U zdravstvu se štrajka samo kad je na vlasti SDP

Hrvatska ima čak 64 bolničke ustanove i to u prosjeku na udaljenosti od svega 36 kilometara, dok je europski prosjek udaljenosti između bolnica 77 kilometra. U mnogim je bolnicama upitna njihova, a tu su i naslijeđeni dugovi koji se vuku godinama. Legitimno je pravo sindikata da se bore za bolji status zaposlenih i zbog toga štrajk ne treba osuđivati. No sigurno je da bi on imao više efekta kada ne bi bilo sumnji i na političku pozadinu, kao što ih ima u ovom slučaju

Bivši ministar zdravstva Darko Milinović može biti vrlo zadovoljan. Kolektivni ugovor koji je potpisao sa sindikatima samo tjedan dana prije gubitka izbora 2011. sud je poništio, ali je izvrsno poslužio za aktualni štrajk dijela liječnika, medicinskih sestara i tehničara zaposlenih u bolnicama, koji traže plaće baš po tom poništenom ugovoru.

Štrajku se nije odazvalo oko 20.000 članova Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi koji su potpisali privremeni kolektivni ugovor koji istječe potkraj rujna. Sindikalni čelnici Ivica Babić i Anica Prašnjak, koja inače dolazi iz Matice sindikata kojemu je na čelu Vilim Ribić, odlučni su da štrajk što dulje potraje, premda razlozi koje navode poput neplaćenog prekovremenog rada, potplaćenosti liječnika i drugog medicinskog osoblja te loši uvjeti rada, traju od kako je hrvatskog zdravstva.

Ponavlja se zapravo ista priča kao što je bila sa sindikatima iz školstva: dio sindikata nije želio potpisati privremeni ugovor, zbog čega su im plaće bile smanjene između tri i šest posto, premda oni tvrde da su manje i 30 posto, jer su računali na povećanje plaće koje im je obećavao Milinović na odlasku.

Štrajk se izvrsno uklopio i u sveopći napad na SDP zbog „lexa Perković“ i HDZ-ovo traženje ostavke Vlade. Zahtjev za ostavkom u Saboru izrekao je Željko Reiner, bivši ravnatelj KBC-a Zagreb, koji je iza sebe ostavio dug nešto viši od 324 milijuna kuna.

Milinović se doista može grohotom smijati jer je i on ostavio dug u resoru koji je vodio, i to veći od pet milijardi kuna, ali mu se zbog toga nije dogodilo baš ništa. Baš kao ni ravnateljima pojedinih bolnica koji ne samo da su ostavili velike dugove, nego se za njih, među ostalim, i dodatno utvrdilo kako su prilikom javne nabave birali najskuplje dobavljače.

Novinari su to mogli vidjeti prilikom predstavljanja projekta objedinjene javne nabave koju je lani uveo ministar Rajko Ostojić. Tada su, naime, kao opravdanje za novi način nabave predstavljeni primjeri iz pojedinih bolnica iz kojih se vidjelo da je oprema nabavljana po višestruko većoj cijeni nego što je trebala biti. Ostojić je to tada pokazao i onda ušutio. Prešao je preko te, ali i mnogih drugih činjenica, isto kao i njegove kolege iz Kukurike koalicije koji tu i tamo vole podviknuti kako su HDZ-ovci ostavili dugove, ali s tim priča prestaje. Kao da postoji zavjet šutnje i kao da je bogohulno priupitat čemu uopće služi hrvatsko pravosuđe.

Uglavnom, Vlada je zatečeni dug djelomično sanirala s 3,3 milijarde kuna i time povećala deficit državnog proračuna do te mjere da više nigdje ne može očekivati povoljno zaduživanje. Pridoda li se tomu i činjenica da se nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju javni dug koji je prethodnih godina gomilan u svim sektorima računa po europskoj metodologiji ESA-95, a ne po metodologiji MMF-a, kao što se računao do sada, jasno je da Hrvatskoj tek slijede pravi problemi.

Naime, po novoj metodologiji u javni bi dug mogla ući i jamstva za kredite HAC-a, Zagrebačkog holdinga te obveze svih 576 lokalnih jedinica. Sve to povećat će javni dug Hrvatske na više od 70 posto BDP-a, a to onda znači da Hrvatska, zajedno s drugih 16 europskih zemalja, već u listopadu ulazi u proceduru za države s prekomjernim proračunskim deficitom (EDP- excessive deficit procedure).

Kako je objašnjeno u najnovijem newsletteru Instituta za javne financije „Deset istina o proceduri za države s prekomjernim proračunskim deficitom“, koji potpisuju Ante Bajo iz IJF-a i Davor Galinec iz HNB-a, Vlada će u roku od šest mjeseci morati predložiti mjere za smanjenje deficita i javnog duga. A to onda može značiti svašta, pa i rezanje broja zaposlenih i sadašnjih plaća, premda je to samo dio problema hrvatskog zdravstva.

Ključni problem je što imamo čak 64 bolničke ustanove (opće, specijalne i županijske bolnice te kliničke bolničke centre), i to u prosjeku na udaljenosti od samo 36 kilometara, dok je europski prosjek udaljenosti između bolnica 77 kilometara. Nadalje, u mnogim je bolnicama upitna efikasnost, što je pokazalo istraživanje Maje Vehovec iz Ekonomskog instituta Zagreb, a koje je javnosti predstavljeno 2011., u okviru projekta Analiza zdravstvenog sustava, koji je organizirao mjesečnik Banka. Vehovec je tada zaključila „kako bolnice u poslovnom i financijskom smislu pružaju sliku zapuštenosti“ i to potkrijepila nizom podataka. Ustvrdila je također da svako daljnje odgađanje restrukturiranja vodi u financijsko urušavanje sustava.

Vlada je, međutim, umjesto da odmah krene s restrukturiranjem, prvo morala pokriti bar dio dugova koje je zatekla, jer se u više navrata prijetilo potpunom obustavom lijekova. Restrukturiranje će se dogoditi tek u idućim mjesecima, ali neće, premda bi trebalo, biti i zatvaranja pojedinih bolnica.

- Cilj je udruživanjem bolnica u regionalne bolničke mreže i zajednice ustanova omogućiti preraspodjelu bolničkih usluga i bolje korištenje kapaciteta. To znači uklanjanje nepotrebnog umnažanja dijagnostičkih i terapijskih zahvata u bolnicama na maloj udaljenosti, ako se utvrdi da je, zbog malog broja pacijenta, određeni zahvat potrebno raditi samo u jednom centru, rekla je glasnogovornica Ministarstva zdravlja Tamara Marinković, objašnjavajući što zapravo piše u dokumentu na temelju kojeg će se provesti restrukturiranje, a čija je izrada financirana zajmom kod Svjetske banke.

Plan je i da se bolnice teritorijalno povezuju s kliničkim bolnicama u obrazovnu mrežu te da se definiraju nacionalna i regionalna središta izvrsnosti. Nadalje, objasnila je Marinković, predviđa se povećanje posteljnih kapaciteta u psihijatrijskim bolnicama, daljnje jačanje dnevnih bolnica, a dio postelja prenamijenit će se i za produženo liječenje te palijativnu skrb.

Napravit će se i reorganizacija ljekarničke djelatnosti u bolnicama i reorganizacija hitne službe s ciljem integracije bolničke i izvanbolničke službe. Reorganizacija predviđa i izdvajanje određenih nezdravstvenih djelatnosti u posebnu tvrtku u vlasništvu države (spin-off) ili prepuštanje nekih djelatnosti privatnim tvrtkama (outsourcing).

Bolnice imaju 48.224 zaposlenika, među kojima je 34.108 zdravstvenih i 14.116 nezdravstvenih radnika. Na nekliničke usluge (prehrana, čišćenje, pranje rublja, održanje okoliša itd.) odlazi oko 30 posto sredstava ili 2,6 milijarde kuna godišnje, što je dvostruko više od europskog prosjeka, gdje se na popratne usluge troši oko 16 posto bolničkih rashoda.

Uštede bi trebala donijeti i preporuka liječnicima da propisuju jeftinije generičke lijekove, što je u dijelu medija koji ne razumiju što znači generički lijek (to su svi oni lijekovi od čijeg je otkrića prošlo 20 godina i jednako su vrijedni kao originalni, ali im je istekla zaštita patenta), nepotrebno izazvalo oštre osude. Već je uveden i novi model upućivanja pacijenata na specijalističke preglede koji će smanjiti pritisak na bolnice, a dodatno opteretiti liječnike obiteljske medicine. Međutim, oni ne sudjeluju u štrajku, isto kao ni liječnici koji rade u hitnoj pomoći.

Hoće li sve ovo donijeti neke bitnije uštede u zdravstvu, teško je reći jer sve ovisi o tomu kako će se što provesti u praksi. Već sada se zna da se mnoge zemlje koje su eksperimentirale s outsourcingom nekliničkih usluga s tim nisu usrećile, a Hrvatskoj dodatno predstavlja problem što zasad nitko u zemlji nema licenciju za obavljanje djelatnosti higijene u zdravstvu. Eventualne štete pak koje bi mogle nastati ako se ti poslovi povjere nelicenciranom osoblju (primjerice, pojavom MRSA-e, „zlatnog stafilokoka“ koji je otporan na penicilinske antibiotike), morali bi plaćati svi građani jer štete po tužbama pacijenata financiraju se iz bolničkih proračuna.

Da mnoge stvari nije isplativo prepustiti privatnim tvrtkama, pokazuje i primjer zbrinjavanja medicinskog otpada. Naime, možda svega desetak bolnica ima vlastiti sustav za zbrinjavanje tog otpada, a sve druge godišnje troše i više desetaka milijuna kuna na plaćanje odvoza koji je povjeren privatnim tvrtkama. To je samo još jedan primjer neracionalnog trošenja bolničkog novca već više od dva desetljeća.

Hrvatsko zdravstvo je rupa bez dna jer je uz dokazanu, ali nesankcioniranu korupciju te štete nastale lošim upravljanjem, bilo i mjesto kupovanja socijalnog mira i političkih glasova te mjesto političkih i nepotističkih uhljebljenja. Naravno da su u svemu tome, osim pacijenata, ispaštali i ispaštaju i oni koji su pošteno radili svoj posao. Legitimno je pravo sindikata da se bore za bolji status zaposlenih i zbog toga štrajk ne treba osuđivati. No sigurno je da bi imao više efekta kada ne bi bilo sumnji i na političku pozadinu štrajka, kao što ih ima u ovom slučaju. Uostalom, vrlo je zanimljivo da se štrajk u zdravstvu uvijek događa samo onda kada je SDP na vlasti.