Ukrajinske bilješke Nenada Popovića (2)

14.4.2022. - 50. dan rata

Kao skoro svaki dan, budim se u zoru, s prvim jutarnjim svjetlom. Najčešće oznojen. I kao danas, najčešće s košmarnim slikama, 'mislima' na rat u Ukrajini. Košmarnim u smislu bespomoćnosti. Pedeset dana sam već potpuno uronjen u ratnu dramu, koja je više od toga pa se bezgranično rusko zlostavljanje stanovništva prenosi i na mene. Izostanak bilo kakvih konvencija ili časnosti je duboko šokantan. Osobito stoga što je sam generalni okvir konflikta nemoralan, napad mnogo jačeg na slabog. Pa je sekvencija koja završava sa zlostavljanjem stanovništva zastrašujuća. Odrasli ne samo da napada dijete, nego ga nakon savladavanja premlaćuje. Da postoji subjekt tog činjenja, da to nije devijacija, izgred, aberacija, jer se može konkretno geografski i sociološki locirati, meni je dodatno poražavajuće budući da pretumbava svaku sliku svijeta u čijoj osnovi leži humanost. Ništa mi ne koristi što u Rusiji postoje ljudi koji su protiv, misle i osjećaju što i ja. Obrnuto, to samo pojačava moju užasnost, jer su manjina. Što zapisujem ne kao spekulaciju, nego na podlozi svojih intimnih košmarnih snova, stanja u kojem jesam a koje pak ne može biti moja psihoza, jer bi to bilo preglupo. Mehanički mogu konstatirati da sam posljednjih desetak godina čitao, ne znam uostalom zašto, seriju knjiga o Rusiji, vrlo pažljivo i recimo duboko, a sve one bile su i debele i mahom vrlo specijalističke, detaljne. Zbog čega me danas ujutro zanima što je išlo po glavi stotinama ruskih mornara dok su po željeznim stepenicama jurili da napuste krstaricu Moskva u kojem je eksplodirala uskladištena municija (po službenom tumačenju) odnosno brod bio pogođen ukrajinskom raketom, što tvrdi gradonačelnik nedaleke Odese. Na takvom brodu mora da ima više stotina mornara. Spašavajući goli život, što su mislili? (od 6:05 do 7:59)

Došao do 300. stranice Crne knjige komunizma koju sad, naravno, čitam drugačije. Dvije stvari su sad upadne. Prva je da su boljševici/komunisti desetljećima vodili rat protiv Ukrajine, uglavnom pod sloganom rata protiv kulaka. Druga je da u sredstva ratovanja protiv stanovništva spadaju izgladnjivanje (sve do na smrt), propisana okrutnost prema civilima i sve vrste deportiranja ili slanja u radne logore Gulaga ili u tako daleke krajeve da bi se još na beskonačno dugim putovanjima u pretrpanim stočnim vagonima pojavila visoka smrtnost. To što pratim već pedeset dana in vivo je dakle nastavak te vojne doktrine SSSR-a. U što spada i negiranje Ukrajine kao države ili nacije, jer na vlastitom teritoriju je vojno i policijsko zlostavljanje legitimno. 44 milijuna Ukrajinca su zapravo izdajice Rusije/SSSR-a.

15.4. 2022. - 51. dan rata

Pripreme su za nedjelju, Uskrs, napravit ćemo uskršnji doručak, ali tek u dvanaest. Uz jaja, sir s vrhnjem, rotkvicama, mladim lukom, šunkom. Pa će stanovnici kuće biti prvi put u gostima kod nas. Sve je po mojemu, odnosno na način stare Hrvatske, kako je to bio ritual u Zagrebu, ali i kasnije transplantiran u Kosinožiće, a kojeg se sjećam od kad znam za sebe. Kupio sam deset svežnjeva rotkvica i deset svežnjeva mladog luka, kilu već narezane kraške sušene šunke (kuhana se ovdje prodaje trećerazredna), kilu i pol svježeg sira rinfuzo, kilu teškog masnog vrhnja. Višnja će ispeći kruh i narezati banijsku kobasicu koja se tamo radi privatno za nju. Ljiljana iz Trsta donosi kolače, koje izvrsno radi, Podravka je i inače velika kuharica. Bit će nas trinaest, osmero Ukrajinaca, nas tri i Ljiljana s prijateljicom Laurom koja ju vozi. Zato sam za svaki slučaj danas napravio i ogromnu francusku šalatu, nikad takvu dosad da sam je miješao u najvećem kuhinjskom loncu. Ali ako još netko naleti a može i ostati u frižideru za poslije. Osim toga, radim ju po Michelininom receptu laganiju, malo manje majoneze, zato malo jogurta i žlicu, dvije senfa. Kraški pršut i francuska šalata su stilbruch za Uskrs, ali to je ustupak, a svi odreda mi govore o ukrajinskim Velikim stolovima na koje se iznosi tri puta više nego što ljudi teoretski mogu pojesti. Duda mi je prije mjesec dana dala desetak uputa/informacija kako se u Rusiji dočekuju gosti, jako slično ili isto. U centru mora biti cvijeće a stol pun svega i različitog. Ako gosti dođu iznenada pa nema vremena za ispeći kolače, stavlja se velika otvorena bombonjera. Danas, kad su ukrajinske dame doznale da je u nedjelju u 12 Dan D, rekle su da će napraviti njihov specijalitet, nešto kao piroške ili štrukle s krumpirom.

Takve scene kuhanja, objedovanja, uživanja u jelima u emigraciji, u bijegu ili u opasnosti na puno mjesta opisao je Jorge Semprun. U romanu 'Druga smrt Ramona Mercadera' sva priča o junaku lomi se na jednom obroku u malom španjolskom restoranu u Parizu.

16.4.2022. - 52. dan rata

Za dobro jutro par minuta televizijske reportaže iz Harkova. CNN-ova novinarka u velikom naselju sa socijalističkim zgradama je na prvoj liniji fronte, kilometar i pol dalje je ruska linija od kuda dolazi neprestana topovska i raketna paljba. Zgrade na pola demolirane, spaljeni automobili, jedan čovjek s vrećicom brzo prolazi. Vojnici požuruju novinarku i odvode je s bojišnice. Kažu da ima ruskih snajpera u blizini a da rakete izbacuju, 'siju', mine. Uvod u Uskrs. Kako je našim gostima, od toga mi se okreće želudac. Pun frižider za sutra čisti besmisao.

U Rusiji je blokirana web stranica Radio France Internationala s njihovim govornim programima koje često slušam. Vlast se tamo nečeg jako boji, jer tko uopće zna francuski. A sam RFI posvećen je skoro isključivo događajima u frankofonoj Africi. Vlast u Kremlju se boji vlastite sjene. Pri čemu su sve internetske i televizijske zabrane potpuni besmisao. Svaki radio po stanovima i u automobilima ima dugi val, a eter po svijetu govori na svim jezicima neprekidno o Ukrajinskom ratu i ponavlja svaku agencijsku vijest. Nemoguće je da se ruskim građanima oduzmu mobilni telefoni i radio-aparati. Skoro bih se kladio da sa svakom zabranom informativnih medija Rusi postaju najinformiranija nacija na svijetu. Što se zabranjuje tek postaje zanimljivo. Paralelno, režimski mediji propagiraju 'strane' medije, izgleda sve više trubeći da svi oni lažu i donose netočne vijesti. S eskalacijom cenzure, koja sve više poprima groteskne i nerealistične oblike a tendencijski ide ka tome da se Rusima isključi struja, postaje sve jasnije da je glavno bojno polje Kremlja Rusija, a Ukrajina ono što je Imanuel Todd nazvao teatralnim ratom, tada misleći na SAD koje su postale svjetski imperij. To bi objasnilo zašto je u prvim tjednima rata ruska policija trenutačno, energično i s puno previše ljudstva odvodila malobrojne demonstrante kad bi se oni pojavili na nekom trgu. Zbog nekolicine građana stigli bi policijski autobusi. Oprema policajaca bila je borbena za suzbijanje masovnih demonstracija. Razlog nije mogao biti strah policije od desetak, dvadesetak građana nego očekivanje da bi se oko njih brzo mogla okupiti masa. (Vjerojatno na osnovi dobrih informacija od službi za špijuniranje građana.)

18.4.2022. - 53. dan rata

Jučer za uskršnjim stolom 'naši Ukrajinci' Slađani su objasnili da što čuje jest ruski jer su oni svi Rusi, kao uostalom i cijeli Harkov. Ukrajinski govore samo na fakultetu, u školi i sl. Nikolaj je uopće rođen u Belogorodu, nešto su spominjali Kursk. Na rastanku kod kola, dvjema mladim ženama Slađana je rekla za pozdrav Slava Ukrajini, a one u glas odgovorile Slava gerojam. Proslavit će pravoslavni Uskrs s prijateljima, okolnim Ukrajincima. Ulazna vrata kuće i stol su jučer bili okićeni granama s obješenim pisanicama u nacionalnim ukrajinskim bojama, vrlo decentno. Lekcija iz republikanskog nacionalizma.

Na ruskoj televiziji novinari i ne znam tko sve viču, čitam danas na skoro svim web stranicama medija. Totalni rat ruske vojske uz jezivo i masovno ubijanje civila je u međuvremenu ravan zvjerstvima Wehrmachta i SS-a u 'Pohodu na Rusiju'. Kao i Hitler, širi se glas da je Putin postao lično sasvim nepristupačan, a nešto slično kazao je i austrijski kancelar koji ga je išao posjetiti u Moskvu.

Najčudesnije je, međutim, što su odmah prvog dana napada na Ukrajinu, Poljska i ona otvorile granice i spojile se u jednu teritorijalno ogromnu cjelinu, u svakom pogledu, protoka vojnog također. Veličine barem Njemačke. Tom prostoru nastalom preko noći treba valjda pribrojiti i Litvu i Slovačku (ako ne i Češku), pa je to za Rusiju neosvojiv prostor, a Zapadna Europa je pala na bok. Pojavila se himera Sarmatije i Rzeczpospolita Trojga Narodow i Velike Litve u realnom vremenu od doslovno Baltika do Crnog mora k tome naglo odustajanje od neutralnosti Švedske zbog Ukrajine triplira iz te perspektive historijski deja vu. Rusija je taj prostor uvijek mogla dijeliti samo u aranžmanu s Njemačkom: same to zauzeti nisu mogle ni jedna ni druga. Pred deset godina ovakva razmišljanja bi bila fantazije za podsmijeh, o čemu ja to govorim. A sad je tako, da se Rusija bori de facto s Ukrajinom i Poljskom - najmanje. Do pred nekoliko tjedana najveći europski problem bila je Poljska, a zadnjih četrnaest dana to je postala Njemačka 'sa svojim interesima' u Rusiji i zbog Rusije. Njemačka, koja u Europi nije baš najsimpatičnija zemlja, bila je, međutim, najveća i najbogatija… no sad najveća više nije - otkako se stvorio organski savez Poljske i Ukrajine. Jedino Zeleni u njoj, kao stranka neopterećenih mlađih generacija, traže slanje teškog naoružanja Ukrajincima.

19.4. 2022. - 54. dan rata

Žarko Puhovski ništa. Komentira na N1 nekakvu aferu s penzioniranim hrvatskim generalima a la Domazet Lošo, dakle šoferesku. Enigma, pratim već tjednima kako o tome niti da zagrmi, ali niti da sa svoje pozicije meritorno progovori. S.B. se na njegov spomen smije. Pritom je, kako je Vladimir Zelenski jučer navečer objavio, krenula generalna ruska ofanziva na Donbas, regiju veliku otprilike kao Austrija. Puhovski tek malo, na pitanja i upadice brbljave voditeljice, nešto o Putinu, i sasvim bizarno, spominjući ga u sceni s kišobranom na svjetskom nogometnom prvenstvu, što sam ja u interviewu za Forum.tm explicite naveo: dakle ili 'me je čitao' pa mu je to došlo kao kec na jedanaest (što se tu ima 'više reći') ili smo u čudesnom skladu zapažanja i pamćenja takozvanih sitnih detalja. Ostaje ipak da se zadržao u oblasti bečke ironične i hiperbolične feljtonistike. A čovjek je koji se artikulira uvijek eksplicitno polazeći od temeljnih formula filozofije ili teorije društva. Ovo me zanima zbog toga što ga poznajem već šezdeset godina, a još više jer su njegove riječi već godinama meritorni orijentiri najšire publike u Hrvatskoj, a bogme i moj.

20.4.2022. - 55. dan rata

Vlasnici mačka Đerija – Jere su došli po njega. Bio sam u gradu, pa to nisam morao gledati. Poslije sam bio u suzama cijelo poslijepodne. Zavoljeli smo tu macu jako. Oporavila se kod nas nakon napuštanja kijevskog biotopa, putešestvije, istrgnuća konačno i iz obitelji s dvije mačke s kojima je odrasla, premještena nama u nužni smještaj. Mi nesretni, a Jere konačno od danas kod kuće, jer se obitelj smjestila, stan s velikom terasom, klinac od osam godina koji je s tim mačkom odrastao. Do u ovakve detalje, lirske male epizode ukrajinski užas poteže sve registre, nečuven je događaj taj ruski napad na sve. Da mi se taj mali mačak nije motao pod nogama u stanu u Puli, na tu rečenicu ne bih imao pravo.

Prvi tekst iz ciklusa Ukrajinskih bilješki Nenada Popovića možete pročitati ovdje.

Dnevnik Nenada Popovića istovremeno se objavljuje i na portalu Le Fantôme de la liberté (Fantom slobode) na francuskom jeziku