Saša Vejnović
<p>Uvjeren da svaki pravi novinar mora biti pošten prema sebi, iskren prema čitateljima, odan činjenicama, nepokolebljiv u otkrivanju istine. Društvo treba prave novinare, u to nema sumnje. Treba se nadati da će doći vrijeme kad će ih ponovno trebati i vlasnici medija</p>
Vladi je dozlogrdilo što im svi prebrojavaju automobile, a da pritom nikome ne pada na pamet podići haubu, provjeriti utore u gumama, uočiti sramotno izlizanu papučicu gasa ili shvatiti kako desni prednji visokotonac neugodno krči čim se „Bižuterijom“ pokuša nadglasati kakva prosvjedna povorka.
Stoga su to učinili sami. Doduše, osim što su pažljivo prebrojali automobile na parkingu, izračunali su im tek prosječnu dob i prijeđene kilometre. Ali već iz tih prosjeka jasno je da se jadni uži kabinet, ali i saborski čelnici, voze u starim ragama.
Vlada, naime, reagirajući na tekst u tjedniku Novosti, upozorava da su nakon racionalizacije voznog parka (provedene u lipnju ove godine) Vladi, trima državnim uredima, ostalim Vladinim uredima, ali i Hrvatskom saboru ostala svega 33 automobila. Do lipnja ih je bilo 40 (dakle, gotovo za petinu manje, naglašavaju iz Vlade).
No, svega se pet vozila stalno koristi, dok su ostali na raspolaganju za prijevoz i protokolarne obaveze Sabora i Vlade. Osim toga iz službe za odnose s javnošću Vlade ističu da su vozila na korištenju Hrvatskog sabora, Vlade i Vladinih ureda u prosjeku starija od deset godina, dok im je prosječni broj prijeđenih kilometara 230.000.
Nakon ovog upozorenja svima je laknulo. Sad je jasno da je državni aparat krajnje obazriv i suosjećajan, pa ministarske stražnjice ne miluje najnoviji komad kože koji je lani sašiven u jednoj varaždinskoj tvornici, već zapravo sjedalo u čijim se porama zasigurno mogu naći i DNK uzorci Ivana Šukera, a možda čak i Gorana Granića.
Osim toga, iz tog inzistiranja na broju automobila neoprezan netko bi mogao zaključiti da se iza zatamnjenih stakala raskošnih službenih limuzina baškari tek sretna petorka, dok ostatak ministara nakon sjednice kreće put uspinjače, pa dalje u Frankopansku na tramvaj.
Ono što ne razumiju u Vladi jest da nije toliko važan broj automobila (iako se ni taj aspekt ne smije zanemariti), već sve ono što se krije iza nabavki službenih vozila. A riječ je o namještenim natječajima, preskupim automobilima s bahato biranom dodatnom opremom, a u konačnici i bezobraznim državnim dužnosnicima koji se smiju u brk vojsci nezaposlenih i siromašnih ljudi na rubu egzistencije.
Oni nikako da razumiju da veliki dio ljudi u zemlji kojom upravljaju doslovno jedva preživljava. Dok njihov život (kad se ne voze u novom ili „starom“ audiju) sliči ljenčarenju na luftiću u plićaku plaže u Baškoj Vodi, život barem 323.783 građana podsjeća na pokušaj neplivača da preživi usred Atlantskog oceana.
Logično je da neki poslovi zahtijevaju mobilnost, pa se više isplati plaćati službeni automobil, nego financirati loko vožnju ministrima koji zbog posla tjedno prelaze tisuće kilometara. Ali mora li se pritom krasti? Moraju li se naručivati tako luksuzni automobili? Smiju li proći nekažnjeno oni što namjeste makar i samo jedan natječaj? I konačno, hoće li napokon netko razjasniti tko se tu ponaša neracionalno: županica Marina Lovrić Merzel koja tvrdi da štedi mijenjajući pet godina star automobil ili Vlada koja dopušta da joj vozni park bude u prosjeku stariji od 10 godina?