Sućut prema žrtvama je izostala Foto: FaH
Kada je u ponedjeljak u sudnici Županijskog suda u Osijeku iz publike krenulo pjevanje hrvatske himne, svakom normalnom čovjeku morao je zastati dah. Ne od ponosa, nego od sramote.
Pjesma se začula netom nakon što je predsjednik sudskog vijeća Zvonko Vekić pročitao presudu kojom je Vladimir Milanković nepravomoćno osuđen na 8 godina zatvora zbog ratnog zločina nad 23 građana srpske nacionalnosti i jednog ratnog zarobljenika u Sisku 1991. i 1992. godine. Pjesmu je poveo umirovljeni general HV-a Mladen Mikolčević, priključio se i Anto Đapić, trenutno predsjednik osječkog Gradskog vijeća, a svoj obol - s neizbježnom rukom na srcu - dali su i osuđeni Milanković te Drago Bošnjak, koji je u istom postupku oslobođen krivnje.
Grlati Mikolčević poslije je novinarima objašnjavao da je "himni mjesto u sudnici gdje se sudi hrvatskom heroju". Reda radi, dodao je da obitelji žrtava izražava sućut, da poštuje prvostupanjsku presudu, ali i da "Vladimir Milanković ne može biti kriv".
I tako, Milankoviću u čast, krenula je himna – svečana pjesma koja se izvodi u čast države i njezinih građana. Obično se pjeva u ime svih nas koji živimo u Hrvatskoj. Obično, ali ne i u ponedjeljak na osječkom sudu.
Himnu je u sudnici uzurpirala grupa ljudi koja je pretrčala preko 24 ubijene osobe i tuge njihovih obitelji. Krijući se iza domoljobnog zanosa i kolegijalnosti s Milankovićem, pokazali su prezir prema institucijama te iste države koju tvrde da poštuju.
Ovdje bismo sada mogli citirati Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, o tome da grlene pjevače sudac može prijaviti za vrijeđanje ugleda i dostojanstva države, ali to nije poanta. Pravi smisao je u tome da se napokon prihvati kako je bilo zločina i na ovoj strani i da nikakva domoljubna simbolika to ne može prikriti. Zločin se ne može sakriti kako god glasno pjevanje bilo, kako god bili veliki zastava i grb.
Sisak je jedna od najvećih crnih rupa prošlog rata. Na desetke građana srpske nacionalnosti odvođeno je iz svojih kuća, s radnog mjesta ili jednostavno pokupljeno na ulici i likvidirano. Nisu bili pripadnici paravojnih skupina, nego obični građani. Upravo je to pokazano na osječkom suđenju – prvi put, na jednom mjestu, u jednoj optužnici, poimence su navedene 24 likvidacije sisačkih Srba i imena njih još 42 koji su mučeni i protupravno zatvarani. Bez suda, bez dokaza, samo su izabrani po "krivoj" nacionalnosti.
Upravo zbog te strahote i sramote – koja je i sramota države u koju se "pjevački zbor" kune – perverzno je pjevati državnu himnu nakon presude. Jedino što se tada trebalo čuti je - tišina. Da svi zašutimo i pognemo glavu.