Uličarenje po Franji i Josipu

Vjestica koja mi je tijekom vikenda pred san izletjela na sučelje, pokazalo se, ne odveć pametnog telefona, sjetila me kako je između svih ostalih zabava za puk (jer bogati se i onako za sebe pobrinu – primjerice kao Todorićeva mladež - odsele u Beč!) igranje ulicama  -  ziher najdugovječnije i najmanipulativnije. Riječ je o onome što se u birokratskoj varijanti zove (pre)imenovanjem naselja, ulica i trgova, a zadnja „friška novitada“ stizala je iz - Dalmacije. 

U Primoštenu je, kaže se, načelnik Stipe Petrina ulicu koja je 12 godina nosila ime Franje Tuđmana preimenovao, točnije povratio, u Mala Raduča, što je njen stari povijesni naziv. Petrina je i obrazložio razlog vritnjaka - "Franjo Tuđman je privatizacijskom pljačkom osiromašio hrvatski narod i nanio mu najveću štetu“, a za prolaz odluke nije bilo problema – u Gradskom vijeću njegova Nezavisna lista bila je premoćna.

Kritici Franjine privatizacije teško da se ima što prigovoriti (osim što je uz Hrvate otpuhala ama baš sve građane – koji se u njoj nisu osladili, no tu greškama prvog predsjednika nije kraj), ali nešto mi pak nije dalo mira. Malo kopanja po vlastitoj pameti i švrljanja po internetu pokazalo je da je vijest friška ko` lignje iz Patagonije – promjena se zbila 2013. godine, a zašto se pojavila 2017. zna samo onaj koji ju je prvi pustio u promet. Spin ili netopir – tko će znati.

Za nas ostale, koliko god pljesniva bila, primoštenska puntina odzvanja u aktualnom kontekstu novog vritnjaka kojeg je u Zagrebu voljom Bandić-Hasenbegović nagodbe dobio Josip Broz.

Ne mislim pritom posebno vrijednim zapaziti kako je primoštenski Tuđman imao puno kraći rok uličnog trajanja (12 godina) od Broza u Zagrebu (71), a ne kanim se baviti njihovim likovima i (ne)djelima, tek brojni su pokazatelji kako su si bili - fest dobri. Tito je za svog najmlađeg generala tražio poseban „ne pakujući“ tretman, Tuđman je svoj stav o prethodniku simbolički odredio postavljajući mu bistu u vlastite Predsjedničke dvore.

Ukratko, Franjo i Josip gotovo da su povijesno sljubljeni, ne baš u jednu osobu (vidi vraga jedan od prethodnika vlastodržaca im je bio Habsburgovac Franjo Josip I), ali kao pismo i glava jedne priče u mnogom jesu. Štošta bi se dalo zamjeriti jednom i drugom (Brozu je kao i Tuđmanu blago rečeno cilj opravdavao sredstva). To zatajiti znači ili da definitivno niste zaslužili diplomu iz povijesti (ako je slučajno imate) ili da vam baš nije sve bistro u glavi ili da manipulirate bedastijima od vas. Je li to razlog za obostrani ulični vritnjak?

Jest, ako ste odlučni cijelu zemlju svesti na ulice cvijeća i ostalih prirodnih znamenitosti. U povijesti, međutim, umiljata flora baš i nije obilata. Hoćete povijest na ulicama?  Budite spremni - začepiti nos. Nit je maršal roza, niti je Franjo garoful. Uostalom, Churchillu bi se svašta moglo s pravom prigovoriti – nisam primijetio da ga Britanci zato škartiraju.

No, aktualna preimenovanja i nemaju puno veze s, kako im sljedbenici tepaju, Jožom&Francekom – ali imaju s aktualnim politikusima, točnije s procesima koje pokreću i u kojima ni sami ne znajući sudjeluju (ovi drugi kontaju se u ne odveć pametnu, ali poslušnu mašineriju – koja, kako znamo, kad treba glasa i s lijevom i desnom, a isto tako i šuti).

Suština je u tome da su oni koji procese pokreću po kapacitetima daleko ispod spomenutog povijesnog dvojca, iako često pomisle kako su upravo oni osobno važni.

U tom smislu, evo kratkog podsjetnika na skidanja i mijenjanja tabli što su od Berlina do Vardara uslijedila nakon pada Berlinskog zida, o čemu se do današnjih dana napisalo i u nas ponešto znanstvenih radova koji objašnjavaju ulogu imenovanja komunalija u prevrednovanju društvenih zbivanja i trauma. Mijenjalo se, peglalo i prekrajalo po potrebi – kako se stiglo, primjera ima mnoštvo, neutralnih, opasno bedastih, a, rjeđe, i onih drugih.

Statistika kaže da je u socijalizmu preimenovana svaka četvrta ulica u zagrebačkom Donjem gradu, a osamostaljenjem Hrvatske – svaka peta. U cijelom Zagrebu od 1990. do 2007. promijenjeni su nazivi 474 ulice i trga, najviše 1993., oko 170 njih.  Koliko ih još bude teško da i oni koji će sutra glasati za neku od promjena znaju. Uostalom, najveći broj njih teško da tome i pristupa informirano i racionalno. 

Da se ne bi pomislilo kako se farbaju samo novim prilikama nepoćudne osobnosti ili događaji (primjerice ulica 8. maja 1945), jedan od hrvatskih rekordera je ulica sasvim nedužna imena. Ulica Republike Austrije mijenjala je ime 6 puta: zvala se Kolodvorska, pa Ulica 26, pa Ljubljanska, zatim Pavičićeva, pa Braće Oreški i danas, Republike Austrije.

Nije naodmet istaknuti kako Zagreb, bilježi i revizije revizija: tako je Trg žrtva fašizma u valu navodno narodnog obračuna s prošlošću od 1990. do 2000. bio Trg hrvatskih velikana, u novom mileniju, nasreću, opet nosi ime koje je kao prostor na kojem se nalazio zloglasni Gestapov i ustaški zatvor jedino i zaslužio.

Ukratko, preimenovanja ulica nisu ni besmislena niti nevažna. Ona jesu politički čin i djeluju na formiranje kolektivnog identiteta i sjećanja, ali i opasnog naprasnog potiskivanja. Zrela društva pristupaju im smireno, odmjereno, moralno i pragmatično: nikako u ime marketinškog hira ili u ime kupovine labilne većine. Takva društva paze kome povjeravaju upravljanje lomljivom kolektivnom memorijom, a u slučaju nemogućnosti donošenja odluke koja bi bila utemeljena na konsenzusu radije će je odgoditi nego li je naprasno provesti.

U svim drugim slučajevima proces skidanja jedne table i postavljanja druge može biti samo uličarenje – ma koliko akademskih titula stajalo iza nje. A koliko imam čuti, u toj neurotičnoj ideološkoj  radionici - nove table već se spremaju.

Što su fasade trule – to nema veze.