Zašto glasati protiv - ili kako da se ‘normalan Hrvat’ konačno odrekne Nečastivog?

zasto-glasati-protiv-ili-kako-da-se-normalan-hrvat-konacno-odrekne-necastivog-1231.jpg

Adam i Eva nisu ni znali za spolnu razliku sve do 'pogubnog' učinka drveta spoznanja. Razliku među njima i razdor s Bogom, njihovim samohranim roditeljem, uveo je, navodno, Sotona
Adam i Eva nisu ni znali za spolnu razliku sve do 'pogubnog' učinka drveta spoznanja. Razliku među njima i razdor s Bogom, njihovim samohranim roditeljem, uveo je, navodno, Sotona
Foto: 
FaH/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Posve je jasno da se ne radi o revoluciji države, nego o protudemokratskom udaru na društvo, i to svim raspoloživim demokratskim sredstvima

'Građanska inicijativa U ime obitelji želi zacementirati, ako tako odluče građani u nedjelju na referendumu, da je brak zajednica žene i muškarca. Tu nema ništa protuzakonito ilegalno ili nepošteno' — 'Građani RH dobili su jednostavno pitanje i na njega očito žele odgovoriti. 750 tisuća potpisa je dokaz za to.'

Ovo su dvije najnovije izjave Željke Markić, izrečene u okviru iste emisije na Hrvatskom radiju, kojima ova predstavnica građanske inicijative konačno priznaje ono što je od početka poricala i s kojima konačno nastupa kao predvodnica organizacije čije je članstvo "dokazano sa 750 tisuća potpisa".

Inicijativa "U ime obitelji" u liku svoje "frontmenice" Željke Markić, koja reprezentira i buljuk anonimnih donatora novca i organizaciju Opus Dei, uporno je ponavljala da se traženjem odgovora na to tobože "jednostavno" pitanje nikome ništa ne zabranjuje nego da se jedino traži odgovor građana o tome jednostavnom, ali prevažnom pitanju, pitanju koje se tiče svih građana jer zadire u njihovu intimu i u odgoj njihove djece. K tome, taj odgovor je ujedno i festival radosti demokracije, jer se direktno-demokratskim putem djeluje nasuprot totalitarnom ponašanju aktualne vlasti koja hrvatskim građanima nameće svjetonazore i ideologije neprijateljske hrvatskom nacionalnom, kulturnom i crkvenom biću. Ta, reklo bi se, da je čovjek ne zna, zlatom bi je plaćao? Nisu li se svi već žalili na rogobatne, kabadahijske metode koalicijske vlasti — od akademika do radnika!?

Ali ona sada, posve suprotno i potpuno otvoreno priznaje ono što joj se u javnosti već mjesecima spočitavalo i što je uporno poricala, naime, da je upravo to — zabrana i isključenje — jedini pravi cilj inicijative za unošenje definicije braka u Ustav. Ali, ne samo što smo to takoreći oduvijek znali, sad vidimo da je taj cilj kao švercerski prtljažnik s dvostrukim dnom. Osim što Markić sada više ne poriče da se tom inicijativom za unošenje definicije braka u Ustav isključuje ili zakida bilo tko za bilo što (jer, kako veli akademik i uvaženi sabornik Željko Rainer, ti “homoseksualci ni nemaju prava koja bi im se mogla oduzeti”), Markić sada otvoreno priznaje dvoje: prvo, da se radi o preventivnoj mjeri protiv bilo kakve i bilo čije pomisli da homoseksualni životni partneri u Hrvatskoj ikada steknu pravo na registraciju partnerstva pod nazivom ‘brak’, a s time, što je još važnije, da steknu i druga građanska prava koja se temelje na ‘bračnom statusu’, prije svega pravo na pristup institutu usvajanja djece). Ona pri tome uporno šuti o tome da njezina inicijativa podrazumijeva i oduzimanje vlastite djece onima koji su razvrgli heteroseksualni brak i stupili u homoseksualnu životnu zajednicu. Drugo — i to je sada novo, ali nimalo neočekivano — ona potpuno otvoreno priznaje da je cilj ovakve referendumske inicijative o jednom partikularnom pitanju ujedno i težnja za osiguravanjem zabrane da se provede bilo kakva buduća promjena Ustava, kako u toj posebnoj točki (homoseksualni brak) tako i u svakoj drugoj budućoj odredbi koja se donosi referendumom na građansku inicijativu.

Duh sprečavanja, isključenja i zabrane u vezi sa smislom i ciljem referendumskog pitanja o unošenju definicije braka u Ustav, koji je toliko vehementno poricala s još neviđenim arsenalom retorike kroz ponavljanje uvijek istog kružnog obrazlaganja, prividne jasnoće, očiglednosti i samorazumljivosti, sada je provalilo u obliku ultradesničarskog političkog projekta za osiguranje ideološke dominacije. Taj projekt je do sada pogrešno nazivan ‘konzervativnom revolucijom’ (Davor Butković, Jurica Pavičić). Posve je jasno iz formalnog proceduralnog uloga ove inicijative da se ne radi o revoluciji države, nego o protudemokratskom udaru na društvo, i to svim raspoloživim demokratskim sredstvima, da je riječ o udaru na sadržaje i vrijednosti društva, a ne na forme odlučivanja. One su posve u redu. Demokracija će, ako treba, pojesti i samu sebe. Forme su te koje same trebaju pasti kad se pretpostavljena ideološka hegemonija desnice u hrvatskom društvu, pomoću niza masovno podržanih “narodnih traženja”, ponovo pretvori u ideološku dominaciju i paralelni zapovjedni sustav.

Riječ je, kao što smo mogli izravno čuti bez potrebe za spekuliranjem i nagađanjem, o namjeri radikalizacije političkog sukoba hrvatske društvene desnice, obezglavljene formalnim i moralnim raspadom HDZ-a i fragmentiranjem drugih desnih stranaka, s liberalnim centrom u liku vladajuće koalicije stranaka SDP-HNS, skoro iste kao 2001. godine. Radikalizacija sukoba sastoji se koliko u već poznatom, starom ideološkom naboju onog “vaninstitucionalnog” događanja naroda iz prvog mandata koalicije toliko u posezanju za institucionalnim radom i formalnim procedurama — građanskim organiziranjem i traženjem referenduma. To je spoj starog i novog u hrvatskom napretku ka ‘Europi’, opis tapkanja u glibu neiskupljenog tuđmanizma.

Ali, ima u tome nešto i pozitivno. Kao što je od početka inicijative bilo jasno da unošenje definicije braka u Ustav ne predstavlja, niti je imalo za cilj, definiranje ili “redefiniranje” braka (kako je donedavno uporno isticala Markić u javnim istupima), već je svrha cijele akcije bilo najprije i poglavito ustavno normiranje tradicionalnog, običajnosnog shvaćanja bračne zajednice, tako je isto jasno da to normiranje za pokretače inicijative ima i treba imati kao prvu posljedicu to da svaki drugi oblik bračne zajednice postaje ustavno sumnjiv, a u krajnjoj liniji neustavan i — zazoran.

Zla namjera takvog očekivanja nije uperena, iako se tako sada predstavlja, samo protiv homoseksualnih životnih partnerstava. To je samo jedna iznuđena istina koja prikriva druge, daleko opakije laži. Ona ne pogađa samo homoseksualce nego i heteroseksualce. Uperena je protiv tzv. “vanbračnih” zajednica koje u praksi postoje također kao zajednica žene i muškarca. To su registrirane životne zajednice bez “vjenčanja”. Njihova navodna jednakost pred zakonom je, u odnosu na one privjenčane ili “unutarbračne” zajednice, upitna već samim time što građanska prava partnera u “izvanbračnim” zajednicama počinju tek nakon “probnog roka”. Pri tome, da skandal bude veći, riječ je o građanskom, a ne crkvenom poretku stvari. U odnosu na izvanbračne, partnerske zajednice homoseksualnih parova nisu ni kategorizirane kao “izvanbračne” i još su udaljenije od bilo kakve usporedive ravnopravnosti pred zakonom od heteroseksualnih izvanbračnih partnerstava. Oni su i sami drugorazredni.

Otud je duh isključenja i zabrane, koji sobom nosi inicijativa za ustavno definiranje braka, striktan i stupnjevit, usmjeren je jednako, iako prešutno, protiv izvanbračne zajednice heteroseksualnih parova kao što je sada izričito uperen protiv bračne registracije homoseksualnih parova. Može se ove nazvati i izjednačiti s izvanbračnom zajednicama ili nazvati brakom, ali nije riječ tek o želji homoseksualnih građana da imaju pravo na ostvarenje svoje želje jer su, eto, uredni poreski obveznici. I većina drugih uredno plaća svoje račune ali ne može iz toga izvoditi specijalna društvena prava. Radi se prije o tome da inicijativa ‘U ime obitelji’ ne podrazumijeva samo to da heteroseksualni partneri nikada ne smiju ostvariti građanska prava na temelju bračnog statusa, nego da u jednakoj mjeri ni izvanbračna zajednica heteroseksualnih partnera nije jednakovrijedna. Dovoljno smo se toga naslušali posljednjih dana od zlatouste Željke Markić, te predane svjedokinje pravovjernosti u seksualnim pitanjima, u svim onim perverznim eskapadama, i to ne samo o homoseksualcima, nego još više o obiteljima samohranih roditelja, o njihovoj ubogosti, nedovoljnosti.

Takvo obezvređivanje, obescjenjivanje životnih situacija ljudi i deprivilegiranje drugačijih oblika obiteljskog odnosa, i homoseksualnog i heteroseksualnog, postalo je manje vidljivo u javnosti s jedne strane zbog izravnog i neizravnog usmjeravanja pažnje javnosti prema desničarskom napadu na narastajuću simboličku prisutnost LGBT-udruga kao i same teme homoseksualnosti u javnom životu. S druge strane, ono je postalo manje vidljivo zbog implicitne re-seksualizacije institucije braka, i to time što je putem definicije braka kao zajednice muškarca i žene brak sveden na spolni odnos među ljudima, a ne razumijeva se primarno kao odnos osoba, definira se kao prirodni i animalni postav, okvir za kopulaciju, namijenjen reprodukciji vrste. Brak je jednoznačno društvena i pravna ustanova. U njoj i samo u njoj i tzv. prirodni ljubavni život partnera, svejedno da li ga upražnjavaju seksualno ili ne, postaje stvarnošću druge, pravne vrste — odnosom spolova. Stupanjem u brak, privjenčan ili ne, crkveni ili svjetovni, seksualni partneri postaju zakonska bića.

Stoga, definirati brak kao zajednicu žene i muškarca nije ni ispravno ni održivo. Nije ispravno jer je i registrirana izvanbračna zajednica također slučaj zajednice muškarca i žene. Nije dovoljna, jer životna zajednica muškarca i žene ne mora imati potomstvo proizašlo iz spolnog odnosa tog istog para niti uopće mora biti zajednica koja upražnjava spolni odnos, već zajednica međusobne privrženosti, pristajanja, pa čak i egzistencijalnog interesa. (O bračnim ugovorima, zaštiti imovine itsl. ovdje ne treba govoriti.)

Umjesto razumnog i održivog koncepta obitelji, primjerenog stvarnosti života a ne anti-gay histeriji, građanska inicijativa pod vodstvom Željke Markić propagira ograničavanje društvene institucije braka na seksualističku redukciju spolnih razlika. Ta je redukcija dobila svoje istinsko dovršenje u seksističkom ispadu primariusa s Kliničke bolnice Rebro Čorušića i člana udruge ‘katoličkih liječnika’, koji je rekao: “Da, imam potenciju i moć da organiziram ovaj privatni skup u javnoj bolnici bez dozvole! Dovoljno sam učinio za ovu državu.” Ova lascivna porno-retorika primariusa i deklariranog katolika, koji se busa u svoju potenciju da radi što hoće u državi, kao i raskalašeno držanje Željke Markić u javnim nastupima, njezino kreveljenje, cerekanje i vrijeđanje sugovornika u emisijama u kojima nastupa, dolazi i može doći samo od osjećaja "verifikacije" moći u pretpostavljenoj masovnoj podršci (navodnih 750 tisuća potpisnika). To što oni svojim vulgarnim nastupom pretvaraju i građanstvo koje ih podržava u vulgus, to ih ne brine. Oni su dali svoj potpis, mogu ostati ovce.

Otud se problem oko “referenduma Markić” doista ne sastoji u tome je li referendumsko pitanje “nezakonito i ilegalno”, kako ona lažno predstavlja dilemu. Problem je u lukavstvu navodne samorazumljivosti pitanja. Brak jeste po običajnosnom tradicionalnom razumijevanju zajednica muškarca i žene. To je mislila ne samo moja pokojna baka, nego to misli i afirmirani nogometaš Šimić. Ali i izvanbračna zajednica žene i muškarca čini također legalnu, dakle društveno priznatu obiteljsku zajednicu. Već zbog toga ne možemo misliti da je brak izraz spolne razlike među ljudima, nego je društveni i pravni odnos pojedinaca koji stupaju u životnu zajednicu. Zašto bismo inače išli pred matičara?!

Čini se da je tako bilo i s Adamom i Evom. Nije spolna razlika ono što čini njihovo ljudsko stanje u Božjoj bašči Edenu. Za nju nisu ni znali sve do “pogubnog” učinka drveta spoznanja. Razliku među njima i razdor s Bogom, njihovim samohranim roditeljem, uveo je, navodno, Sotona.