Kakva ironija, Trump predsjeda procesu obimne nacionalizacije američke privrede, a htio bi da ga pamte kao šampiona privatizacije, kapitalističkog dealmakera bez premca i legitimnog Reaganovog nasljednika po pitanju odioznosti prema svakom obliku državnog upletanja Foto: EPA/TASOS KATOPODIS / POOL
Ova, 2020. je američka izborna godina, i samo po tome i bez koronavirusa, historijski bitna. Sa Covid-19 podsjeća na 1932. godinu, kada su predsjednički izbori bili glasački referendum po pitanju Velike Depresije koja je počela tri godine ranije.
Demokrat F.D. Roosevelt do nogu je potukao republikanca Herberta Hoovera, povećao primat u Kongresu i oteo republikancima Senat, osiguravajući tako potpunu kontrolu demokrata u američkom političkom sistemu. Hoover je, podsjećam, 1928., samo godinu dana prije kataklizme na Wall Streetu i potpunog sloma američke privrede, lako pobijedio guvernera Al Smitha (D), “vukući” sa sobom i većinu stolica u Kongresu i Senatu. On je, međutim, bio i zadnji republikanac u Bijeloj kući sve do 1952.,kada je Eisenhower, general s pet zvjezdica i vrhovni komandant Savezničkih snaga za Europu, dobio demokratu Stevensona.
Upotrebljivost povijesnih paralela je, naravno, upitna, bas kao i floskula da se historija ponavlja (Naravno da se ponavlja, ali ne uvijek!). No, neki od elemenata gornje političke jednadžbe su uporabljivi u analizi američkog političkog trenutka.
Dok ovo pišem, svaki šesti Amerikanac je izgubio posao - do sada njih preo 30 milijuna. U postotcima je to skok od nekih 20 posto – 3.5% prije Covid-19 (što je, zapravo, puna zaposlenost) do, kako se procjenjuje, katastrofalnih 23 posto (optimisti) ili čak i više (pesimisti). Korona kriza je ovdje tek u sedmom tjednu, na kraju početka, ne na početku kraja. Na vrhuncu Velike Depresije (1933.) nezaposlenost je bila 24.9%. Ilustracije radi, nezaposlenost u Americi nakon Drugog svjetskog rata bila je oko 10 posto.
Stvarni broj nezaposlenih je, na žalost, još veći. Statistika računa samo one koji su podnijeli aplikacije za pomoć, a ne i one koji još uvijek primaju plaću (zahvaljujući 2,6 trilijuna dolara, uglavnom bespovratnih kredita, koje su Trump i Kongres odobrili kompanijama, da “pokriju” troškove do 1.6.), ali ne rade.
Dimenzije ovih činjenica su strašne na papiru, a još gore u stvarnosti. Prije Covid-19, u vrijeme stabilne privrede i 11 godina dugog “bull marketa”, 44 posto srednjeklasnih (dakle, privilegiranih) Amerikanaca nisu bili u stanju da “pokriju” nepredviđeni trošak od 400 dolara, koliko koštaju dvije polovne automobilske gume. Gume se često buše, zubi se kvare, slomiti ruku je lako, baš kao i imati pokvarenu mašinu za pranje veša…
“Shit happens”, kažu ovdje s dozom stoicizma, te šarmantnog ali neopravdanog optimizma. (Interesantno je kako različite kulture izražavaju iste “mudrosti”: američki “Shit happens” u Francuskoj postaje “C’est la vie”, na prvi pogled “mekša” varijanta, a zapravo puno pesimističnija, duboko rezignirana životna filozofija čitave nacije. Nije ni čudo da su nam Amerikanci dali Ayn Randi i oobjektivizam, a Francuzi JP Sartrea i egzistencijalizam.
Tih 400 dolara su odavno potrošeni, i neće skoro biti zarađeni. Siromaštvo, beskućništvo i glad sele se ekspresno iz manjinskog geta (po, prije svega, boji kože) u američki (bijeli) mainstream, na svjetlo dana, gdje ih “američki san” nije predvidio, jer su mu anti-teza. Tragika Amerike u 2020. ima gotovo antičku dimenziju: mit se ruši pred našim očima, vukući sa sobom svu nostalgiju ne samo za “boljim vremenima”, nego i za trenutkom kada smo svi mi odrasli na rock’n’rollu (ovdje, a pogotovu tu kod nas) zaista pomislili da je mit ako ne istina, onda makar mogućnost i nada.
Na stranu mit, u Americi se 2020. ruši i kapitalizam. I to po drugi put u samo dvanaest godina. Kada je kreditna kriza 2008/2009. zaprijetila ekonomskim kolapsom (u besmrtnim riječima George W. Busha: “This sucker is going down!”), Obama i Kongres su upumpali 750 bilijuna dolara u ekonomiju, i u zadnjem času spasili američki kapitalizam od nagle (i, mnogi misle, zaslužene) smrti. Državna pomoć i intervencija su socijalistički koncepti, dijametralno suprotni od slobodnog, nereguliranog tržišta. Amerika je već tada postala puno više socijalistička država, no što bi bilo tko ovdje (osim Bernieja Sandersa!) htio priznati.
Čak i kad se uzme u obzir i inflacija, kao i činjenica da smo u pandemiji i globalnoj krizi bez presedana, količina novca koje Trump i demokrati u Kongresu štampaju – preko 5 trilijuna dolara ako se računaju čekovi koje pišu Federalne Rezerve, što Obaminih 750 bilijuna čini trivijalnim - svjedoci ne samo o ozbiljnosti situacije, nego i o neodrživosti kasnog kapitalizma na američki način. Kakva ironija, prema tomu, da Trump predsjeda procesu obimne nacionalizacije američke privrede. On, koji bi htio da ga pamte kao šampiona privatizacije, kapitalističkog dealmakera bez premca i legitimnog Reaganovog nasljednika po pitanju odioznosti prema svakom obliku državnog petljanja u komerc!
Vratimo se Rooseveltu. Nakon pobjede na izborima 1932. godine bivši general je revitalizirao i redefinirao Ameriku s New Dealom, koji je u biti bio paket radikalnih državnih mjera, ogromne javne potrošnje i novostvorenih agencija (uključujući i administraciju za Socijalnu sigurnost, koja i dan danas plaća mršave američke penzije). Guverner Smith ga je zbog toga, ne bez razloga, nazvao, pogađate, socijalistom! Kako će vlastita i do sada slijepo (komunistički!) poslušna Republikanska partija nakon svega ovog (uključujući i njegovo zalaganje za masivne javne radove!) nazivati Trumpa? I da li će s Bijelom kućom u studenom republikancima “pobjeći” i Kongres i Senat, ponavljajući scenarij iz 1932.
Joe Biden, s druge strane, s vjetrom u leđa i čistoj i vrlo rano osiguranoj nominaciji - korona je pomogla demokratima, koji bi bez nje morali proći užasno bolan i rizičan proces ujedinjenja partije - ima priliku da izbore pretvori u referendum o Trumpovom upravljanju Covid-19 krizom. Što je lako na nekoliko razina, čak i za pomalo zahrđalog bivšeg potpredsjednika. Ništa drugo nije i neće biti bitno u studenom, Trumpov menadžment je negdje između nepostojećeg (što je bolje i za njega, a i za nas) i katastrofalnog, i, najvažnije, nezaposleni, gladni i unespokojeni Amerikanci će tražiti krivca. To bi, vrlo lako, umjesto Kineza (i dalje predsjednikovih omiljenih negativaca) mogli biti baš Trump i republikanci. Nastavlja se…
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu