Tvornica štete na Pantovčaku

Mogu li zastupnici u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine – da, zbilja se tako suludo zove najviše zakonodavno tijelo u susjednoj državi – raspravljati o povratku konstitutivnosti za Srbe u Hrvatskoj? Mogu, naravno, nitko im ne može zabraniti. Mogu, također, usvojiti i tekst  prikladnog naziva: „Deklaracija o položaju Srba u Hrvatskoj i povratku statusa konstitutivnog naroda“. Mogu, zatim, o tome govoriti u dnevnicima, intervjuima za novine i, pošto imaju vremena, pisati kilometarske statuse na Facebooku.

No ništa, ali baš ništa od toga se Hrvatske ne tiče. Ni Sabor, ni Vlada ni predsjednik Republike, ma niti udruga za promicanje ljubavi prema kokošima i ostaloj peradi, nema nikakvu obvezu da slijepo slijedi odluke institucija neke druge države, pa makar s tom državom imala najdulju kopnenu granicu i u njoj sunarodnjake sa, također, statusom konstitutivnog naroda. Onaj kome to uopće treba objašnjavati se ili pravi blesav ili se zove Zoran Milanović.

Šef države dosadniji je od europskog prosjeka i upravo je našao novu temu za maltretiranje javnosti i natezanje sa onim čije ime ne voli da mu se spomene – s premijerom Andrejem Plenkovićem. Nasljednik Kolinde Grabar Kitarović – koja, kako vrijeme odmiče, postaje sve manje antipatična – sada želi da se na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, razgovara „o kršenju Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini“. Vjerojatno ima i neke već pripremljene epohalne zaključke o tome da svi politički akteri u BiH slobodno smiju biti oduševljeni njegovim prijedlozima i prihvatiti ih bez pogovora. To što vrlo skora prošlost govori kako službeni Zagreb na isto takvo Sarajevo ima utjecaja koliko i na Kragujevac ili vascelu Minnesotu, šefu države znači manje od prošlogodišnjeg snijega u Gorskom kotaru.

Dan je bio petak, datum četrnaesti prosinca, godina 2018. Mjesto radnje: Hrvatski sabor. E, tog petka, četrnaestog dana mjeseca dvanaestog, zastupnici u Hrvatskom saboru su većinom glasova usvojili „Deklaraciju o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“, dokument koji je trebao... A trebao je, valjda, nešto, ali je, eto, završio u saborskoj arhivi i na stanje i odnose u BiH utjecao kao opće zdravstveno stanje Olega Butkovića na ekonomsku situaciju u Burundiju.

I nastanak i nestanak famozne „Deklaracije“ pokazuju kako se i do koje mjere Hrvatska može baviti odnosima unutar Bosne i Hercegovine. Spomenuti je dokument, dakle, usvojen, mišljenje o njemu imao je tko god je stigao i, evo, taj pravno-politički akt skuplja prašinu skoro pune dvije godine, s tendencijom da ga jednom, nekada, za stoljeće ili dva, pronađu povjesničari i nakon čitanja odbace kao nevažan.

Hrvati u BiH Hrvatskoj dođu kao sredstvo za druge ciljeve. Kada se njima ne bavi oporba, onda se HDZ slama od brige. Kada je, dok još nije bio vraćen u blaženu anonimnost, Davor Bernardić u debati s Plenkovićem rekao da se zalaže za stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, tadašnji i sadašnji premijer ga je uputio da se u Bruxellesu raspita postoji li slučajno netko ozbiljan i spreman da tu ideju uopće sasluša. Kada se više nije mogao sjetiti ničega što, kao, kompromitira prvog ministra, predsjednik se dosjetio kako bi bilo baš zgodno da dobije upalu brige za sunarodnjake s one strane granice; sve s ciljem kojeg nema, osim ako tako ne nazovemo proizvodnju problema ovdje i štete u ionako nikakvim odnosima između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH.

Čak i da Plenković pristane na Milanovićev zahtjev, pa da nešto mudro i zaključe, najbolje što se može dogoditi jeste da sve ostane isto i iz niza razloga. Nedavno održani lokalni izbori u BiH pokazali su da infrastrukturno najveća i najbrojnija bošnjačka politička organizacija, Stranka demokratske akcije, više nije i najjača partija. Bakir Izetbegović, koji se inače predstavlja kao reprezent svih Bošnjaka, uspješno je izgubio u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Goraždu i to od oporbene koalicije u kojoj predsjednici najmanje dvije važne stranke – Predrag Kojović iz Naše stranke i Nermin Nikšić iz Socijaldemokratske partije – o dosadašnjim prijedlozima izmjena izbornih pravila, sve redom pristiglim od Dragana Čovića i HDZ-a, misle sve najgore. Također, porazi Milorada Dodika u Republici Srpskoj su takvi da se mogu smatrati najavom promjena i na općim izborima 2022. godine, a najjače stranke u potencijalnoj pobjedničkoj koaliciji, PDP i SDS, ne žele da se daytonski okvir uopće čačka, vjerujući da bi time bio ugrožen status manjeg entiteta.

Upravo zbog tog istog okvira je moguće da najbrojniji narod u Predsjedništvo BiH izabere predstavnike dva naroda. Naime, prema Daytonskom sporazumu, kolektivnog šefa države čine Bošnjak i Hrvat iz Federacije, te Srbin iz RS-a, samo što nigdje nije napisano da predstavnika jedne etničke grupe nužno moraju birati birači iste narodnosti. To je, istina, na kraju davnih, mučnih mirovnih pregovora navedeno kao nešto što se podrazumijeva, ali nigdje nije zavedeno kao pravilo.

Nepotpuno konzumiranje prava proisteklih iz statusa konstitutivnog naroda Hrvati u BiH mogu promijeniti isključivo u Federaciji – u Srpskoj ih ima tek za manje folklorno društvo - i u dogovoru s Bošnjacima, a tom procesu, vidjeli smo na primjeru one zaboravljene „Deklaracije“, nikako ne pomaže neokolonijalno vjerovanje prema kojem je dovoljno nešto odlučiti u Zagrebu, pa da to u roku od tri – četiri sada bude prihvaćeno u Sarajevu.

Uostalom, da je ta „Deklaracija“ služila nečemu, već bi se u susjedstvu dogodili makar ozbiljni razgovori o novim izbornim pravilima, a njih ne da nije bilo, već ih uskoro neće ni biti. SDA je u slobodnom padu, njeni politički protivnici zauzeti su daljim rušenjem te stranke, dok HDZ i Dragan Čović ne nude ništa osim ucjena od kojih ne trpe štetu.

Prošle su, naime, dvije godine od posljednjih općih izbora u BiH poslije kojih je HDZ uslovio formiranje Vlade Federacije promjenama pravila biranja. Rezultat je bivši saziv Vlade u dugom, tehničkom mandatu i sa ministrima i iz HDZ-a i dalje važeći, stari izborni zakon. Istovremeno, dok god postoji ovaj problem, Čović i HDZ suvereno vladaju krajevima u kojima su Hrvati većina, a ono jada od opozicije koju imaju, zadovoljava se ponekim načelničkim mjestom ili ulaskom u gradska i općinska vijeća u kojima, mahom, većinu opet ima HDZ.

Zoran Milanović svojim ispadima – od pozivanja Milorada Dodika u posjetu, pa do evo najnovijeg zahtjeva adresiranog na Plenkovića – ne samo da postojeće stanje ne može promijeniti, već ga uspješno održava na životu. U prijevodu, em iritira bošnjačke političke aktere, em legitimira Čovićeve ciljeve koje ni on, u suštini, ne pokušava ostvariti, već se s njima koristi za održavanje jednostranačja u dijelovima srednje Bosne i na zapadu Hercegovine.

Postoje među Hrvatima u BiH oni koji u jednakoj mjeri nisu ni za, recimo tako, građansko krilo SDA, odnosno Demokratsku frontu i Željka Komšića, ali ni za Tuđmana za siromašne, Dragana Čovića – što potvrđuje slaba izlaznost na izbore među Hrvatima, ali i porazi HDZ-a u Prozoru-Rami ili Tomislavgradu - samo što su takvi jednako ostavljeni i ignorirani i od Sarajeva i od Zagreba. U glavnom gradu BiH bi, kako je to jednom rekao pisac Josip Mlakić, od njih htjeli da budu malo manji Hrvati, a u hrvatskoj prijestolnici da budu malo veći. Prvo se, daljnjim jačanjem pobjednika lokalnih izbora, možda i promjeni. Drugo, zahvaljujući i Milanoviću, teško, ako ikako.

Prihvati li Andrej Plenković Milanovićev prijedlog, pa zakaže sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost na kojoj će se razgovarati „o kršenju Daytonskog sporazuma na štetu Hrvata u Bosni i Hercegovini“, posljedice su itekako predvidljive i već opisane: isti odnosi u BiH i isto, masovno odseljavanje pripadnika najmalobrojnijeg naroda. Ali dobro, barem će predsjednik Republike nahraniti sujetu jer je pokazao snagu onome od čijeg imena dobiva tahikardiju.   

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu