Uvoz korone: otvorene granice za život kao u zatvoru

„Kada sve ovo prođe, bit će puno generala poslije bitke“, rekla je, gostujući u programu HTV-a, dr. Alemka Markotić, izvanredna liječnica veličanstvene energije i jedna od troje najzaslužnijih što nas barem pola nije bolesno od Covida – 19.

Žena kojoj, izvan svake sumnje, treba dati sve ono ordenja što ima po skladištima na Pantovčaku, sjajno je predvidjela budućnost koja se ne čini tako skorom. Jedan od razloga je i, ma kako to danas zvučalo, kolektivni, religijski odnos prema svim mjerama Nacionalnog stožera civilne zaštite i Vlade Andreja Plenkovića – mjerama koje daju dobre rezultate, samo što je pitanje da li i dovoljno dobre.

Zahvaljujući prvo infodemiji, pa tek onda kraku pandemije koji je došao i do nas, stvorena je klima u kojoj se ništa ne propituje, ne komentira – svakako ne javno; ono gunđanje po kućama se ne računa – i svemu što se kaže ujutro oko devet i još jednom iza ručka se vjeruje kao da je u svetim knjigama zapisano.

Dosada je, kažu, đavolje igralište, a kako sve veće i veće restrikcije proizvode upravo nju, e tako se roje pitanja čije se postavljanje odgađa za, parafrazirajući dr. Markotić, doba generala izliječene vojske.

U srijedu, osamnaestog ožujka – na sedamdeset i drugu godišnjicu početka raskida bliskih odnosa Titove Jugoslavije i Staljinova SSSR-a – u Dalmaciji je registrirana prva pacijentica oboljela od korona virusa. Pacijenata, da ne bude zabune, još nema. Mlađa žena iz Zadarske županije vratila se iz Zanzibara, a preko Dubaija i Zagreba, ostala neko vrijeme u samoizolaciji i javila se ljekarima koji su ustanovili novovremenu bolest.

Dio vijesti je, ipak, dobar: dama, naime, nije oboljela u dućanu, kod frizerke, ispred trafike ili dok je plaćala struju, već je virus donijela, kao i većina ranije oboljelih, iz inozemstva. Ostatak pacijenata, za sada, čine njihovi bliski kontakti.

Da nije onih morona s „Rebra“ što su, pored svega na svijetu, usred pandemije otišli na skijanje, a vratili se bolesni – i to sve zbog sporta u kojem je cilj vratiti se na mjesto polaska! – još bi se mogli upitati za čije je babe zdravlje oboljela sada išla u Zanzibar i kakav je to, ali točno, neodložni posao imala dok manjak znanja o Covidu-19 izaziva višak histerije. No, njen motiv svakako nije važan, dijelom i zato što je možda zbilja bilo neophodno ići u blisku i prijateljsku Tanzaniju, čiji je Zanzibar dio.

Ovaj, osamdeset i već koji slučaj do sada, potvrdio je, dakle, ono što svakako znamo: virus je u Hrvatsku uvezen, a proširio se jer su njegovi nositelji po povratku ručali sa bližnjim, dijelili poklone i prepričavali dojmove.

Istina, prilikom pojave svakog novooboljelog smo izgledali kao država koja nije slučajna: pacijenti su adekvatno zbrinuti, njihovi kontakti dobili preporuku da se izoliraju ili testiraju...

Jedno od onih pitanja koje se ne postavlja – čekaju se, da ponovimo, bolja i zdravija vremena za pametovanje – jeste ono o tome zašto već nije i kada će, ako će uopće, biti ograničen uvoz korone preko njenih neslužbenih distributera za područje Hrvatske? Drukčije i jednostavnije kazano, do kada će hrvatski državljani koji ulaze u zemlju prvo ići u tople domove, na tanjurić domaće juhe i čašicu razgovora, pa tek onda kod liječnika, a i to možda?

Nitko nije, da i to kažemo, granicu prešao da bi bio biološko oružje. Netko je putovao jer nije imao izbora, netko drugi je ostao bez posla u zemlji u kojoj je stanovanje skupo, a zdravstveno osiguranje privremeno, netko se samo, igrom slučaja, zatekao gdje ne treba, a htio je obići muzeje i kupiti parfem u free shopu, a evo, jedna je žena bila u zemlji bez oboljelih, samo što se doma vratila zajedno sa nekima od takvih.

Možda bi mi, tko zna, i bez uvoza virusa stajali pred ljekarnama, kupovali brašno iako smo izgubili recept za domaći kruh, sa sjetom se prisjećali vremena u kojima se išlo na pivo u kvartovsku birtiju i ne bi, čim netko kihne u krugu od pet kilometara, mjerili temperaturu i to dva puta za redom. Ovako, upravo zahvaljujući uvozu virusa, kupujemo brašno na veliko iako smo izgubili recept za domaći kruh, sa sjetom se prisjećamo vremena u kojima se išlo na pivo u kvartovsku birtiju i nije se, čim netko kihne, mjerila temperatura i to dva puta za redom.

Tako smo, eto, došli do povijesnog momenta propitivanja nekih od mjera, točnije izostanka nekih od mjera zaštite. Pitanje, inače, glasi: zašto, ali točno, nakon što se ispostavilo da sa sunarodnjacima stiže i Covid-19, nije određena obvezna, nadzirana izolacija svih, ali svih koji u zemlju ulaze, bez obzira gdje su bili i zašto, čiji su državljani i kako se subjektivno osjećaju?

Da, naravno, silan bi svijet uzalud sjedio dva tjedna u nekom, za tu priliku preuređenom objektu, testirao se na virus kojeg možda nema i, općenito, gubio živce na veliko, samo što onda nitko ne bi zarazio dragog taticu ili mlađu seku. U isto vrijeme, sam strah od posljedica bi uklonio neke od uzroka problema, pa ni onim pametnjakovićima ne bi na um palo da se skijaju, osim ako ne misle, čisto zbog adrenalinskog izazova, ilegalno ući u zemlju.

Da, naravno, ne bi to bila nimalo ugodna, jeftina i jednostavna mjera – trebalo bi, recimo, riješiti pitanje vozača kamiona koji dovoze ono što ćemo mi pokupovati u strahu da ne ostanemo gladni i usrani, a prije toga vojarne ili hotele prilagoditi potrebama... – ali nije nimalo ugodno ni ovo što sada imamo: skupo je, pokazat će se, kao vrag, a što se više čuvamo to nam je život sve kompliciraniji. Pri tome, lijeka nema na vidiku, broj oboljelih, bez obzira na sve, raste, među nama i dalje ima onih što potvrđuju točnost teze da je povjerenje dobro, samo što je represija efikasnija, granice se i dalje prelaze – sporije nego prije – i svi skupa statiramo u scenama apokalipse, tog, kako je rekao Svetislav Basara, temeljnog žanra tabloidnog novinarstva, žurnalističke podvrste koja trenutno služi kao bazna sirovina za proizvodnju sveopće anksioznosti.

Nema, da ponovimo, nikakve garancije stopostotnog uspjeha zatvaranja granica, odnosno otežavanja povratka, ali, za sada, nema ni neoborivog dokaza tvrdnji da je Covid – 19 stigao zajedno s prljavim potkošuljama i mobitelima punim selfija ispred znamenitosti Venecije, Dubaija, ostataka Berlinskog zida ili sa zanzibarskih plaža.

Generali poslije bitke su izuzetno iritantna bića. Najbolji način da im se usta akontativno začepe je da se ni s pitanjima ni s odgovorima ne čeka. Da nam se, dakle, objasni da li bi nam ili ne bilo i bolje i lakše da je put od table sa natpisom Republika Hrvatska pa do Rijeke ili Osijeka, umjesto nekoliko sati trajao nekoliko tjedana i da smo maltretiranjem nekoliko tisuća ljudi, onemogućili ovo mrcvarenje nekoliko milijuna. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu