Premijer Andrej Plenković na vidikovcu na Biokovu Foto: HINA/ Mario STRMOTIĆ
Dakle, hrvatski turizam. Kada se pročulo da će u novoj Plenkovićevoj vladi turizam izgubiti samostalno ministarstvo, u javnosti su se pojavile dvojake reakcije. Jedni su kukali da je riječ o posvemašnjem skandalu, jer turizam je naša glavna gospodarska grana koja ima čak 18 posto udjela u BDP-u, dok su drugi podsjećali da je i u malo važnijim turističkim zemljama od Hrvatske turizam redovito spojen s gospodarstvom, industrijom ili prometom.
No, Plenković je sada turizam ugurao u isto ministarstvo sa sportom i time na neki način zaokružio priču o turizmu i sportu u Hrvata, te višegodišnjem odnosu Hrvatske prema tim djelatnostima. Jer, i turizam i sport u Hrvatskoj ostavljaju dojam uspješnih ili vrlo uspješnih djelatnosti iako se, zapravo, njima nitko ozbiljno ne bavi.
Kada je o hrvatskom turizmu riječ, ministarstvo je tu sasvim suvišno jer za milijune turista koji dolaze i milijarde eura koje u Hrvatskoj ostavljaju ono ima male ili nikakve zasluge. Jer, za more, obalu, otoke i vale nije zaslužno Ministarstvo turizma već su to, ovisno o tome jeste li vjernik ili ne, dragi Bog ili majka Priroda. Za „nebodere” s deset apartmana i bazenom koji niču u mjestima bez vodovoda, kanalizacije, asfalta i ceste na kojoj se mogu normalno mimoići dva automobila također nije zaslužno Ministarstvo turizma, već lokalna samouprava, inspekcije, pravosuđe i policija. Isto vrijedi i za betoniranje obale i nelegalnu privatizaciju plaža.
O tome hoće li neko mjesto ili ne imati vodovod, kanalizaciju, asfalt, ceste i ostalu nužnu infrastrukturu i kako će izgledati plaže također ne odlučuje Ministarstvo turizma, već lokalni šerifi. A sve što je dobro i loše u hrvatskom turizmu takvo je jer to već desetljećima zbog mira u kući i glasova na izborima dozvoljava vladajuće politika. Ni Ministarstvo turizma ni Hrvatska turistička zajednica turizmom se ozbiljno ne bave. Ne računamo li prikupljanje boravišne takse i reklamiranje prekrasnih plaža Makarske rivijere fotografijama plaža u Mozambiku.
I hrvatski sport je vrlo uspješna djelatnost, a predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša često naglašava kako on pridonosi hrvatskom BDP-u s 1,4 posto udjela. Često čujemo da je sport i veliki promotor Hrvatske i hrvatskog turizma, pa su prije dvije godine u propagandnom spotu HTZ-a „glumila” čak sedmorica naših sportaša (Čilić, Modrić, Rakitić, Lovren, Mandžukić, Kovačić, Šarić). Istina je da sportaši prije svega pridonose prepoznatljivosti imena Hrvatske u svijetu, pa bi vam godinama nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Francuskoj krojač u Hong Kongu na spomen Hrvatske uzviknuo „Suker!”, dok će nakon svjetskog nogometnog srebra u Rusiji čak i ozbiljni carinik u Tunisu pri pogledu na vašu putovnicu reći „Imate dobru predsjednicu. Kolinda?”
No, kao što turisti u SAD neće pohrliti da bi vidjeli rodnu kuću Michaela Jordana ili Muhameda Alija, tako ni u Hrvatsku nitko neće doći da bi vidio gdje su rođeni Goran Ivanišević, Luka Modrić ili Dražen Petrović. Više će ih zanimati lokaliteti na kojima su snimane „Igre prijestolja“ ili neki budalasti korejski reality show. Tako danas funkcionira svijet.
Što se, pak, tiče odnosa Hrvatske i Hrvata prema toliko slavljenom i omiljenom sportu, dovoljno je podsjetiti na sljedeće: hrvatska nogometna reprezentacija je u posljednje 22 godine osvojila broncu i srebro na svjetskim prvenstvima, no u međuvremenu u Hrvatskoj nije sagrađen ni jedan pravi, a kamoli nacionalni nogometni stadion! O ostaloj sportskoj infrastrukturi, čamcima braće Sinković, kopljima Sare Kolak, školskom i sveučilišnom sportu, sportskoj rekreaciji i svemu onome što bi trebalo funkcionirati da se sportom kao „djelatnošću od posebnog interesa” u Hrvatskoj netko ozbiljno bavi, ovom prigodom nećemo.
Eto, nakon što je godinama kao zadnja rupa na svirali tavorio u mega-ministarstvu sa znanošću i obrazovanjem, a zadnje tri godine izvan ministarstva u Središnjem državnom uredu za šport, hrvatski je sport sada u društvu s hrvatskim turizmom. Jednom kada prođe opasnost od koronavirusa ove će dvije važne i uspješne hrvatske djelatnosti konačno dobiti priliku pokazati jesu li uistinu toliko kompatibilne kako to već godinama pričaju zagovaratelji njihovog spajanja u zajedničko ministarstvo.
Još u ožujku ove godine su tijekom rasprave na temu „Sportski turizam u Hrvatskoj – možemo li više i kako?” mnogi panelisti tvrdili da sportski turizam može osigurati više prihode i produžiti sezonu. Dakako, uz jedan preduvjet – veće ulaganje u sportsku infrastrukturu. Nekako nam se čini da se o tim preduvjetima opet neće odlučivati u ministarstvu koje se nominalno bavi sportom i turizmom...
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu