Djevojčice i dječaci iz 152 zemlje bili su prisiljeni na prostituciju, rad i druge aktivnosti protiv svoje volje u 124 zemlje, no, iako većina zemalja ima zakone koji zabranjuju trgovinu ljudima, takvi slučajevi rijetko dođu pred sud
Ured Ujedinjenih naroda za narkotike i zločine (UNODC) priopćio je u ponedjeljak da jedna trećina slučajeva trgovine ljudima otpada na djecu i da broj takve djece žrtava i dalje raste, javlja Hina.
Taj je problem najakutniji u Africi i na Bliskom istoku gdje se najviše trguje dječacima i djevojčicama, navodi UNODC u svom izvješću.
Međutim, taj je zločin globalna pojava. UNODC je prikupio podatke o žrtvama iz 152 zemlje koje su bile prisiljene na prostituciju, rad i druge aktivnosti protiv svoje volje u 124 zemlje.
Iako većina zemalja ima zakone koji zabranjuju trgovinu ljudima, takvi slučajevi rijetko dođu pred sud.
Jedna trećina žrtava trgovanja ljudima su djeca i njihov broj u odnosu na trgovanje ženama i muškarcima stalno raste, a te kriminalne djelatnosti nije pošteđena ni Hrvatska, upozorio je u ponedjeljak u izvješću UN-ov Ured za droge i kriminal (UNODC).
U izvješću koje pokriva razdoblje od 2010. do 2012., navodi se da su oko 33 posto svih žrtava trgovanja ljudima maloljetnici, što je pet posto više nego u razdoblju od 2007. do 2010., a najalarmantnije je stanje u Africi i na Bliskom istoku gdje su velika većina žrtava djevojčice i dječaci.
U Hrvatskoj, koja ne bilježi goleme brojke te pošasti, 2010. je zabilježeno sedam žrtava trgovine ljudima, među kojima su četiri žene, dvoje djece i jedan muškarac. U 2011. je policija otkrila 13 žrtava trgovine ljudima, devet žena, četvero djece i jednog muškarca, dok je 2012. bilo 11 žrtava trgovine ljudima, sedam žena i četvero muškaraca. U tom razdoblju je od 32 žrtve njih 19 bilo izloženo seksualnom iskorištavanju, devet njih je bilo podvrgnuto prisilnom radu dok su tri žrtve iskorištavane u ostale svrhe. Prema podacima MUP-a, hrvatske žrtve koje su prodane u inozemstvu i potom vraćene u zemlju porijekla bile su izrabljivane u zapadnoj Europi i na Balkanu. Hrvatska vlada je 2012. usvojila novi nacionalni plan za razdoblje od 2012.-2015. kojim se nastoji suzbiti trgovina ljudima.
Izvješće UN-a ističe da se radi o globalnom fenomenu, navodeći da je UNODC prikupio informacije o žrtvama iz 152 zemlje koje su prodane u 124 zemlje u svrhu seksualnog izrabljivanja, prisilnog rada i ostalih ilegalnih aktivnosti.
Većinu žrtava trgovine ljudima na Bliskom istoku čine osobe iz južne i jugoistočne Azije. U Sjevernoj Americi većina žrtava dolazi iz istočne Azije, dok u zapadnoj Europi većinu žrtava čine osobe iz istočne Europe i zapadne Afrike.
Kriminalci najčešće trguju ženama i djevojčicama, a seksualno izrabljivanje ostaje najčešći oblik zločina koje žrtve trpe. UNODC također navodi da se sve više žrtava tjera i na prisilni rad u nekoj strani zemlji, a u porastu je i broj djece koja su primorana ratovati za razne skupine. Djeca se zloupotrebljavaju i za prosjačenje te se koriste za sitnija kaznena djela.
U južnoj i istočnoj Aziji te na Pacifiku, dvije trećine žrtava trgovine ljudima koristi se za prisilan rad i među njima je 77 posto žena i 23 posto muškaraca. U subsaharskoj Africi, međutim, glavni razlog trgovine ljudima je seksualno iskorištavanje žena i djece. Velika većina trgovaca ljudima su muškarci, oko 70 posto. Među žrtvama su većina žene (49 posto), a slijede djevojčice (21 posto), muškarci (18 posto) i dječaci (12 posto).
Iako u većini zemalja postoje zakoni koji zabranjuju trgovanje ljudima, oni se rijetko primjenjuju. "Posljedično tome, broj osuđujućih presuda na globalnoj razini i dalje je iznimno mali", kazao je voditelj UNODC-a Jurij Fedotov. On ističe da se podaci iz izvješća odnose samo na slučajeve koje su zabilježila nacionalna tijela te da je slika modernog ropstva, najčešće seksualnog, daleko turobnija.
Ove godine su Ujedinjeni narodi 30. srpnja prvi put obilježili Svjetski dan protiv trgovine ljudima kako bi podigli svijest o tom zlu.
"Kao rezultat, broj osuda globalno je krajnje nizak", rekao je šef UNODC-a Juri Fedotov.
Između 2010. i 2012. oko 40 posto zemalja izvijestilo je da godišnje nema takvih osuda ili ih ima vrlo malo.