Uništivši Partizansko groblje, razbili su Kameni cvijet

Partizansko groblje u Mostaru simbolički je važnije nego Kameni cvijet u Spomen području Jasenovac – zato su ga i uništili. U Hrvatskoj, naime, ma koliko negacionisti uporno provocirali i ma koliko država svojim glupavim i štetnim odlukama neke od njih podupirala, temeljna svijest o tome da su nacizam i ustaštvo ultimativno povijesno zlo nikad nije do kraja uništena: ZAVNOH je u Ustavu nasuprot NDH,  društvo se žilavo odupire proustaškom sentimentu koji od prvog dana prožima HDZ, a Spomen područje Jasenovac sačuvano je usprkos tuđmanovskim “pomirdbenim” opsesijama, i nastavlja – svim napadima usprkos – simbolizirati konsenzus o osudi ustaštva, o sjećanju na žrtve, i o odlučnosti da se sačuva sloboda.

U Republici Srpskoj i HDZ-ovim dijelovima BiH, a naročito u zapadnom Mostaru, to je posve drugačije: negacionizam je ondje, ako i neizrečen, a ono ipak sveprisutni podtekst na kojemu grade tu svoju nakaradnu politiku odvajanja od Bošnjaka pod svaku cijenu. Takvo je i to bizarno europejstvo HDZ-a BiH: balkanska verzija “Tomorrow belongs to me”, zloguka pjesmica o vjerskoj i nacionalnoj čistoći “nove Europe”, što je pjevaju u višeglasju s putinovcima, orbanovcima, Dodikom i drugima. Takvima je je Partizansko groblje u Mostaru, naprosto, nepodnošljivo: pokazali su to, bogme, više puta ovih godina, svaki put sve vulgarnije i okrutnije – da sad, gotovo trideset godina nakon rata, razbiju, pomno i s velikim trudom, ne neke apstraktne forme Bogdanovićeve nekropole, nego svih 630 kamenih ploča s imenima i prezimenima poginulih partizana – a svaki udarac u debeli kamen bio je i udarac izravno u današnjicu, ubod mržnje potomcima tih hrabrih mladih ljudi, što se vidjelo u bolnim, ali i prkosnim objavama na Facebooku.

Partizansko groblje u Mostaru jedinstvena je, neviđena graditeljska cjelina, monumentalna i skromna, veličanstvena i jednostavna istodobno. Tko ga nije vidio uživo, teško će razumjeti taj osjećaj tajanstva, širine i prirodnosti, ali i jasnih podsjećanja na tragičnu povijest iz koje je izniknulo. Osmislio ga je i sagradio Bogdan Bogdanović, beogradski graditelj, umjetnik, “ukleti neimar”, pisac, partizan,  političar i dobar čovjek; autor mnogih spomenika diljem bivše Jugoslavije, među ostalima i Kamenog cvijeta s memorijalnim kompleksom u Jasenovcu; bivši omiljeni gradonačelnik Beograda od 1982. do 1986., i prvi srpski intelektualac koji se javno, još 1987, i nadasve pronicljivo, suprotstavio nastupajućem srpskom šovinizmu, tom užasu koji ga je na kraju otjerao iz Beograda: uznemiren ozbiljnim i višestrukim prijetnjama smrću, Bogdanović je 1993. sa suprugom Ksenijom odselio u Pariz, da se potom skrasi u Beču, gdje je dobio stan, zasluženo javno poštovanje i mogućnost da stvara, pa je ondje poživio još petnaestak godina, javno djelujući i pišući, da 2010. umre, nikada se za stalno ne vrativši u grad koji je volio, na ušću Save u Dunav.

Već bi i sam Bogdanovićev život bio dovoljan da ga zamrzi hercegbosansko podzemlje. Ali, njegovo Partizansko groblje –  najrazvedeniji, možda najraskošniji Bogdanovićev spomenik, kojega je sam nazvao “najraskošnijim delom moje graditeljske mladosti” – za njih kao da nije od ovoga svijeta. Valja citirati Bogdanovićeve vlastite riječi kojima je opisao svoj rad: “A ja sam smatrao da mostarski pali antifašistički borci, takoreći još dečaci i devojčice, imaju makar simbolično, pravo na lepotu snova. U razdoblju kad se spomenik gradio, dakle u jednom već uveliko mirnodopskom, spokojnom, birokratskom, pa i bezosećajnom mentalnom i moralnom okruženju, iz vremenske perspektive od dvadesetak godina, čistota njihovih pobuda i bezgranično, naivno samopožrtvovanje mogli su podsetiti još jedino na tragične dečje krstaške pohode (Kinderkreuzzuge). (...) Partizanska nekropola je bila Mostar u malom, replika grada na Neretvi, njegov idealni dijagram. Međutim, taj ideogram grada, taj hijeroglif, taj kameni znak nije bio baš beznačajnih dimenzija. Dostizao je obrise nekog od skromnijih, prabalkanskih, heladičkih akropolja. Od ulazne, donje kapije do česme na vrhu (Quelle, Brunnen) trebalo je savladati dvadeset i nešto metara visinske razlike i, vijugavim, kamenim serpentinama propešačiti uzbrdo dobrih tri stotine metara. Put na gore pokazivala je voda koja se preko zvonkih orgulja slivala u susret posetiocu.”

Vode ondje već odavno nema – samo nakupljena kišnica, tamna i prljava, leži u golemoj kamenoj posudi česme na vrhu, iz koje je do rata bistra hercegovačka voda grgoljala dolje, posvuda niz kamene kanaliće, do najniže razine spomenika. Pa ipak, čak i danas - onako napušteno, neoznačeno, zaboravljeno, poput drevnih ruševina što odašilju poruke iz pradavnih vremena – mostarsko Partizansko groblje čaroban je predio sekularne sakralnosti, oslobođeno tereta svakog prepoznatljivog identiteta, a istodobno bremenito kozmičkim sugestijama otvorenosti, širine, osunčanosti, bistrine, združenima opet s graditeljskom tradicijom Zapada, i jasno označeno kao groblje posve konkretnih ljudi u posve konkretnom vremenu: mostarskih partizana - “čija su se imena – muslimanska, srpska, hrvatska – tek počela ređati na terasama nekropole”, zapisat će Bogdanović u tekstu “Mostarski grad mrtvih”, svojevrsnom nekrologu vlastitoj nekropoli, objavljenom u mostarskom časopisu MM, u lipnju 1997. godine, a koji je portal Lupiga prenio 17. veljače 2013, pa je, srećom, svima dostupan i danas.

Silno je tužan taj Bogdanovićev tekst, kada se čita danas, nakon što su razbili svih 630 kamenih ploča s imenima mostarskih partizana. “Ispalo je na kraju da je Partizanska nekropola u celini podsećala na veliki astrološki model iz kojeg smo svi složno, i u najvećem zanosu, čitali najbolju budućnost. Raspevani, paganski karakter Partizanske nekropole nije mogao ostati neprimećen. Njene su terase uskoro osvojila deca, čiji su razdragani glasovi na zvonkom, gotovo scenskom kamenom prostoru odjekivali ponekad do duboko u noć. Sve što sam još mogao poželiti širokogrudo sam dobio, malo u šali, a malo i od zbilje, a to je pravo da kao počasni građanin Mostara, levo od ulazne kapije, predvidim skrivenu malu nišu i za svoju buduću kamenu urnu…”.

Bogdan Bogdanović, počasni građanin Mostara, htio je biti pokopan sa svojim partizanima, u hercegovačkome gradu svjetla... Od toga ništa, njegov je Mostar uništen: došao je rat devedesetih, navalili su ekstremistički divljaci, razbijeno je povjerenje u kojem su, i zbog kojeg su, ginuli partizani u Mostaru. “Kako sada stvari stoje, tamo ne bih više bio u društvu svojih prijatelja”, napisao je Bogdanović. “Ploče sa njihovim imenima pažljivo su, hladnokrvno, sadistički pokupljene, odnete i samlevene u mlinu za kamen.” Ovo, naime, nije prva devastacija Partizanskog groblja: ploče koje su sada porazbijali već su jednom morale biti obnavljane; i bile su. “A sve što je ostalo od mog prvobitnog obećanja to je da se bivši grad mrtvih i bivši grad živih ipak gledaju, ali se gledaju praznim, crnim, izgorelim očima.”

Izgorjelim, i sada razbijenim. Namjerno, planski razbijenim: zamislite samo koliko je trebalo da se razbije 630 ploča od kamena debelog desetak centimetara. Ako ih je razbijao jedan čovjek, i ako mu je, da velikim čekićem razbije dvije ploče – drugačije se nije moglo - trebala jedna minuta, uništavao je tristo minuta, dakle pet sati. A ako su razbijala desetorica odjednom, završili su za pola sata, ali zamislite kakva je to buka morala biti: desetorica maljevima razbijaju kamen – pa zar uistinu nitko ništa nije čuo? Bio je to, bez sumnje, pomno planiran, pomno nadziran, zaštićen posao; jer da o devastaciji takvih razmjera nijedna sigurnosna služba, ni u BiH ni u Hrvatskoj – hrvatska SOA ne krije da se pomno bavi “teroristima” u BiH – ne dozna baš ništa, to ne može biti drugo nego pažljivo, i stručno, obavljen “posao”.

Razaranje Partizanskog groblja u Mostaru takva je užasavajuća destrukcija, da sada ovdje, zbog zaspalih savjesti, valja iznijeti smjelu usporedbu. U svojoj knjizi “Istina mora izaći van” iz 2009. godine, prvi ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac posvjedočio je kako je bio osobno prisutan kada je “jedan general” Stjepanu Mesiću, bivšem najbližem suradniku Franje Tuđmana i njegovu nasljedniku na položaju hrvatskog predsjednika, rekao kako je Gojko Šušak, ratni ministar obrane i Tuđmanov neformalni povjerenik za Herceg-Bosnu, “naredio” rušenje Bogdanovićeva Kamenog cvijeta u Jasenovcu. To “naređenje”, kako znamo, nasreću nije provedeno, ali je zato Partizansko groblje u Mostaru uništavano, nagrđivano, obeščašćivano mnogo puta, da sada bude razbijeno divljaštvom koje se, simbolički, može usporediti s razbijanjem glava tih palih partizana. Svaka ploča, naime, simbolizirala je konkretnog čovjeka; znalo se točno kome je posvećena, biografski podaci na svakoj ploči bili su precizni: ime i prezime, godina i mjesto rođenja te godina i mjesto pogibije: razbijajući kameni spomen na njih, uništavatelji – znali to ili ne - nisu zatirali tek sjećanje, nego i ljude same.

Danas, Andrej Plenković i Zoran Milanović svako malo zahtijevaju nešto od Bosne i Hercegovine, svako malo hodočaste Draganu Čoviću, veličatelju Herceg-Bosne, ali nisu pritom osjetili dužnost da, ma i riječju, osude uništavanje Partizanskog groblja u Mostaru. Nisu zato što, u promijenjenim uvjetima, nastavljaju politiku koja simboličko izvorište izrijekom nalazi u Herceg-Bosni, tom kratkotrajnom ali zločinačkom čedu Tuđmana i Šuška, u kojemu za nekropole zajedništva, poput mostarskoga Partizanskog groblja, nikad neće biti mjesta.

Utoliko je i Hrvatska, i svi mi u njoj zajedno – jer smo izabrali naše političare - odgovorni za ono što se proteklog utorka zbilo u Mostaru: u razbijanju jednog Bogdanovićeva spomenika, razbijeni su i svi ostali. Ako su razbili Partizansko groblje, razbili su i Kameni cvijet – toga valja biti bolno svjestan. Ali, koga briga – nije naime teško zamisliti scenu u kojoj Plenković i Milanović, kad bi ona davna Šuškova naredba ipak bila ispunjena, preko obaranja Kamenog cvijeta prelaze kao što su prešli preko devastirane mostarske nekropole: i doslovno i figurativno, kao pored - turskog groblja.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu