu dvoumili da čak i 18. studenoga ponovo pokažu svoje lukavstvo, isto ono kojim su premijera Zorana Milanovića dovukli u Vukovar na duge i iscrpljujuće pregovore koji su nakon više sati urodili smiješnim dogovorom - Milanović je obećao povući policiju, a stožeraši nisu obećali da će prestati razbijati ploče s natpisima i na ćirilici, pa su, logično, s razbijanjem nastavili. Nije ni Milanović tu nevin. Kalkulirao je kako ćirilicu u Vukovaru prodati Bruxellesu u zamjenu za oprost zbog lex Perkovića. Rezultat je sjajan: iz večeri u večer kao ilustraciju problema s pločama u Vukovaru mi danas gledamo metlu koja niz oluk tjera krv navodno pijanog muškarca koji se sukobio s policajcem.

Dvije kolone u Vukovaru ne znače podjelu Hrvatske na dva dijela - jednu narodsku i drugu koju predstavlja politička oligrahija. One su se morale zbiti prije ili kasnije i rezultat su toga što je Vukovar grad pijeteta postao još 1991. godine, ali je takvim ostao i 22 godine kasnije. Grad je to u koji vlasti dolaze i o kojem pričaju samo na dan njegova pada. Grad je to o kojem djeci u školi počinju pričati već u prvom osnovne, pa kad čuju riječ Vukovar, i njima se malima očice zacakle s posebnim poštovanjem, a ručice odmah krenu crtati vodotoranj. Istodobno, u tom se Vukovaru djeci ne dopušta da se druže u vrtiću i u školi, nego su prisiljena od najmanjih nogu učiti da postoje Hrvati i da postoje Srbi i da se oni nikako ne smiju miješati.

Da se o Vukovaru mislilo i na ostale datume, da se gledalo kako ljudima dati da rade, da ih se obrazovalo, 22 godine kasnije vjerojatno nitko ne bi obraćao pažnju na to što piše na pločama na vratima institucija. Da su te institucije normalno radile svoje posao.

Ovako, strah nas je što će biti sutra. Naravno da nije trebala biti upotrijebljena sila za prolaz državne kolone, ali što će biti dalje? Hoće li Milanović baš oko svakog zahtjeva koji nas vuče unatrag morati popuštati? I, kada smo već krenuli unatrag, u kojoj ćemo godini završiti?