Tlaka s Pantovčaka: Nepodnošljiva lakoća lupetanja

Predsjednika Republike Hrvatske danima se nije ni čulo ni vidjelo. I bilo je sasvim ugodno. Svojim je, na žalost samo privremenim, povlačenjem u tišinu, Zoran Milanović popunio veliku prazninu. A onda je, ipak, progovorio...

„Taj dan koji su izabrali za dan RS nisu mogli izabrati gori. To što je to neustavan praznik to mačku o rep, on nije neustavan, on je pogrešno izabran i vrijeđa neke ljude. Neće Ustavni sud određivati koji je praznik međutim to je datum nakon kojeg je bio referendum u BiH. Problem je u tome što je te 1992. godine tisuće Hrvata, to govorim kao hrvatski predsjednik, ali i muslimana mnogo više ubijeno u Republici Srpskoj. Trenutno Hrvatima u BiH treba partner, a ne koje su to pjesme pjevane u Banjoj Luci, ako mene pitate umjetnički direktor je podbacio. Krive pjesme, bezvezne. Ako se dogovorimo da nam je interes da Hrvate tamo ne opljačkaju, treba nam partner. Srećom to je Milorad Dodik koji nije okrvavio ruke u ratu. Jednom je rekao da treba udarit po Zagrebu, ubili bi ga da to nije rekao, ali to nije uradio. Dodik je bio ljubimac Zapada i sad je legitiman predstavnik srpskog naroda. Republika Srpska je proglašena 1992., ali je ratificirana pariško-dejtonskim sporazumom. Tuđman ga je potpisao, nema natrag. Osim ako ne izbije novi rat, je li neko spreman voditi novi rat“, izjavio je Milanović nakon kratkog zimskog sna.

Kada iz izrečenog uklonimo gluposti („To što je to neustavan praznik to mačku o rep, on nije neustavan, on je pogrešno izabran i vrijeđa neke ljude“; „Ako mene pitate umjetnički direktor je podbacio. Krive pjesme, bezvezne“...), laži („Jednom je rekao da treba udarit po Zagrebu, ubili bi ga da to nije rekao...“) i svođenje jednog od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, dakle Bošnjaka, na vjersku grupu, konkretno muslimane, ostaje suština koja je problematična iz niza razloga, a korisna samo imidžu Andreja Plenkovića koji se pored ovakvog Milanovića ne doima kao Churchill. Premijer za predsjednika, naime, jeste Churchill ili, što bi rekli u zavičaju jednog i drugog, dom kulture s vodoskokom.

Pozicija predsjednika u Hrvatskoj naopaka je u startu: bira se neposredno, ima ogroman demokratski legitimitet i gotovo nikakve ovlasti. Suštinski, njegov je posao da postoji, uloga da radi što poželi, dok odgovornost za učinjeno ili neučinjeno ovisi isključivo o etičnosti i principijelnosti onoga tko drugu jutarnju kavu pije u predsjedničkom kabinetu. A s tim Milanović, kao što znamo još od vremena u kojem je vodio Vladu, ne stoji najbolje.

Takav kakav jeste, on već mjesecima drvi o tome kako Milorad Dodik nije ni jedni – što je, uzgred, točno – ni najveći problem u Bosni i Hercegovini. E to drugo je, naravno, potpuno krivo.

Uostalom, niti su Sjedinjene Američke Države pooštrile, a dio važnih zemalja EU najavio uvođenje sankcija za aktualnog člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, zato što vole ići na živce Milanoviću, već zato što Milorad Dodik predano radi na rušenju Daytonskog mirovnog sporazuma, a to može završiti na dva načina: Dodikovim padom ili sveopćim ratom.

Milanović, naravno, nije glup ali se očigledno pravi. Dok god Dodik radi sve što već radi – od nelegalnog pokušaja prijenosa nadležnosti s državnog na entitetski nivo, preko davanja VIP statusa ratnim zločincima, pa do verbalnih ispaljivanja nerazblaženog fašizma garniranog opasnim revizionizmom, plus najava ponovnog formiranja Vojske Republike Srpske – ključni hrvatski partner u pregovorima o izmjenama Izbornog zakona u susjednoj zemlji se sigurno neće baviti - izmjenama Izbornog zakona. Zbog toga se, sasvim sigurno, neće naći pred značajnim, ako i ikakvim, međunarodnim pritiskom. Uostalom, pokušaj nalaženja modela kojim će Hrvati biti zadovoljni, a Bošnjaci se neće osjećati oštećenima, propao je krajem prošle godine i, suštinski, na bošnjačku inicijativu, ali bez posljedica.

Ono što je u svemu baš intrigantno jeste predsjednički odabir trenutka za nastavak izigravanja veleposlanika Republike Srpske u Zagrebu i odvjetnika Milorada Dodika. Milanović se, naime, oglasio i samoreprizirao malo nakon što su se u Dubrovniku sreli premijer Plenković i čelnik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović, a taj susret i sadržaj razgovora poslije podržali i čelnik bosanskohercegovačkog HDZ-a Dragan Čović, kao i mediji bliski njemu, u kojima se počelo govoriti o relaksaciji bošnjačko-hrvatskih odnosa i posljedičnom „prirodnom Izbornom zakonu“.

Forsiranje srpsko-hrvatskog partnerstva, ma čak i obično lupetanje o njemu i eventualnim benefitima, najbolji je način da se taj mali, jedva vidljivi napredak poništi u roku odmah, te da od bošnjačke spremnosti na novu rundu razgovora, pa makar ona bila i samo deklarativna, ostane – ništa.

Srpska i hrvatska pozicija u BiH su neusporedive. Brojniji od ta dva naroda ima entitet koji u praksi funkcionira kao nacionalna, visoko centralizirana država u kojoj formalno konstitutivni, a u stvarnosti jedva postojeći drugi narodi, Bošnjaci i Hrvati, nemaju nikakvu ulogu, niti institucionalnu zaštitu. Republika Srpska, za razliku od Federacije, nema Dom naroda sa širokim ovlastima, već Vijeće naroda čiju ulogu znanost još nije objasnila.

Većina, i to velika, Hrvata u BiH živi u Federaciji i sa Bošnjacima čija politička elita neće, da ponovimo, niti razmišljati o Izbornom zakonu sve dok je mogućnost secesije RS-a realna, a Dodik uporan. (P)održavati savezništvo s njim zato može izazvati samo jedno: jačanje doživljaja prema kojem su Hrvati, točnije njihova dominantna politika u BiH, samo malo manji od Dodikovog separatizma kojeg, inače, i republičkosrpska opozicija smatra pogubnim i po mir i po, u konačnici, interese Srba u toj državi.

U sretnim zemljama se izbjegavanje rješavanja problema osigurava formiranjem parlamentarnih komisija. U nesretnima poput Bosne i Hercegovine se problem održava na životu čim rješenje krene tražiti Zoran Milanović – predsjednik bez ovlasti i s takvim namjerama da Dodik svakog jutra umjesto ikone poljubi njegov portret.

tlaka-s-pantovcaka-nepodnosljiva-lakoca-lupetanja-7655-10403.png

Nisu Sjedinjene Američke Države pooštrile, a dio važnih zemalja EU najavio uvođenje sankcija za aktualnog člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, zato što vole ići na živce Milanoviću, već zato što Milorad Dodik predano radi na rušenju Daytonskog mirovnog sporazuma, a to može završiti na dva načina: Dodikovim padom ili sveopćim ratom
Nisu Sjedinjene Američke Države pooštrile, a dio važnih zemalja EU najavio uvođenje sankcija za aktualnog člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske, zato što vole ići na živce Milanoviću, već zato što Milorad Dodik predano radi na rušenju Daytonskog mirovnog sporazuma, a to može završiti na dva načina: Dodikovim padom ili sveopćim ratom
Foto: 
HINA/ Daniel KASAP