Tuđman - kako biti ustaša i socijalist

Prije 11 godina "Večernji list" je izdao trosveščane "Osobne dnevnike" Franje Tuđmana koji je ovaj vodio od 1973. do 1989. godine. Tih preko hiljadu stranica neobično je dragocjen izvor za Tuđmanovu političku filozofiju, ako to u njegovom slučaju nije preuzetan pojam. U tih petnaestak godina Tuđman je, osim "Dnevnika", napisao i svoje dvije, za njegov opus, važne knjige. Početkom 1980-ih izlazi na engleskom jeziku knjiga "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi", a na kraju tog istog desetljeća izlaze "Bespuća povijesne zbiljnosti", Tuđmanova summa svih njegovih dotadašnjih političkih i povijesnih rasudbi i promišljaja.

            Ako bismo ideologiju tuđmanizma odredili kao kombinaciju nacionalizma, neokonzervativizma, belicizma (uvjerenje da je rat taj koji dominantno određuje i uređuje odnose među narodima, te da rat do određene mjere može dovesti čak i do neke vrste pročišćenja), te više ili manje prikrivenog antisemitizma, onda u "Dnevnicima" sve te elemente nalazimo u njihovim sirovim, neprerađenim i nerafiniranim oblicima. Tim više zanimljivo je čitati Tuđmanove opaske o suvremenicima, često cinične, ljutite i svađalačke, kao i o događajima koje opisuje nerijetko s ogromnom dozom resantimana. Razočarenje u ljude koji ga okružuju i nezadovoljstvo s političkim zbivanjima u republici i federaciji u Tuđmana je donekle razumljivo. Zbog proljećarskih grijeha najprije je odgulio devet mjeseci zatvora 1972. godine. Ranije izlazi iz zatvora na intervenciju Miroslava Krleže, da bi deset godina kasnije opet zaglavio u zatvoru zbog intervjua koji je dao švedskim novinarima, i u kojem ruži Jugoslaviju i socijalizam. Ovaj puta odležao je u Lepoglavi 400-tinjak dana te još koji mjesec u zatvorskoj bolnici u Svetošimunskoj u Zagrebu. Pri tome, cijelo to vrijeme vlasti mu ne daju pasoš (vraćaju mu putovnicu tek 1987. na intervenciju Mike Špiljka), a u tom periodu ima i zabranu javnog djelovanja.

Šuvar kao nepatvoreni komunistički ideolog

            Tuđman slijedi, mogli bismo reći, šmitovsku koncepciju politike koja pozna samo konfliktni odnos prijatelj/ neprijatelj. Tuđmanova varijanta toga odnosi se na dobre i loše Hrvate. Na čitavom nizu mjesta u "Dnevnicima" Tuđman radi jasnu diferencijaciju između Hrvata i u skladu s time one loše redovito demonizira. Čest gost na stranicama "Dnevnika" je Stipe Šuvar. Tako u bilješki s nadnevkom od 12. svibnja 1976. Tuđman o Šuvaru kaže: "'Vjesnik' donosi Šuvarovo izlaganje o tradiciji u nacionalnoj kulturi na 3. programu RTZ. Nepatvoreni komunistički ideolog. Sramotno. Jadno. On, profesor na gebelsovoj razini. Ili ždanovljevskoj, ako mu je draže. Po njemu marksisti su već prije rata obračunali s nacionalističkim klerikalno-domagojevskim, fašističkim, narodnjačko - tamburaškim i sitno-građanskim mitovima i motivima, a revolucija do kraja... U hrvatskom proljeću - po Šuvaru - malograđanski je inteligent kreštavo i prividno ofenzivno ispovijedao svoju vjeru, na razini nižoj od 19. stoljeća. Ministar prosvjete SRH dijeli Hrvate po tome kako gledaju na tisućgodišnju kulturu: 'na naše srednje-vjekovne kraljeve, Zrinskog, Jelačića i Stepinca, na jednoj strani, a na Grgura Ninskog, Matiju Gupca, Matiju Ivanića i Matiju Vlačića, Jurja Križanića, Strossmayera, i recimo, Svetozara Rittiga, na drugoj'. Baš tako reče prodana hulja. Hrvatski kraljevi, Zrinski, Jelačić, Radić, Hebrang – su retrogradno konzervativno-malograđansko u hrvatskoj povijesti, a Gubec, Franić, Rittig i – dakako – Šuvar progresivno što je dovelo do komunističke revolucije u kojoj je definitivno ostvareno samoodređenje hrvatskog naroda!! Lijepo. Nema što. Sva je sreća da to ipak ne može imati dugi povijesni vijek."

Joža Horvat kao furtimaš posljednje sorte

            Tuđmanu ne valja ni nobelovac Ivo Andrić. I on je "loš Hrvat". Na dan kad je umro – 13. ožujka 1975. Tuđman zapisuje: "Danas je umro Ivo Andrić (rođen je 1892.). Još jedan u maglu zalutali i izgubljeni Hrvat baš u doba kad je svojoj domovini, kao pisac mogao biti od najveće koristi. Da, ali onda ne bi postao Nobelovac… Ivo Andrić... srpski poturica, a bez licemjerja s udvaraštvom." Kasnije se opet osvrće na Andrića. U četvrtak 17. lipnja 1982. Tuđman je pročitao Andrićevu knjigu pripovijetki 'Znakovi'. Bilježi: "Ostao sam u sebi postiđen zbog načina na koji se taj dobar pisac odreknuo svoga naroda i njegova jezika. Od više no dvadesetak pripovijesti svega su dvije-tri pisane hrvatskim jezikom, a ostale srpskim. Da su to dva jezika, svjedoči činjenica da Andrić, kad opisuje npr. likove bosanskih muslimana, navodeći njihov izvorni govor, nije mogao prešutjeti njihovu ijekavštinu; izraze kao što su općina, redarstvo i tsl. A zašto je onda on prešao na srpski? Vjerojatno zato što je znao kako se kao Hrvat prolazi u životu! On će napisati u pripovjetki 'Svečanost': ... 'Otac vam je bio viceadmiral u carsko-kraljevskoj ratnoj mornarici, cijenjen i sposoban oficir, i da nije bio Hrvat, (podcrtao F. T.) dospio bi i do najvišeg položaja.' (str. 56) Prema tome, da bi uspio u životu, tj. 'dospio i do najvišeg položaja', Ivo Andrić prestao je biti hrvatskim a postao srpskim piscem!! I isplatilo mu se: postao je kraljevskim ambasadorom; nisu mu uzeli za zlo što je sudjelovao u potpisivanju pakta s Hitlerom (da je ostao Hrvat došao bi pred sud zbog toga!) i napokon bio je predložen čak i za Nobelovu nagradu. Znao čovjek naplatiti povijesno nacionalno iskustvo! A što bi značilo za hrvatski narod da je takav jedan pisac dijelio njegovu sudbinu?! To i jest ono zbog čega čovjek ne može ostati hladan u svakom susretu sa slučajem Andrić!"

            Ni neki drugi ne prolaze bajno. Za petak, 21. lipnja 1974. Tuđman zapisuje: "U Zagrebu završio Kongres SUBNOR-a Jugoslavije. Za Predsjednika određen Kosta Nađ, kao delegat Vojvodine. Rođen je u Petrovaradinu, živio u Zagrebu; nekada pisao da je Hrvat, a danas da je Jugoslaven. Karakteristično." Posebno ga ljuti Joža Horvat. O njemu tokom 1975. godine u dva navrata kaže: "O Joži Horvatu, kome je u moru kod Karakasa poginuo (i drugi) sin. Tragično (prvi doma u prometnoj nesreći), ali sam J. H. se pokazao kao furtimaš posljednje sorte: od deklaracije do Karađorđeva… Na 1. programu Zagreba. TV razgovor o seriji 'Kapelski kresovi': Veljko Kovačević i Vlado Šćekić, Anka Berus i Joža Horvat, i TV čeljad. O revoluciji u Hrvatskoj dva crnogorska generala, crna klerikalka i netko tko se zove Joža Horvat: ono što reče sramota posljednje vrste; sramio sam se što sam to slušao, da ne velim nešto drugo."

Bravo, Rade!

            U ponedjeljak  31. listopada 1977. Tuđman kaže: "Umro je Gustav Krklec. Dobar pjesnik i feljtonist, ali sluga svih režima…" Na neke je Tuđman upravo bijesan: U siječnju 1977. "…u Beogradu kremirani ostaci Viktora Novaka. Napokon je otišao Bogu na račun taj raspop,  Ras-Zagorac, Ras-Hrvat. jugo-hulja. tipičan hrvatski izmet kojega će zadah još dugo podsjećati na njegovo sramotno, povijesno djelo. Ode jedna velika sramota, ali na sreću danas je već teško i zamisliti da bi moglo biti takvih intelektualnih izroda. Zbilja ima smrti što prekasno dolaze – neka mi sam dragi Bog oprosti! što truju život... A to koliko su štete nanijeli hrvatskom nacionalnom biću viktori novaci, jorji tadići, anđelinovići i kako se sve ne zvaše ti Karađorđevi jugo – pa čak i srbo – orjunaši, to je već danas spoznaja koja čeka samo vrijeme da se kvantificira…"

            Što se Srba tiče oni su manje-više svi suspektni. Ali ima i izuzetaka. Tako za utorak, 20. ožujka 1973. stoji: "Popodne su svratili Dagmar i Zoran Konstantinović, koji je sad profesor u Insbrucku, ali još predaje i u Beogradu i u N. Sadu. Nisu ni znali da sam pušten… Prvi srpski intelektualac koji mi je došao u kuću. No, istini za volju i on je po djedi ili baki iz Gornjeg grada. Ali ipak…" U utorak, 14. kolovoza 1973. "…u Beogradu je umro Ivan Radović. Bio je dobar slikar, drag čovjek i blizak prijatelj. Bez njega bio bi mi boravak u Beogradu, od 1949/50 kad sam ga upoznao, do 1961, znatno teži… Dolazio je u naš dom još dok je od sadašnjeg društva – koje ga je obasuto priznanjima nekoliko godina pred smrt – bio potpuno negiran kao tobože buržoaski slikar. Bijaše formalno gladan. Prvu izložbu u Beogradu, u Domu JNA, godine 1951. omogućio sam mu takoreći sam. Bio mi je trajno zahvalan, dok je na svoje predratne drugove Koču i Dedijera bio uvijek pomalo bijesan. Bili smo dobar dubi par u tenisu. Imao nekoliko njegovih vrijednih slika iz svih faza. Bio je nenadmašan pejzažista vojvođanske ravnice, a aktovi mu podsjećaše na Bonarda i Renoira, ali i onda kad su se osjećali pariški uzori bio je to samosvojan umjetnik." Kao "časnog Srbina" Tuđman spominje još i književnika i urednika Milana Mirića, te možda još poneko ime.

            U jednom trenutku svidio mu se Rade Šerbedžija. Sredinom 1981. godine "Rade Šerbedžija (u Vjesniku) odgovara Veljku Bulajiću pod naslovom 'Na drugoj strani naroda i estetike'. Reče Rade mnogo istine, na koje se mogao usuditi zato što je Srbin: '…da filmovi Veljka Bulajića nekim svojim tajnim vezama jedini komuniciraju s državom kao mecenom ... Silva Košćina, Franco Nero, Richard Barton, Sergej Bondarčuk, Irena Papas, Veljko Bulajić i mnogi drugi napunili su dobro džepove novcima naše kinematografije' ... Točnije Države, tj. naroda, i to milijardama, a zna se zašto ... I nastavlja Rade: ' ... ne bih ja o tome govorio s gorčinom, da oni koji to vide i znaju i dopuštaju, nisu tako neumoljivi kad se radi o kazališnim problemima ... Kako je moguće da već punih 20 godina govorimo o problemima HNK? ... Kazališna akademija nema gotovo za svoju nastavu ... Filmski i TV odjel na Akademiji je pred zatvaranjem... Mladi glumci su bez mogućnosti angažmana... Drama HNK još uvijek bez svoje pozornice ... Kazališta se ruše i propadaju ... Za novu dvoranu ZKM 'Istra' nema novaca ... 'Oslobođenje Skoplja' igramo gotovo džabe i s dugovima ... Nema republičkih para za nove filmove ... Balerine teško žive ... Svjetla pozornice su pogašena. Ne smije mi se!' – izreče Rade Šerbeđija. Bravo Rade: ... 'kad netko u nas dotakne neke bitne i u ovom času nerješive probleme, tada revnosni službenici javnog rada spremno prihvaćaju 'njegovu takvu nekakvu parolu' ... (Kad bi samo parolu!) Ali, što zapravo misli Rade Šerbedžija o biti ovakvog stanja?! No, pustimo pitanja, ovdje je zaista na visini! Njemu 'nije kriv' Bulajić: ... 'Da nije on tu, bio bi neki drugi podoficir spreman na zadatak' ... Krivo je stanje u kojem se barata autoritetima, pričama, telefonima, maskama ... On je samo čovjek koji je uvijek na dispoziciji ... Ali, krivi smo i mi sami što nismo uspjeli osnovati svoje sindikate i umjetničke udruge ... Da li je nešto što se iznosi javno kao anomalija u našem društvu politički opasno ili ne, to je pitanje naše svijesti. Mi smo se na ovome prostoru stoljećima izučili plašiti. Ali, treba shvatiti da smo mi slobodni onoliko koliko sami sebi dopustimo'...  Još jednom, bravo Rade Šerbedžija! Da mu uputim pismo?"

Tko je agent provokator?  Murtić? Donat? Zidić? Mandić? Tenžera?

            Koliko god mu se sviđao Šerbedžija, toliko nije podnosio Lordana Zafranovića. Tako 1978. godine Tuđman piše: "U uokvirenom komentaru 'Slučaj bez presedana' Mira Boglić svinjski napada one što su se usudili izreći kritičku riječ o filmu Lordana Zafranovića "Okupacija u 26 slika", a to su jedan novinar Radio Zagreba (misli na Milovana Šibla) i Nenad Polimac, koji je oštro napao taj antihrvatski film (u kojemu ustaše režu sise) u 'Poletu', glasniku Saveza socijalističke omladine Hrvatske. Zafranović je splitski srbofil, a Boglićka..."

Tri godine poslije: "Taj splitski mandrilo snimio je onaj užasan film 'Okupacija u 26 slika', koji su slali u svijet zato što na taj način govori o zločinima Hrvata, gdje je doživio oštre kritike čak i komunističkih listova. Ove godine opet je pobrao prvu nagradu u Puli s filmom 'Pad Italije'; film je slab, ali kako se ovaj put usudio spomenuti i četnike, beogradska Politika donijela je o filmu poraznu kritiku, ne spominjući ga ni među prva tri koji bi mogli doći u obzir za nagradu."

            Ne voli Tuđman ni Šnajdera. Veli da iskrivljava povijesne činjenice. Godine 1983. "na  Sterijinom pozorju u Novom Sadu najviše nagrada dodijeljeno predstavama 'Hrvatskog Fausta', Slobodana Šnajdera, u izvedbama Jugoslavenskog dramskog kazališta iz Beograda i Varaždinskog kazališta 'August Cesarec'. Valjda zbog toga što u veoma negativnom svjetlu - povijesno netočno – prikazuje prilike u Zagrebu, iz kojeg su glumci otišli u NOB-u."

            Tuđmana nerijetko "pere" paranoja. U jednom trenutku svi su mu sumnjivi, čak i oni iz njegovog najbližeg kruga. Primjer paranoičnog sagledavanja stvari: U utorak 5. veljače 1974: "Vladu Gotovca su najviše teretile bilješke sa subotnjih sastanaka kod Murtića, na kojima je Vlado vodio glavnu riječ, a bilješke je dostavljao policiji jedan od prisutnih; Edo Murtić poslije svega imao ubrzo izložbu u Chicagu: U Matici bilo više agenata i provokatora: jedan je svakako Donat, koji radi kod Pere Budaka, a i o njemu ne znam što bih rekao. Čudno je što je i Igor Zidić dobio mjesto poslije svega u Matici, a bio je osnivač i glavni urednik Hrvatskog tjednika, dok su drugi u zatvoru; Igor Mandić je policijski čovjek; Kupili su i Tenžeru, koji je bio sa ženom bez posla: sad je već počeo pisati u Vjesniku, a za ženu je uređeno da je prime u Sveučilišnu biblioteci."

Dr. Jovan i drug Bogoljub

            Omiljena zabava Tuđmana i njegovih prijatelja je prebrojavanje Hrvata u strukturama,  primjećuje nepridržavanja omjera između funkcija i postotka stanovništva, ljuti se zbog nacionalne podređenosti. Tako za nedjelju 9. prosinca 1973. Tuđman zapisuje: "Šibl… uživa u tome, da i danas iznosi na simpoziju u Splitu da je na Sutjesci poginulo 56 posto Hrvata, 18 posto partizana iz BiH, 11 posto iz Crne Gore, a samo 3,6 posto iz Srbije (Vjesnik, 7.12. 1973.)." Prebraja Tuđman i komuniste samo koji dan potom: "Danas započeo 7. kongres SKH. Sastav delegata: oko 66 posto Hrvata, 21 posto Srba, a ostalih 13 posto 'Jugoslaveni', Crnogorci, Slovenci i ini. Lijepa usklađenost sa strukturom pučanstva!'" Po njegovu završetku  Tuđman opet konstatira neusklađenost broja delegata i sastava stanovništva: "Završio 7. kongres SKH. Predsjedništvo CK ima 21. člana, a Izvršni komitet 9. U Predsjedništvu 4, a u IK 3 Srba. M. Planinc ostala Predsjednica, a Dragosavac Sekretar IK, a za sekretare u IK(?) imenovani su Erna Derosi-Bjelajac, Petar Fleković i Jovo Ugričić. Kandidati iz SKH za SKJ: dr. T. Badovinac, dr. V. Bakarić, Milutin Baltić (Srbin), Jure Bilić, Đoko Jovanić (Srbin),  Jurjević Baja, Nenad Krekić (Jugoslaven), Lj. Krišković, dr. Miljana Poček-Matić (Crnogorka), Marko Popijač, Milan Rakas (Srbin), Melita Singer, Slavko Šajber, Mika Špiljak, Franjo Varga, Josip Vrhovec, Dušan Vukotić (Crnogorac). Od 19: 3 Srba, l Jugoslaven, 2 Crnogorca i 13 adekvatnih Hrvata, koje reprezentiraju Melita Singer i Baja!, ali i takvih ima, znači, svega 68 posto!! Kakva je to politika, da ne velim marksizam, koja ne može bar formalno postati predstavništvo razmjerno pučanstvu Hrvatske!?"

            A tih Srba je i inače prisutno u političkim, kulturnim i inim formacijama preko svake mjere! Tako za subotu, 11. ožujka 1978. stoji: "Tako danas primih poziv da dođem 'na promociju knjige Ive Družijanića: S lica i naličja', stvarni primjeri samoupravne prakse; Osvrt na knjigu dat će dr. Jovan Mirić, profesor Fakulteta političkih nauka, o opremi govorit će Nedeljko Dragić, a voditelj tribine je Bogoljub Lacmanović, novinar. Tko me to i s kojim pobudama poziva?? Zbilja bi bilo zanimljivo da se pojavim na 'kulturnoj' večeri na kojoj glavnu riječ imaju dr. Jovan i drug Bogoljub…"

            Iz nekog razloga Tuđman jednostavno ne podnosi Slovence. Ljetuje u Umagu i tamo primjećuje odnarođivanje i navodno sloveniziranje Istre. U ljeto 1973. Tuđman piše o tom "problemu": "Autom preko Plomina i Pazina do Umaga. U posjet novom prebivalištu Ivice. Tu u Istra-toursu doznasmo da je to umaško poduzeće, ali da ugovore imaju umnožene na slovenskom zato što su većina onih što izdaju vikendice u Umagu – Slovenci!... U Umagu na odmoru s Ankicom i Dejanom; u vikendici Sekinih, tj. Stevinih. Turističko naselje Špina, 3 k. od Umaga prema Poreču. Stotinjak vikendica što su ih izgradili sve sami Slovenci, osim dvije-tri kojih su vlasnici jedan Zagrepčanac i moji iz Zemuna i ne znam tko još. Znači planska izgradnja i naseljavanja hrvatskog dijela Istre. To je otišlo tako daleko da su stavili i natpise na slovenskom: 'Počitniško naselje Špina', 'Počitniški dom Zlatorog', 'Počitniški dom Palagrin', itd. sve to komunalnih obavještenja na obali o zabrani bacanja smeća i sl. Nitko ne stanuje tu stalno, već samo dolaze povremeno ali svi izdaju strancima. Znači ne samo poslovenjivanje nego i kolonijalno izvlačenje ekstra profita. Zato za iznajmljivanje turistička agencija pravi ugovore na slovenskom. Sve to usprkos tome što je po Ustavu u SRH službeni jezik hrvatski! !Nema otpora. Ipak čuo da je općina jednom gostioničaru naredila da slovenski natpis u samom Umagu promijeni u hrvatski."

Nema ničega, samo Knjaz Miloš!

            Ne valja ni s kiselom vodom! "U Umagu se ne može kupiti nego Radenska ili Knjaz Miloš kiselica. Jedva pronađosmo Karlovačko pivo (zagrebačkih pivovara)." A tek kad je u umaškom "komšiluku" primijetio slovenske komunističke rukovodioce, Tuđman se posebno narogušio: "Pred jednom kućom crni Mercedes najvećeg tipa (Lj 31-11 ), a u vrtu razgovaraju – baš na odlasku –Lidija Šentjurc, Krajger (Lidija Šentjurc i Sergej Krajger su muž i žena, visoki funkcionari iz Sloveniji i bivši partizani, op. a.), s još dvojicom meni nepoznatih... dođoše slovenski knezovi u obilazak svoje kolonije…"

            Poseban problem za Tuđmana predstavlja historiografska struka u Hrvatskoj. Svi su protiv njega, na prvom mjestu Ljubo Boban, možda i zato jer Tuđmana prati glas da je svoju doktorsku disertaciju jednim dijelom prepisao od Ljube Bobana. Tu treba malo predznanje koje će koristiti za to da se shvati zašto Tuđman ne podnosi domaću historiografiju. Zlatko Čepo u svom tekstu "Dva decenija Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske" kaže: "Potkraj 1966. godine izišao je članak dr. Ljube Bobana 'Neka zapažanja uz jednu doktorsku disertaciju' u kojem se tvrdilo da se na posljednjih stotinjak stranica doktorske disertacije Franje Tuđmana 'Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941' nalaze neki dijelovi koji se doslovno podudaraju s Bobanovom disertacijom 'Sporazum Cvetković-Maček'." Nije neobično da je nakon toga Tuđman u svojim "Dnevnicima" bacao drvlje i kamenje ne samo na Bobana nego i na ostale domaće povjesničare. Kaže u ljeto 1974: "Kao 1967. (kad je postao sekretar komiteta) Ljubo Boban i u sadašnjem postkarađorđevskom razdoblju ostaje čovjek strukture, a usput izdaje knjige o Mačeku i HSS-u: baš sam je danas kupio!...  Prelistao Bobanove knjige: Maček i politika HSS 1928-1941. Dokumentacija jedno, a njegova razmatranja, osobito zaključak: čista bakraćevština, više nego na liniji Karađorđeva…!! Osim toga, tendenciozno i lažno osvrće se na neke moje tekstove!"

            Nešto ranije o cijeloj struci zaključuje zajedljivo: "Ali je drugo pitanje kakvo je stanje hrvatske historiografije u cjelini, kad joj on (Boban) i oni daju pečat... Mlađi, npr. T. Macan i dr. ovise o njima: kod njih svršavaju fakultet i polažu doktorate. Ako se ipak odvoje onda ih ne samo ostavljaju da se hegemonisti ili unitaristi obračunaju s njima, nego i sami sudjeluju u pogromima. Npr. angažiranje Šidaka, Grossove, Bobana, Krizmana protiv mene… Tuga nad povjesnicom: Šišić – mađarski unionist, jugoslavenski integralist, mason, još 1935. glasovao za B. Jevtića ... i unatoč svemu tome prema sadašnjoj bijedi od Šidaka, Grossice, Klaićke, Krizmana ... prava je ličnost..."

U HSLS-u se okupilo sve zagrebačko židovstvo

            Tuđman se također ljuti na feministice (na Slavenku Drakulić, jer da ne shvaća demografske probleme Hrvatske), na zakidanje Dinama u prvenstvenim utakmicama (svaki poraz Dinama, a nije da ih nije bilo malo, redovito je rezultat srpskog sudačkog potkradanja), zatim na mlado pjesništvo oličeno u nevinom Branku Malešu ("valja zadržati to posrano krilo 'hrvatske poezije' kao dokument vremena"), pa na Oskara Daviča ("'veliki' 'humanista' i revolucionar evo nalazi (s pravom) razloga da brani žive i mrtve (osobito) srpske slikare zbog toga što napadaju idejno njihovo slikarstvo. Napredno. Svakako. I dirljivo. A to što nije bio ponukan da digne glas protiv zatvaranja hrvatskih intelektualaca, i protiv umorstva hrvatskih ljudi, kakav je slučaj opisan i u tom istom broju NIN-a, to već spada u dublje sfere moralno intelektualno-političkih odnošaja u kojima živimo mi, u tom društvu."), zatim na Praxisovce i njihovo luksuziranje ("Gajo Petrović /sa suprugom/ ponovno na stipendijskom putovanju po SAD; iz Beograda putuju kolege Mihajlo Marković i dr. Sve demokrati, humanistički marksisti, koji obilaze svijet tumačeći kako je u Hrvatskoj sve reakcionarno-fašističko"), pa na "Vjesnik" ("Slika 'Vjesnika' odraz je dvaju čimbenika: nesamostalna, sluganska uloga mora se izražavati i većoj ideološkoj vjernosti, a to znači prosovjetskoj orijentaciji, i drugo, mnogi novinari te kuće su Srbi (prečanski) koji su, kao i ostali, tradicionalno vezani za traženje izlaza na toj strani"), na Mediteranske igre u Splitu ("'Sredozemna olimpijada' koštala je punih šest milijardi. Proračun je bio 3,5, ali jasno da je sve moralo biti gotovo dvostruko više. Javnost uopće ne zna da smo plaćali i sve troškove boravka (je li i dolaska?!) svih tih afričkih reprezentacija. I još se k tome hvalimo kako je bilo najviše športova i natjecatelja!!"), zatim na nove stranke – UJDI i HSLS, ("U Zagrebu održana skupština (osnivačka) 'Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu'. Horvat, Matvejević, Puhovski, Vranicki: sve po izbor jugo-maglaši. Vjerojatno se nitko nije prisjetio da se takva bratija skupila u Zagrebu i Sarajevu 1919.-20.!! S istim ciljem i rezultatima kao i svi ričetaši."… "Kao gost na osnivačkoj skupštini HSLS. Prisutno oko 500. Oko 300 članova, ostalo znatiželjnici. Privukli: sve židovstvo Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići s nama zbog progona (Gotovac, Benko, Budiša). Prvaci i ideolozi: Goldštajn, Kovačević, Lerotić. Gotovac. Svi: liberalni individualizam, kao ključ slobode i rješenja svih problema. Ideologija 18. stoljeća!! Pri spomenu moga imena i D. Brozovića, kao predstavnika HDZ dotada najveći aplauz. Branko Horvat izviždan zbog prijedloga da uzmu Jugoslavene."), itd, itsl.

Tuđman i Neue Rechte

            Tračeva ove i one vrste do kraja "Dnevnika" ima jako puno. Međutim, ovdje ćemo s njima stati i nastaviti s manje spominjanim dijelovima "Dnevnika" u kojima se Tuđman u svojim razmišljanjima otvoreno i nedvosmisleno poziva i svrstava uz netom stasalu  neokonzervativnu desnicu u Evropi, prije svega na onu u Njemačkoj, kao i na ideologe ekstremnog nacionalizma u nas. To Tuđmanovo samosvrstavanje uz novu desnicu u nas je uglavnom prošlo slabo iskomentirano. Velimo, slabo, jer osim odlične knjige na tu temu kolege Marinka Čulića, o Tuđmanovoj ideologiji jedva da negdje ima zabilježeno nešto ozbiljnije.

            U bilješci s datumom od 16. veljače 1982, što je ujedno i Tuđmanov 36. dan izdržavanja kazne zatvora u Lepoglavi, komentira u Njemačkoj nedavno objavljeni  "Heidelberški manifest". Riječ je tekstu koji se izvorno pojavio u ljeto 1981. godine (sastavilo ga je petnaestak hajdelberških profesora, uglavnom prava i filozofije), i koji je u početku kružio u marginalnim desničarskim krugovima, da bi početkom 1982. godine bio objavljen i u velikim srednjostrujaškim medijima poput "Die Zeita". "Heidelberški manifest" predstavlja, ako ne prvi, onda svakako jedan od važnijih dokumenata novopomaljajuće "Nove desnice" (Neue Rechte) u Njemačkoj. U "Manifestu" zabrinuti profesori gledaju kako odreagirati na sve veći priliv gastarbajterskih stranaca. Neki od potpisnika i autora "Manifesta", drže da ne predstavljaju svi stranci i svi gastarbajteri jednak problem glede raznjemčivanja. "Naš problem nisu gastarbajteri sami po sebi, već njihov azijski dio. Ostavljajući po strani poseban problem južne Italije, može se ustvrditi da gastarbajterske obitelji koje nam dolaze iz Europe nude povoljne izglede za akulturaciju s obzirom na njihov fertilitet, te s obzirom na njihov kulturni, sociološki i vjerski kontekst iz kojeg dolaze. Ništa od toga ne vrijedi za Azijate", reći će Theodor Schmidt-Kaler i Helmut Schröcke, dvojica profesora koji su inicirali sastavljanje i objavljivanje "Manifesta".         

            Njemačka "Nova desnica" nije za eliminiranje stranaca, kao ni drugih i drukčijih, na divljački, barbarski način, kako su to radili nacisti. Ne, ona je za njihovo kultivirano i mirno separiranje, za jasno odvajanje većinske rude, od manjinske jalovine. Nova desnica zamjenjuje "klasični" rasizam konceptom etnopluralizma, tražeći uspostavljanje etnički homogenih nacionalnih država, koje su prema van jasno razgraničene i razlučene od drugih, jednako tako čistih država. "Manifest" počinje ovim riječima: "S velikom zabrinutošću pratimo pritajeno razvodnjavanje (die Unterwanderung) njemačkog naroda zbog dolaska brojnih milijuna stranaca i njihovih obitelji, pratimo prekomjerno inozemno preplavljivanje (die Überfremdung) i našeg jezika, i naše kulture, i naše narodnosti."

Heidelberški manifest

            Upravo tu Tuđman nalazi poveznicu između "Manifesta" i svog političkog programa, jer drži da je bosansko-hercegovačka situacija s njezinim plurietničkim sastavom stanovništva problematična (zbog čega dolazi do "pritajenog razvodnjavanja" bosansko-hercegovačkog hrvatstva), kao što je problematična i situacija s ogromnom hrvatskom dijasporom, što u bitnome oslabljuje samu Hrvatsku. Kaže: "Dramatični tonovi 'Heidelberškog manifesta' što su ga njemačkoj javnosti uputili 15 profesora tog poznatog sveučilišta: sve većim brojem stranaca, njemačka kultura, jezik i sam narod najozbiljnije su ugroženi; SR Njemačka jednoga dana može biti potpuno odnarođena, pa se neće postavljati pitanje ujedinjenja; 4,5 milijuna stranih radnika 'izaziva propadanje i otuđenje njemačke kulture'... 'Rezultat: već danas mnogi Nijemci su na svojim radnim mjestima ili u mjestima stanovanja stranci u vlastitoj domovini'. Manifest govori: Narodi su (biološko i kibernetski) živi sustavi višega reda s međusobno različitim sustavnim svojstvima, koja se prenose genetski i putem tradicije: Integracija velikih masa nenjemačkih stranaca potom nije moguća, ukoliko se želi sačuvati osobinu njemačkog naroda i njegovu kulturu, i dovodi do poznatih etničkih katastrofa multikulturnog društva... Svaki narod, pa tako i njemački, ima prirodno pravo na očuvanje svoga identiteta i osobina na području na kojem živi' .. Rješenje: vraćanje u domovinu .. to je i ekološki opravdano. Predlaže osnivanje 'stranački i ideološki neovisne' organizacije, koja bi se bavila 'problemima održanja i očuvanja njemačke nacije', 'spašavanja identiteta njemačke nacije na osnovi našeg kršćansko-zapadnog nasljeđa'. Da ne bi bilo zabune profesori izjavljuju: 'Stojeći na tlu Ustava mi se protivimo ideološkom nacionalizmu, rasizmu i svakom, bilo lijevom ili desnom ekstremizmu'. Heidelberški manifest postao je sastavni dio opće zapadno-njemačke klime! Pripadao sam i pripadam malom broju onih što već desetljećima skreću pozornost na taj problem u hrvatskom narodu, navlastito s obzirom na iseljeništvo i na stanje u BiH!!"

            Da ne bi bilo zabune, valja reći da se ogorčeni i ljutiti Tuđman koji sjedi zatvoren u Lepoglavi, nije zaletio oko ekstremističkog "Heidelberškog manifesta" i nije nesmotreno pristao uz neke elemente njemačke "Nove desnice", jer već sljedećeg dana bilježi: "Jučerašnji 'Heidelberški manifest' opet me učvrstio u uvjerenju da sam davno, a to znači i sada – bio u pravu …".

Biološki temelji nacije

            U nas se slabo komentiralo ne samo Tuđmanovo pristajanje uz ekstremističke ideologije, nego i sam "Heidelberški manifest". Nailazimo tek na kraći osvrt Anđelka Milardovića iz 1990. godine u kojem kaže: "Takva razmišljanja idu u krug umjerenih radikalnih rješenja koja se zasnivaju na etnocentričnom narcizmu, rasizmu, za razliku od ekstremno desnih migracijsko političkih shvaćanja, koja a priori odbacuju integraciju." Tu je još i komentar sociologa Milana Mesića: "Za rasizam je (i)migrant niževrijedan kao čovjek po svojoj (ne)kulturi koja je upravo izraz njegove inonacionalne/inovjerske pripadnosti te je kao građanin, po prirodi, drugorazredan, a njegova prisutnost na njemačkome (ili nečijem drugom) tlu i među Nijemcima opasnost je (potencijalna) za čistoću rase/nacije i njezina dostignutoga kulturnog nivoa."

            Da Tuđman drži da su više-etničke, plurinacionalne, kompozitne državne zajednice zapravo nemoguće, pa je onda kao takva nemoguća i sama Jugoslavija, ili da takve zajednice predstavljaju stalni izvor nevolja i problema, govori i njegov stav o knjizi jednog njemačkog autora koji također zagovara čiste etničke države.

            Dana 17. kolovoza 1984. Tuđman je još uvijek u zatvoru i za taj dan bilježi: "A sad o jednoj knjizi… Već mi je svojevremeno sam Hamlet, a kasnije i Tristana, spomenuo kako je izišla knjiga na njemačkom koja se bavi istim pitanjima kao i moja, pa da je šteta što njemačko izdanje kasni. A. mi ju je donijela i mišljah je zadržati da je potanje pročitam.

Michael Braga: Völker zur Freiheit! Kom Kampf europeischer Volksgruppen um Selbstbestimmung, Amdt, 1982. Zbilja se bavi istim problemom. Ali samo kao publicističko-dokumentacioni prilog postojanja njegova. Bez ikakva povijesno-nacionalno-teorijskog, pa i međunarodnog okvira što je bitno u mojoj knjizi. Ali zbilja šteta što se moja nije pojavila kad sam predao rukopis: znači između 1978.-1981…"

            Michael Braga je pseudonim kojim se koristio Hans-Michael Fiedler, desno-ekstremistički aktivist, publicist, funkcionar neonacističke Nacional-demokratske stranke Njemačke (NPD), te vođa više studentskih njemačkih bratstava šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka. On u spomenutoj knjizi govori o koloniziranim malim narodima evropskog istoka, o regionalizmu, o borbi za samoopredjeljenje, o nemogućnosti opstanka višenacionalnih državnih entiteta i nacionalizmu kao pokretačkoj snazi. Fiedler u knjizi pravo na samoopredjeljenje naroda temelji u biološkim i antropološkim impulsima koji da su dio svakog nacionalnog identiteta.

Što je zajedničko Tuđmanu i ljotićevcima?

            I za Tuđmana u njegovoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" rješenje i za europske integracije i za tzv. bezdržavne narode je – nacionalizam. "...svaki onaj, koji bez predrasuda promatra povijesna zbivanja, mora doći do nedvojbena zaključka, da je nacionalizam jedna od najvažnijih i najdjelotvornijih pojava našega doba … nacionalno biće pojedinih naroda oblikuje se na osnovi krvne, jezične i kulturne srodnosti... nacionalizam je pokazao veću integracijsku moć od bilo kakvih drugih ideja… bez nacionalizma ... ne može normalno napredovati ni jedna zemlja...", itd.

            Za svoj nacionalistički projekt Tuđman se napaja i na posve neočekivanim izvorima. Tako u subotu, 26. siječnja 1985. Tuđman potporu za svoje ideje nalazi, ni manje ni više, nego u ekstremističkim srbijanskim krugovima. Piše: "Jedan od rijetkih koji je za razgovor s Hrvatima R. Oraški (alias dr. Lazar Prokić) piše doslovce: ' ... unuci prevarenih 'solunaca', poučeni svojim vlastitim i iskustvom svojih predaka, danas udaraju tačku (ne decimalnu zapetu!) na jugoslovensku traumu. Naime, njih više ne interesuje vrzino kolo razloga i protiv razloga svega dosadašnjeg, već samo i jedino fatalni rezultat svega dosadašnjeg ... Ni 'solunska' Srbija nije željela Prvu Jugoslaviju: ona ju je samo morala podnositi- kao 'svoje' delo. Drugu pogotovo ne. I uopšte: nikakve i nikada više. Umesto hiljadu razloga, opravdanih ili ne, za taj otpor podmlađene Srbije dovoljan je samo jedan: 'posle svega' Srbija jednostavno želi da opet bude – kao od 1913. ili do Prvog decembra 1918! Ona to sve manje kazuje šapatom: glasna rešenost njena ori se ulicama njenih gradova i sokacima njenih sela, po domovima i na javnim mestima. u govorima njenih smelijih javnih radnika i na stranicama odvažnijih literata, na krštenjima i sahranama, na svečanostima i priredbama - svakom prilikom i bez ikakva povoda… Iz te atmosfere, što je ''zatrovana, ne od juče: počela je ona već sutradan po Decembarskom ujedinjenju" – po piscu – nema drugog izlaza do razlaza.

... Pisac se zauzima da se sve to riješi demokratskim putem srpsko-hrvatskim razgovorima, dogovorima i sporazumom ..."

            Tko je, dakle, taj demokratski raspoloženi Lazar Prokić? Riječ je o jednom od rijetkih otvorenih nacista u srpskoj politici. Čovjek je doslovno bio član Hitlerovog NSDP-a, za vrijeme vlade Milana Nedića, Prokić postaje šef operativne službe Državne propagande protiv aktivnosti Komunističke partije, bio je u stalnoj vezi s hitlerovskim tajnim službama, stavio se na raspolaganje njemačkim nacistima glede Španjolskog građanskog rata itd. U toku 1943. odlazi u Berlin u funkciji specijalne državne misije. U toku svojih mnogobrojnih kontakata najviše uspjeha je imao u stvaranju čvrstog prijateljstva njemačkog Trećeg Reicha i Srbije generala Nedića. Poslije rata je osuđen na 20 godina zatvora, da bi po izlasku emigrirao u Njemačku i tamo se javljao svojim prilazima u srpskoj i hrvatskoj emigrantskoj štampi, uglavnom na temu neophodnog i neodgodivog razlaza Srba i Hrvata. Riječ je o nacisti ljotićevskog tipa, ali je Tuđmanu, izgleda, i takav bio sasvim dobar za mogući "dogovor". Prokić je promovirao ideje staleškog uređenja, neophodnost očuvanja rasnog i nacionalnog identiteta Srbije i prihvaćanje nacional-socijalizma kao vladajuće ideologije u novoj, etnički čistoj i nejugoslavenskoj Srbiji.

Socijalist iz Janka Puste

            Pa kakvu bi to politiku Tuđman zapravo volio vidjeti u Hrvatskoj, kad bi došao priliku da je kreira? Na svoj, manje ili više izravan način, Tuđman u svojim "Dnevnicima" i na to pitanje odgovara. Prilikom svog putovanja u Beč u kolovozu 1989. sastaje se s Nevenkom Milas (ženom Ivana Milasa). Događaj s njom opisuje u "Dnevniku" na sljedeći način: "Kosa mi se digla na glavi kad se Nevenka Milas uključila u razgovor, odnosno u moje pripovijedanje o Andriji Gredičaku, kojega sam kao 11-godišnje dijete gledao kako razgovara i dogovara s mojim ocem svoj put najprije u Zagreb radi atentata na kralja Aleksandra, a zatim radi povratka na Janka Pustu. 'Ustaša-socijalist'. Uhvatili ga Rumunji kad je htio prijeći u SSSR i izručili Beogradu gdje su ga pogubili. Nevenkin otac bio s njim u zatvoru i priča kako se junački držao sve do zadnjeg dana: klicao slobodnoj Hrvatskoj; ne možete nas sve pobiti… Njezin otac (Vinko Borevković, Gornja Vrba 114, 55000 Slav. Brod, tel (055)234-176) bio u zatvoru u svezi događaja poznatih kao 'sibinjske žrtve'. Moram se vidjeti s njime da mi ispriča sve što zna o Andriji Gredičaku."

            Sva ova dnevnička pisanija skupa s drugim Tuđmanovim knjigama pripadala bi memoarističko-publicističkoj literaturi jednog ražalovanog Titovog oficira, degradiranog proljećarskog političara, povjesničara u pokušaju ili kako se već može okarakterizirati njegova karijera, da autor nije dobio jedinstvenu povijesnu priliku da neke od ideja, među kojima i one najzloćudnije, stvarno i realizira. Kad govori o "Bespućima" Marinko Čulić u svojoj knjizi " Tuđman - i poslije Tuđmana"  također govori o ovoj nevjerojatnoj šansi koju je dobio Tuđman. "Pišući svoju recenziju (Tuđmanovim "Bespućima" 1988.) Franjo Zenko još nije mogao sa sigurnošću znati da će Tuđman uskoro postati ključna politička figura Hrvatske, i da će ta figura igrati ulogu kakvu je igrala. Ali teško se oteti dojmu da je Tuđman preko svog recenzenta zapravo dobio podršku jednog dijela tadašnje opozicije da se, ako treba, i laktovima probije prema hrvatskom političkom Olimpu, kako bi se uspostavila 'ravnoteža zla', koje je u to vrijeme obilno pretezalo na srbijansku stranu, preciznije na stranu Slobodana Miloševića."

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu

tudman-kako-biti-ustasa-i-socijalist-7725-10501.png

Za Tuđmana u njegovoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" rješenje i za europske integracije i za tzv. bezdržavne narode je – nacionalizam. "...svaki onaj, koji bez predrasuda promatra povijesna zbivanja, mora doći do nedvojbena zaključka, da je nacionalizam jedna od najvažnijih i najdjelotvornijih pojava našega doba …
Za Tuđmana u njegovoj knjizi "Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi" rješenje i za europske integracije i za tzv. bezdržavne narode je – nacionalizam. "...svaki onaj, koji bez predrasuda promatra povijesna zbivanja, mora doći do nedvojbena zaključka, da je nacionalizam jedna od najvažnijih i najdjelotvornijih pojava našega doba …
Foto: 
hrt.hr

tudman-kako-biti-ustasa-i-socijalist-7725-10502.png

"Danas je umro Ivo Andrić (rođen je 1892.). Još jedan u maglu zalutali i izgubljeni Hrvat baš u doba kad je svojoj domovini, kao pisac mogao biti od najveće koristi. Da, ali onda ne bi postao Nobelovac… Ivo Andrić... srpski poturica, a bez licemjerja s udvaraštvom"
"Danas je umro Ivo Andrić (rođen je 1892.). Još jedan u maglu zalutali i izgubljeni Hrvat baš u doba kad je svojoj domovini, kao pisac mogao biti od najveće koristi. Da, ali onda ne bi postao Nobelovac… Ivo Andrić... srpski poturica, a bez licemjerja s udvaraštvom"
Foto: 
hrt.hr

tudman-kako-biti-ustasa-i-socijalist-7725-10503.png

U Matici bilo više agenata i provokatora: jedan je svakako Donat, koji radi kod Pere Budaka, a i o njemu ne znam što bih rekao. Čudno je što je i Igor Zidić dobio mjesto poslije svega u Matici, a bio je osnivač i glavni urednik Hrvatskog tjednika, dok su drugi u zatvoru; Igor Mandić je policijski čovjek; Kupili su i Tenžeru, koji je bio sa ženom bez posla: sad je već počeo pisati u Vjesniku, a za ženu je uređeno da je prime u Sveučilišnu biblioteci"
U Matici bilo više agenata i provokatora: jedan je svakako Donat, koji radi kod Pere Budaka, a i o njemu ne znam što bih rekao. Čudno je što je i Igor Zidić dobio mjesto poslije svega u Matici, a bio je osnivač i glavni urednik Hrvatskog tjednika, dok su drugi u zatvoru; Igor Mandić je policijski čovjek; Kupili su i Tenžeru, koji je bio sa ženom bez posla: sad je već počeo pisati u Vjesniku, a za ženu je uređeno da je prime u Sveučilišnu biblioteci"
Foto: 
hrt.hr

tudman-kako-biti-ustasa-i-socijalist-7725-10504.png

Tuđman se ljuti na feministice (na Slavenku Drakulić, jer da ne shvaća demografske probleme Hrvatske), na zakidanje Dinama (svaki poraz Dinama, a nije da ih nije bilo malo, redovito je rezultat srpskog sudačkog potkradanja), zatim na mlado pjesništvo oličeno u nevinom Branku Malešu ("valja zadržati to posrano krilo 'hrvatske poezije' kao dokument vremena"…
Tuđman se ljuti na feministice (na Slavenku Drakulić, jer da ne shvaća demografske probleme Hrvatske), na zakidanje Dinama (svaki poraz Dinama, a nije da ih nije bilo malo, redovito je rezultat srpskog sudačkog potkradanja), zatim na mlado pjesništvo oličeno u nevinom Branku Malešu ("valja zadržati to posrano krilo 'hrvatske poezije' kao dokument vremena"…
Foto: 
hrt.hr

tudman-kako-biti-ustasa-i-socijalist-7725-10505.jpg

"Kao gost na osnivačkoj skupštini HSLS. Prisutno oko 500. Oko 300 članova, ostalo znatiželjnici. Privukli: sve židovstvo Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići s nama zbog progona (Gotovac, Benko, Budiša). Prvaci i ideolozi: Goldštajn, Kovačević, Lerotić. Gotovac. Svi: liberalni individualizam, kao ključ slobode i rješenja svih problema. Ideologija 18. stoljeća!
"Kao gost na osnivačkoj skupštini HSLS. Prisutno oko 500. Oko 300 članova, ostalo znatiželjnici. Privukli: sve židovstvo Zagreba, dosta Srba i Hrvata kojima je teško ići s nama zbog progona (Gotovac, Benko, Budiša). Prvaci i ideolozi: Goldštajn, Kovačević, Lerotić. Gotovac. Svi: liberalni individualizam, kao ključ slobode i rješenja svih problema. Ideologija 18. stoljeća!
Foto: 
hrt.hr