Vrištanje u Sisku izraz je nepristajanja na kolotečinu ekonomske i kulturne pustoši

Na Festivalu Željezara, koji će se od 6. do 8. lipnja održati na dvije lokacije u Sisku - u Institutu Željezare i na Lenjinovu trgu u nekadašnjem radničkom naselju Caprag, nastupit će petnaestak trenutačno najjačih i društveno najangažiranijih umjetnika i performera Hrvatske. Forum.tm je, kao ponosni pokrovitelj, već najavio festival i njegovu satnicu, a ako vam ni to nije dovoljno, a nije, ovjde je intervju s umjetničkim direktorom festivala Marijanom Crtalićem.

Osim Crtalića, autora projekta "Nevidljivi Sisak", svoj će performans, između ostalih, izvesti Kata Mijatović, Andreja Kulunčić, Siniša Labrović i Darko Bavoljak, koji će pokušati revitalizirati umjetničku proizvodnju. 

Kata Mijatović, multimedijska umjetnica i prošlogodišnja predstavnica Hrvatske na Bijenalu u Veneciji (Arhiv snova), realizirat će performans "Zbor 2" s grupom od tridestak djevojaka iz Siska.

"Kad nas je umjetnički ravnatelj Festivala Željezara Marijan Crtalić proveo kroz prostore Željezare, usporedio ju je sa 'zonom' iz filma 'Stalker' Andreja Tarkovskog", objašnjava Kata Mijatović, koja svoj umjetnički rad temelji na preispitivanju podvojenosti uma, odnosno svjesnog i nesvjesnog, a posebno istražuje snove, koje koristi kao kanal do dubljih unutarnjih razina, te motiv krika, iznenadnog vriska, koji prema njezinu mišljenju može izazvati pravo osvještavanje u konkretnom prostoru i vremenu.

"Dok smo obilazili goleme napuštene hale uronjene u zelenilo parka, zaista sam imala taj začudan doživljaj da je riječ o svojevrsnoj magičnoj vremensko-prostornoj 'zoni' u kojoj sve dobiva naglašeno značenje, što otvara vrlo zanimljive mogućnosti umjetničkog djelovanja. U razgovoru s Marijanom odlučila sam se za performans pod nazivom 'Zbor 2' s grupom od 30 djevojaka. One će izvoditi jednokratna skupna vrištanja na dogovorenoj lokaciji u Sisku i Željezari. Taj sam performans pod nazivom 'Zbor' prvi put realizirala 2009. u Muzeju suvremene umjetnosti u povodu otvorenja nove zgrade. Tada su učenice zagrebačke Pete gimnazije izvodile jednokratne skupne vriskove u vrijeme dok su posjetitelji obilazili muzej. U kontekstu otvorenja MSU-a performans je imao karakter inicijacijskog obreda, energetskog čišćenja prostora prije njegove službene upotrebe, a vrištanje mladih djevojaka usporedivo je u simboličkom smislu s iznenadnim prodorom svjetlosti, koje priziva na budnost, usredotočenost na 'ovdje i sada', nepristajanje na konvencije. U Sisku i Željezari to vrištanje postaje i izraz otpora, nepristajanja na kolotečinu ekonomske i kulturne pustoši", zaključuje umjetnica, dodajući da je u Festival Željezara uloženo puno energije i sinergije i da će on osvijetliti fenomen Željezare Sisak te mobilizirati mlade ljude da pokrenu neke važne promjene u tom gradu.

Snimatelj i fotograf Darko Bavoljak, autor dokumentarnog filma o zatvorskim danima poznatog slikara i grafičkog umjetnika Alfreda Pala na Golom otoku, izvest će performans "Ja sam najbolji" u kojem će izložiti kritici isprazni politički novogovor. Inspiriran lažnim predizbornim obećanjima hrvatskih političara, kaže, iza kojih u praksi ne ostaje ništa, ali i raznoraznih prikaza koje nam svakodnevno zagađuju medijski prostor nudeći nam se kao spasonosno rješenje, realizirao je performans u kojem parafrazira njihovu bahatu retoriku i samohvalu.

"Proučavajući taj fenomen koji postaje sve masovniji, a karakterizira ga umješnost u retorici s ciljem isključivo osobne koristi, doošao sam do potrebe za parafraziranjem i potpunim ogoljenjem takvog načina dolaska do ciljeva", objašnjava Bavoljak i dodaje: "Performans počinjem tiradom 'Ja sam najbolji, ja sam nezamjenjivi i bez mene nema napretka, to je svima poznato'. Zatim ga nastavljam obećanjima: 'Jedino ja mogu ponuditi ispravan put jer ja nikad ne griješim i zato nikad nemojte posumnjati u mene i moje sposobnosti. Jedino ja znam kako sve treba riješiti. Jer ja sam najbolji! Ja sam najbolji liječnik, ja sam najbolji poznavatelj Picassa, ja sam najbolji sportski menadžer, ja sam najveći kolekcionar, ja sve radim najbolje! Ja ću preuzeti brigu za vaš probitak jer ja sve najbolje znam!'"

Siniša Labrović, jedan od najprovokativnijh i najpolitiziranijih hrvatskih performera, koji u svojim duhovitim, ironičnim ali i vrlo kritičnim projektima, sjajno komentira apsurdnost i sumanutost naše dezorijentirane posttranzicijske zbilje, izvest će performans "Kutija šibica".

"U potpunom mraku, na prostoru od kojih dvjestotinjak metara kvadratnih rasporedit će se 50 bivših radnika Željezare, što nezaposlenih, što onih u mirovini", objašnjava Labrović. "Bivši radnici palit će šibice jedan nakon drugoga; kad šibica jednoga izgori, svoju će upaliti sljedeći, a svatko će šibicom osvijetliti svoje lice. Stara kutija šibica imala je 50 drvaca, a ove nove, uvezene iz Mađarske, samo 38. Šibica je višeznačan proizvod, s jedne strane izvor svjetla i topline, makar i kratkotrajan; šibica je i mogući začetnik neke veće vatre ili uživanja u pušenju; kutija šibica je bila dio skoro svake kuće, ako ne i svakog džepa odraslih ljudi, pratitelj na izletima, proslavama, uvijek pri ruci, neprimjetna, ali nužna i sveprisutna, korisna. S druge strane, kutija šibica je skoro pa beznačajna, jeftina i potrošna roba, a već neko vrijeme i proizvod koji je skoro potpuno izašao iz upotrebe zamijenjen drugim sredstvima. Šibica je nekad bila izvor nade u buduću vatru koja se tek trebala rasplamsati, svjetlo koje će nas obasjati i toplinu koja će nas ugrijati, a danas je tek nostalgičan pa i melankoličan podsjetnik na vatru koja se ugasila", objasnio je svoj performans Siniša Labrović.

Andreja Kulunčić, jedna od društveno najangažiranijih umjetnica, već se  godinama bavi društvenom praksom, a svoje međunarodno priznate projekte izlagala je na najprestižnijim izložbama svijeta, poput Documente 11 u Kasselu i Manifeste 4 u Frankfurtu, ali i na brojnim bijenalnim izložbama, primjerice, u Istanbulu i Liverpoolu. Izlagala je i u uglednoj newyorškoj galeriji P.S.1. U svojim se projektima najviše bavila marginaliziranim društvenim skupinama kao što su Bolivijci u Austriji ("Samo za Austrijance") i Bosanci u Sloveniji ("Bosanci van!"), gdje je ukazivala na društvenu nepravdu i diskriminatorske zakone. U hrvatskom kontekstu najčešće je propitivala odnos prema manjinama - vjerskim, nacionalnim ili seksualnim ("O stanju nacije"), htijući saznati bismo li prihvatili crnca, Roma ili Kineza kao prijatelja ili kao učitelja svog djeteta, slažemo li se s homoseksualnim brakovima ili bismo li mogli prihvatili Muslimana, Židova ili Srbina kao svoga susjeda ili predsjednika države.

Budući da se njezini umjetnički radovi temelje na ozbiljnim sociološkim istraživanjima i traju jako dugo, i do godine dana, Andreja Kulunčić će na Festivalu Željezara predstaviti dio projekta "Početi najbolje što se može", s podnaslovom Početnica zajedničkog druženja, 2013. - 2014. (www.pocetnica.org), koji će biti prezentiran na izložbi u Galeriji Nova. U taj projekt umjetnica je pozvala na suradnju grupe Direktna demokracija u školi i Novi sindikat, te niz formalnih i neformalnih grupa koje su mahom proizašle iz studentskog plenuma 2009. godine, kao što su Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID). Ženska Fronta, Fem Fronta ili Pravo na grad, a uz njih i niz drugih organizacija i pojedinaca koji su sudjelovali u stvaranju početnice zajedničkog djelovanja. Uz to, u Sisku će prikazati i video "Što je meni naša borba dala".

Kako nam je umjetnica objasnila, projekt "Početi najbolje što se može" dio je dugoročnog multidisciplinarnog istraživačkog projekta "Kreativne strategije", koji je započela prije četiri godine s ciljem "mapiranja i poticanja kreativnih strategija i konkretnih platformi za artikulaciju društvenih problema i za traženje njihovih rješenja na mikro- i makrorazinama". Uz taj istraživačko-aktivistički dio, projekt se sastoji i od umjetničke produkcije sastavljene od tri modula. Prva dva modula odnose se na teme javnog prostora i zajednice, a treći, potaknut temama kao što su socijalna nesigurnosti, masovna nezaposlenost i nestabilni uvjeti tržišta rada u Hrvatskoj, bavi se aktualnom problematikom samoorganiziranja radnika i drugih građanskih inicijativa u hrvatskom kontekstu.

Projekt Andreje Kulunčić sastoji se od radionica, predavanja, tribina i projekcija te prenosive instalacije, koja "funkcionira i kao svojevrsna početnica  - 'toolkit', s pojmovnikom, arhivom dosadašnjih borbi i literaturom iz područja sindikalizma, direktne demokracije, feminizma, praktične teologije i angažirane umjetnosti, što bi mogao poslužiti kao  poticaj zajedničkom djelovanju, ali i kao konkretan edukativni alat u pronalaženju alternativnih rješenja u politički nefunkcionalnoj svakodnevici".

Video film "Što je meni naša borba dala" realiziran je u produkciji kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW i Udruge MAPA, a u njemu autorica koncepta Andrea Kulunčić i članovi Novog sindikata istražuju u kojoj je mjeri moguća samoorganizacija radnika u posrnulim i privatizacijom uništenim poduzećima te kakvu ulogu imaju sindikat i nevladine organizacije u obrani poduzeća i radnih mjesta u dramatično narušenom sustavu socijalne sigurnosti. Film se sastoji od pet izjava sudionika štrajkova te tajnika Novog sindikata, kojima se sumiraju rezultati borbe radnika za svoja prava, odnosno, pokušava se ustanoviti što se moglo učiniti drukčije u slučajevima kad ishod borbe nije bio pozitivan. "Također, tim se video želi informirati sve one koji se nalaze, ili bi se mogli naći, u situaciji da su im kao radnicima ugrožena osnovna prava", zaključuje Andrea Kulunčić. 
 

vristanje-u-sisku-izraz-je-nepristajanja-na-kolotecinu-ekonomske-i-kulturne-pustosi-1870-1890.jpg

Forum.tm, ponosni medijski pokrovitelj Festivala Željezara, poziva sve da posjete Sisak od 6. do 8. lipnja. HŽ je pojeftinio kartu 40 posto...
Forum.tm, ponosni medijski pokrovitelj Festivala Željezara, poziva sve da posjete Sisak od 6. do 8. lipnja. HŽ je pojeftinio kartu 40 posto...
Foto: 
www.festivalzeljezara.org