Viktor Gotovac: Treba nam „militantna“ vladavina prava, a ne militarizam koji nam nude

Viktor Gotovac je profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Kratko je bio i predsjednik zagrebačkog SDP-a, ali je i nakon toga nastavio sustavno pratiti politička zbivanja. Zanimali su nas njegovi pogledi na ljevicu – desnicu, antifašizam i prije svega na vrijednosti koje određuje današnje kriterije društva.

Kako gledate na ljevicu u Hrvatskoj danas? Postoji li ona uopće?

Ljevica u Hrvatskoj postoji, ali uglavnom kao refleks i očekivanje, individualno, mnogo manje kao organizirana politika. Stranački, ljevica je ili u fazi samozavaravanja i samoukidanja ili u fazi adolescencije, akteri su prepoznatljivi. Istovremeno, stvarno lijeve teme poput pitanja rada, obrazovanja, socijalne sigurnosti, stanovanje, javnih usluga, odnosa spram nejednakosti u društvu, pojavljuju se samo rubno, više u medijima i kroz povremene inicijative no kao inicijativa političkih aktera. A i tada to je više PR-inicijativa ili populističko zavođenje birača, no stvarno nastojanje njegovanja vrijednosti socijalne države. Čast iznimkama, tu su zakazali i sindikati i građani o čijim se pravima radi. Takva situacija trebala bi poslužiti kao potvrda kako smo, valjda, ostvarili ideale socijalne države i sve ono za što se tradicionalna ljevica zalagala. No potražite zdravstvenu uslugu u javnom sustavu, raspitajte se o mirovinama, pogledajte standarda radnika, još više građana i – stvar tada dobiva zanimljiv, ne odveć komičan, obrat.

Zapravo, ta binarna podjela na lijevo i desno danas je mnogo manje aktulana nego pred nekoliko desetljeća. I ljevica i desnica su zakazale, svaka na svoj način, no ljevica se više izgubila. Jer desnici uvijek ostaje mržnja, sukob, antagoniziranje društva, dok se od ljevice očekuje ne samo da priča već da zaista nešto i čini. U tom svjetlu čini mi se kako je os podjele više civilizirano–primitivno ili humano i plemensko, da se dijelimo s obzirom na povjerenje u vladavinu prava, institucije i solidarnost u odnosu na one koji vjeruju u silu, promoviraju mit i partikularni interes. Ako potonje uzmemo kao mjerilo tad ljevica u nas postoji kao skup ljudi koji još uvijek smatraju da država nije plijen, već instrument zajedničkog dobra.

Ima još nešto – dok se čini kako ljevica u nas ne zna što bi sama sa sobom, HDZ mirno piše i kiti se scenarijima koji obuhvaćaju stavove svih političkih aktere. U tom bi pogledu moglo ispasti kako je HDZ lijeviji od nominalne ljevice, iako je to samo zavaravajuća slika političkog populizma i kupovine emocija birača.

Problem, naravno, nije u tom da ljudi ne razumiju lijeve ili ne žele vrijednosti, to bi bila floskula kojim bi se htjeli opravdati zaspali politički promotori navodne ljevice. Ne, stvar je u tome što te vrijednosti nitko ozbiljno i dosljedno ne zastupa. Imamo lijeve birače, one koji bi to bili kada bi im se sadržaj ponudio, no bez lijeve političke infrastrukture. I to je praznina koju onda ispunjava „domoljubni“ marketing i desni populizam.

Dakle, da, ljevica postoji kao sklop vrijednosti, kao nerv pojedinaca za nepravdu. No ne postoji stranačka ljevica koja se toga ne srami. Ili koja se nedvosmisleno i čvrsto za to zalaže.

Kratko vrijeme vodili ste zagrebački SDP… Problem je bio inzistiranje na Titu?

Bilo bi zgodno reći da sam pao „zbog Tita“. Zvučao bih kao neki frakcionaš, poraženi slobodni radikal. Istina je dosadnija. Problem je bio sudar dvaju političkih logika. Jedne koja vjeruje da je politika, pa i ona lijeva, više od kadrovske križaljke i slogana po kampanji, i druge koja ljevicu shvaća kao franšizu koja se prilagođava najnovijem istraživanju rejtinga i bori se za osobne interese.

Prvo što se Tita tiče. I dalje sam tu prilično „demode“. Ozbiljno društvo mora moći nositi se s ambivalentnim figurama, povijesnim ličnostima čije biografije nisu plošne, bajkovite i jednoznačne, ne trebaju biti cenzurirane da bi odgovarale potrebama vremena. Tito je istodobno bio simbol antifašističke pobjede i modernizacije, ali i osoba s odgovornošću za zbivanja nakon rata, uključivo i zločine. Takvu se osobu ne može promatrati sa samo jedne strane. Problem, zapravo, nije ime trga, već bitno šire - društvo koje ne zna niti želi sebi samima, djeci, objasniti zašto je antifašizam temelj, koje je značenje Golog otoka i progona neistomišljenika, zašto ne treba stvari promatrati kroz isključivu optiku. Društvo smo koje se ne želi nositi sa vlastitom prošlošću, a neki u njemu vode i svoje „privatne“ ratove za promjenom povijesti. A tu povijesne okolnosti, događaji i osobe smetaju.

Puhovski je negdje izrekao kako su „maršali oni koji ubijaju ljude“ i da zato ne treba trg. To je jedna logika. Pogrešna. Posve isključiva. Ja mislim drugačije, da bijeg od ambivalencije samo gura povijest pod tepih i otvara prostor revizionizmu. Moje inzistiranje nije bilo na Titu-svecu, bezgrešnom vođi kako je prikazivan za života, već na antifašizmu kao ustavnoj činjenici, njemu kao vođi i nezaobilaznom liku tog pokreta. Kako ćete se zalagati za antifašizam, ako se odričete njegovih vođa i aktera. Jesmo li svjesni kako je antifašizam povijesni pokret sa svevremenskim značajem u borbi protiv huljske opresije? Ili ćemo se truditi od antifašizma napraviti neki ahistorijski „religijski“ pokret koji je apstraktan, otajstvo neke antifašističke vjere? Mislim, dajte, ljevica bi, valjda, trebala sudjelovati u „kontekstualizaciji“ ustaškog pozdrava, za dobro „mira“ u nacionalnoj staji - zajedništva kako ga je papagajski bivša predsjednica propagirala - dok bi istovremeno trebala osjetiti sram zbog vlastitog povijesnog nasljeđa. Koje je bilo možda najsvjetlije razdoblje ovog prostora, najprogresivnije svim promašajima unatoč. Genijalno. Da. Hrvatska je rođena 1991. u Domovinskom ratu. Jedino što je, navodno, rođena u okviru granica koje su prethodno postojale, sa glavnim gradom, jezikom, himnom, zastavom, grbom, Ustavom – sve što je postojalo i prije prijelomne devedesete. Konačno, ako su branitelji „branitelji“, što su oni „branili“ ako je sve tek nastalo između 1991. do 1995.?

Rekoh – pravi je razlog bilo posve drugačije razumijevanje političke borbe. U jednom trenutku sam poduzeo, neki bi rekli samoubilačku akciju. Nisam želio biti objekt već subjekt. Pokazalo se da je organizacija smatrala kako to pravo nisam imao. OK, ako je u organizaciji politički subjektivitet pojedinca, navodno, čelne osobe kao što sam ja bio, „previše“, tada je meni to „previše“ da bih ostao. I to je možda jedina dobra vijest iz te epizode. Vidio sam što je politika unutar jedne stranačke organizacije, osjetio sam da bih morao zatomiti aktivizam i kreativnost koju u politici očekujem, pa sam odlučio to gledati izvana. Da sam šutio, vjerojatno bih danas imao kakvu sinekuru. Ali život je prekratak da bi ga čovjek potrošio na dobro plaćenu beznačajnost. I, to je to.

Zašto osnovne vrijednosti ljevice – socijalna pravda, antifašizam – danas „ne prolaze“?

Dio odgovora je globalan, dio lokalan. Četrdeset godina onog što nazivamo neoliberalizam - iako ja mislim da je to više kleptopoduzetnički i elitističko-nepotistički sustav, a ne vladavina nevidljive ruke - može se brutalno sažeti u rezultate: bogati kontroliraju politiku, dobivaju porezne olakšice i deregulaciju, a ostatku društva se sve češće govori da „nema novca“. Evo, nema za socijalna prava, ima za tenkove i avione. Tu odluku, o prioritetima, nisu donijeli slabi, nemoćni i siromašni. Ima za svakakva sveučilišta i veleučilišta, a nema za ozbiljno obrazovanje i znanost. To nije nikakav liberalizam, to je sustav u kojem se individualizam očituje samo u tome što neki ostvaruju svoje interese. I to najčešće ne zbog posebnih kvaliteta ili talenata. A drugi su statisti, promatrači.

U takvom društvu ide „ideološka“ poruka da je svatko sam kriv za svoj neuspjeh. Sjajno. Dakle, zbog toga što sam siromašan ne mogu razviti sve svoje talente, a kojekakvi hoštapleri, lezilebovići, luftbremzeri ubiru pare iz raznih europskih omotnica. Za leteće taksije, kozmodrom u Udbini i hrvatski satelit u hrvatskom svemiru. Da, u takvom okviru socijalna pravda zvuči kao nostalgija, a ne kao racionalna politika. Jer, tko ovdje nije lud – taj zaista nije normalan!

A u lokalnom kontekstu, u nas su rat, tranzicija i nacionalizam učinili svoje. Nacionalno je sistematski postavljeno iznad socijalnog i racionalnog, pokazalo se kako je nacionalno snažnije od vrijednosnog, socijalnog, društvenog. Uz to, ljevica se, kako rekoh, povukla iz teme rada i nejednakosti, prepustila to polje. Prvo, HDZ-u koji provodi socijalne mjere kad treba kupiti mir, i izbore, s druge ekstremnoj desnici koja preuzima nezadovoljstvo, revolt, i pretvara ga u resantiman. Mnogo puta viđeno.

Treća je forma. Umjesto socijalne države, dobili smo socijalni marketing. Država se pojavljuje kao bogati ujak koji nosi darove, šarene pakete sa divnim mašnama. Ministar, premijer, vlada, kite se uspjesima pred kamerama, a ispod celofana, poput šarene laži, prava koja podrazumijevaju povjerenstva, beskrajno čekanje i ponižavajuće dokazivanje vlastite nemoći. I na kraju minimum ispod socijalne prihvatljivosti. Eto, to su ti darovi u formi, a cinizam u sadržaju. Pa kad se socijalna prava stalno obećavaju, a rijetko ostvaruju, ljudi ne vjeruju ni onima koji o tim pravima govore. Otupljuje se i jezik i nada.

Antifašizam je tu kolateralna žrtva. Pretvoren je u folklor ili etiketu za jugonostalgičare, komunjare, leftarde. Kad takve vrijednosti izgube institucionalne nositelje i ostanu samo kao parole, naravno da „ne prolaze“ jer ih nitko ne valorizira u konkretnom proračunu, zakonu, presudi.

Zašto ljudi vole „jake“ desne?

Jednostavno, zato što se u nesigurnim vremenima strah prodaje bolje od razuma. Identitet ide bolje od društvenih programa. Suvremena demokracija sve je više emocionalna politika koja zloupotrebljava prava i procedure da bi oslabjela sebe samu. Desnica tu igra na domaćem terenu, nudi jednostavnu priču - „mi“ i „oni“ – pa sad tko je s nama bit će zaštićen. Navodno.

No, ljudi trebaju osjećaj pripadnosti i smisla, a ne samo popis članaka i procedura. Bilo bi dobro kad bismo se mogli identificirati s „ustavnim identitetom“, međutim nacija, vjera, boja kože su snažniji. Kad ljevica prestane nuditi uvjerljivu viziju pravednog društva, „jaki“ desni se pojave kao jedini koji obećavaju jasnoću, red i kontinuitet. To često nema veze s realnim politikama, ali u simboličkom smislu djeluje. I, naravno, sve je jednostavno, uvijek se lako vidi, nađe, identificira krivac, neprijatelj. Kod nas je taj efekt pojačan. Svi igraju u predstavi koju je HDZ režirao, desnica pomaže HDZ-u, ljevica pomaže HDZ-u, a onda „jaki“ akteri na desnici izgledaju kao jedini autentični protiv sustava, iako ga zapravo učvršćuju.

Ljudi, dakle, vole „jake“ desne jer im nitko drugi ne govori jasno i uvjerljivo što će biti s njihovom plaćom, stanom, školom i bolnicom. Jer kad se ljevica izgubi u procedurama i eufemizmima, autoritarna retorika izgleda kao iscjeljujuća iskrenost.

Kako te političke trendove promijeniti?

Svijet se ne mijenja velikim deklaracijama, već malim, dosadnim, ali upornim koracima. Treba napraviti tri stvari istovremeno. Prvo, vratiti ljevicu temama svakodnevnog života: plaće, stanovanje, zdravstvo, školstvo, pravednost. To ne kao katalog želja, nego kao precizne, financijski razrađene politike. Ljevica koja se bavi isključivo identitetskim mrvicama, a ne „klasnim“, dakle socijalnim pitanjima, prepušta radnike i prekarijat desnici. Pogledajte SAD i Trumpa. Treba tražiti i graditi konkretne primjere pristojnosti i čovječnosti, ne velike riječi.

Drugo, treba nam „militantna“ vladavina prava, a ne militarizam koji nam nude. Demokracija se ne smije praviti naivna, čuditi se kako se ekstremizmi javljaju i razaraju demokraciju i pravnu državu, već treba aktivno braniti svoje temelje od onih koji ih zloupotrebljavaju da bi je razgradili. To znači jasna odmak od fašizma, govora mržnje i revizionizma, ali i od klijentelizma i porobljavanju institucija.

Treće, treba promijeniti jezik i stil. Manje žargona i „strategija“, više rečenica koje ljudi razumiju. Recimo, bez oporezivanja bogatih i kontrole kapitala nema socijalne inkluzije - to se može prevesti u jednostavnu poruku. Ili ćemo plaćati svi, ili će društvo propasti.

To je promjena trendova. Bez toga sve ostaje na razini lijepe teorije i slatkorječivih obećanja bolje budućnosti.

Kakvo je stanje u pravosuđu i zašto je ono ključna prepreka promjenama?

Ako pravosuđe zamislite kao operativni sustav države, naš je pun virusa, aplikacija koje ne rade ono za što su osmišljene. Mnogo je „skrivenih postavki“, bugova i hakerskih napada. Imamo Ustav, zakone, reforme i strategije, no u praksi vlada kombinacija sporosti, neujednačene sudske prakse, klijentelizma i institucionalne kulture kukavičluka i oportunizma.

Zloupotreba vladavine prava očituje se uz tome što se pravo koristi kao dekor, kulisa, dok se u pozadini gradi sustav koji štiti moćnike, a ne građane. To vidimo u očitim neliberalnim režimima. A mi smo bliže toj logici, no što bismo voljeli priznati. Presude se čekaju godinama, korupcijski slučajevi zastarijevaju, običan građanin shvaća da od prava ima jednako koristi kao od loše vremenske prognoze. Zanimljivo je za čuti, ali se ne možete pouzdati. Kregar je to znao reći jednostavno: institucije koje ne kažnjavaju zloupotrebu, proizvode cinizam.

Kad ljudi uvide da je ishod spora više stvar veze no norme, odustaju. I od suda, i od politike, i od pokušaja da mijenjaju društvo. A bez funkcionalnog pravosuđa sve ostalo – socijalna država, prava, uređenje, Europa kao akter, a ne vazal – sve ostaje u sferi retorike. Možete mijenjati vlade, plaće, mirovine, porezne stope, ali ako pravo ne vrijedi jednako za sve, društvo se ne može ozbiljno pomaknuti ni ulijevo, ni u pravdu, a ni prema budućnosti.