Ujedinjavanje ljevice: misija nemoguće

Tko god je povjerovao da lijevi centar, liberali i vanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj neće imati najmanje dva kandidata ili kandidatkinje na predstojećim predsjedničkim izborima, sada može biti siguran da hoće. Davor Bernardić, predsjednik Socijaldemokratske partije, kazao je u emisiji „Oporbeni zarez“ Hrvatskog radija da će ta stranka pokušati ujediniti ljevicu oko onoga koga će SDP suprotstaviti Kolindi Grabar Kitarović, Mislavu Kolakušiću i svima koji bi do sredine narednog mjeseca konačno mogli reći misle li se zbilja pokušati dokopati Pantovčaka ili im samo godi da se o njima piše kao o mogućim šefovima države.

„SDP je potpuno prigrlio tržišnu privredu i tržišne principe kao imperative svih stvari. Ne postoji više SDP koji bi bio socijalno osjetljiv, koji bi branio javno dobro, zastupao interese radništva, siromašnih, blokiranih itd. SDP je, ne zaboravimo, donio jedan od najrigidnijih zakona o radu i to su, između ostalog, činjenice od kojih ne možemo bježati. Dok se SDP ograničava na svjetonazorska, gotovo dekorativna pitanja, oni stvarno ne mogu nositi tu naljepnicu lijeve stranke“, rekla je početkom prošle godine, u intervjuu za šibenski portal Tris, Katarina Peović iz Radničke fronte. Krajem iste te 2018. objavljeno je da će upravo ona biti kandidatkinja RF-a za predsjednicu Republike. Tada je najavljen i početak kampanje koja, ako je najavi vjerovati, traje već gotovo pola godine, od 15. siječnja, samo što je   nekako nevidljiva.

Kandidaturu Katarine Peović ozbiljno shvataju u RF-u i nigdje drugo: u žurnalističko-astrološkim predviđanjima je nitko ne spominje, njenog imena nema u internetskim anketama i do sada su, iako uopće nisu sigurni u vlastitu kandidaturu, daleko veću pažnju dobili Miroslav Škoro, Anto Nobilo i, naravno, Zoran Milanović čija je neodlučnost postojana kano klisurine.

Kako vidimo, ni Davor Bernardić ne misli da Katarina Peović misli ozbiljno. On, drukčije rečeno, nije najavio razgovor s ostalim lijevim strankama oko zajedničkog kandidata ili kandidatkinje, već ih je sve pozvao da se okupe oko onoga koga će SDP predložiti. Posljedice ne mogu predvidjeti samo beskrajno naivni i još više neupućeni: to što Davor Bernardić naziva okupljanjem ljevice, bit će zapravo Kukuriku koalicija 2.0, dakle SDP, sve sadašnje stranke Amsterdamske i... I eto.

Stanje na hrvatskoj ljevici, zapravo na onom dijelu političkog spektra na kojem su progresivne partije, od liberala i lijevog centra, pa do SRP-a i RF-a je, blago rečeno, shizofreno. Bez SDP-a, naime, nema ni ozbiljne stranačke i terenske infrastrukture, novca, vidljive kampanje i iskustva, a sa SDP-om neće ni Dalija Orešković, ni Marijana Puljak, ni Katarina Peović, ni Orah, ni Možemo, ni Nova ljevica, posebice u slučaju Milanovićeve kandidature.

U Bernardićevom okruženju nemalo je onih koji zbilja vjeruju – bez obzira na sve dosadašnje odnose, sukobe i razlaze – kako samo Milanović može pobijediti Kolindu Grabar Kitarović kao, još uvijek, favoritkinju na predstojećim izborima. Izvan SDP-a, u svim onim strankama sa kojima bi Bernardić mogao surađivati, nema valjda nikoga tko je spreman podržati nekadašnjeg premijera, kao što nema puno onih koji uopće mogu zamisliti nekakvu ozbiljnu suradnju sa partijom zbog čijeg su manjka lijevog sadržaja nastali i Nova ljevica i Možemo i Radnička fronta i Orah, pa i Start.

Koliko je politički prirodno da SDP bude okupljajuća partija lijevih i liberalnih stranaka – koje se, uzgred rečeno, podnose međusobno kao HDZ i Most – toliko je nerealno očekivati da u SDP-u pomisle kako zajednički kandidat ili kandidatkinja ne mora biti iz te stranke. Nema ozbiljne političke organizacije koja će u zajedništvo uložiti najviši rejting, najviše sredstava i najveću infrastrukturu, da bi akumulaciju moći omogućila nekome tko sam ili sa svojom strankom ne može preći izborni prag. Istovremeno, u jedva reanimiranom SDP-u, očito iznenađenom vlastitim rezultatom na izborima za Europski parlament, nema ni spremnosti ni hrabrosti da se riskira s vanstranačkom ličnosti o kojoj makar slično misle Mate Kapović i Sandra Benčić, Rada Borić i Gordan Maras, Marijana Puljak i Mirela Holy, Dalija Orešković i Fred Matić.

Zoran Milanović je bio hrvatski Tony Blair, što ne bi bilo toliko strašno da SDP ima hrvatskog Jeremya Corbyna. Bivši je premijer strankom vladao tako da je iza sebe ostavio ideološku prazninu i kadrovsku opustošenost, što je, direktno ili indirektno, utjecalo na formiranje najmanje tri lijeve stranke i oživljavanje jedne.

Za ljevicu je, međutim, poraznije to što nitko nije našao i promovirao lidera Milanovićevog formata i političkih vještina. To znaju i on i Davor Bernardić pa je, s Iblerovog trga gledano, najbolje rješenje ono koje će, promatrano s nekih drugih pozicija, trajno udaljiti SDP od ostatka lijeve scene. Sva ostala su, međutim, gora, barem kada je o kandidatima socijaldemokrata riječ. Mogući predsjednik ili predsjednica bez SDP-ove članske iskaznice, da ponovimo, tu stranku ne zanimaju, kao što, recimo, ambicije Ive Josipovića ne zanimaju nikoga osim njega.

Ljevica svugdje, a u Hrvatskoj s njom i liberali, ima nevjerojatan dar da – kako bi rekao Slavoj Žižek – iskoristi svaku priliku da propusti priliku. Sve i da, ujedinjeni kao boje u Benettonu, pronađu idealnog kandidata ili kandidatkinju, njegovi ili njeni izgledi ovise direktno o dubini podjela na desnici na kojoj je začuđujuće živo. Nisu, naime, ni izborni rezultat SDP-a, niti svi promašaji KGK dovoljni da Pantovčak promijeni stanara. U potencijalnom sukobu desnice i radikalne desnice je jedini manevarski prostor ljevice, samo što će ostati neiskorišten. Katarina Peović, realno, nema nikakve šanse, kao ni netko koga će predložiti savez Možemo – Nova ljevica – Orah, kao što nema šanse da SDP oko Milanovića okupi još nekoga osim Amsterdamske i posmrtnih ostataka HNS-a. A to, u slučaju kandidature Škore i Nobila, te sa Kolakušićem kao ozbiljnijim oblikom Ivana Vilibora Sinčića, nije garancija niti drugog kruga, a kamoli nečeg većeg i važnijeg. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu