Tko bi rekao da među našom inteligencijom nema pametnih ljudi

"Tko bi rekao da među našom inteligencijom ima i pametnih ljudi", cinično je u "Majstoru i Margariti" Mihaila Bulgakova uskliknuo jedan od Wolandovih pratitelja rugajući se s privilegiranim sovjetskim književnicima, zapravo državnim službenicima.

Da taj Korovjev, osuđen da vječno prati Sotonu, slučajno navrati do Hrvatskog sabora, citirao bi samoga sebe i još radosno zapljeskao rukama te napravio kolut naprijed od sreće što je bio u pravu.

Jer kako drukčije protumačiti ovako uvredljivi manjak razuma koji obilježava političke rasprave u Hrvatskoj. Pitanja koja postavljaju zastupnici uglavnom su zaprepašćujuće umobolna. I to bez razlike dolaze li od desnice, koja se trudi uvrijediti premijera Zorana Milanovića, ili s ljevice, čiji se zastupnici dobrano nadmeću u tome tko će se više uvući šefu.

Prva grupacija, ona HDZ-ova, trebala bi biti, kao, provokativna. Evo nekoliko primjera: "Hoćete li smijeniti ministra zdravlja Rajka Ostojića?" Pa onda malo kasnije: "Kada ćete smijeniti ministra zdravlja Rajka Ostojića?" Ili: "Kako ocjenjujete rad ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića?"

Onda ovaj odgovara: "Od vas očekujem više, nisam vaš šef, nemam nadležnost nad vama, ali ipak tražim vašu podršku." Onda se ipak pomiri: "To je jako teško pitanje." Ali i nadoveže: "Svi poznajete bivšeg njemačkog kancelara Gerharda Schrödera, ali vjerujem da je malo tko imao prilike s njim razgovarati. Ja jesam. Neformalno smo razgovarali." A onda možda i najbolji odgovor: "Ne!"

Druga, ona uvlakačka, beskompromisno rešeta premijera i ministre. Evo i kako: "Tvrde da nismo uspješni u povlačenju novca iz EU-fondova. Je li tako da jesmo?" Pa: "Koliko je radnih mjesta spašeno jer ste krenuli u postupak predstečajnih nagodbi?" Ima još: "Hoćete li snižavati plaće i mirovine?"

Onda ovi odgovaraju: "Hvala vam na pitanju." Odnosno: "Dobro ste to primijetili." Pa opet: "Vrlo važno pitanje." Ima i ovo: "O rebalansu ćemo vas izvijestiti na rebalansu." Optimistično: "Ponudili smo vam gomilu rješenja." Manje optimistično: "Još uvijek smo ispod nule, ali ne više bitno ispod nule." Na kraju: "Treba biti malo strpljiv."   

I tako se smjenjuju u ovome tužnom igrokazu dok država nezaustavljivo tone. Zato, da opet citiramo Bulgakova, ovaj put samog Wolanda, kada je nastupajući u moskovskom kazalištu s pomoću svojih moći razotkrio gledatelje koji su se u ta sovjetska vremena uspjeli dokopati vrijednog stranog novca.

"Građani, vratite valutu!"