Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Da se odmah razumijemo: nije pitanje hoće li se HDZ-u zabraniti političko djelovanje, nego treba li to napraviti i tko bi to trebao učiniti.
Zabrana stranke u ovom slučaju formalno-pravno nije moguća – ma što autor o tome mislio – pa će HDZ i dalje svojim postojanjem obogaćivati desni politički spektar i dobivati 20 posto glasova samo na račun imena. Dovoljno je da bude, da egzistira i već u startu ima barem petinu birača na svojoj strani. Ostali se prema njima mogu držati samo kao Ahil prema kornjači. Valjda ih je zato tako teško stići, pa je Ahilu – što široj, što užoj koaliciji – to uspjelo samo dvaput.
Doduše, ne može se reći da je ovo najsretnije razdoblje za HDZ, posebno zato što je (još nepravomoćnom) sudskom presudom odrezana i prilična kazna toj bratiji. A budući da je tamo novac cjenjeniji nego što je uobičajeno (iako ni u jednoj stranci ne kotira loše na vrijednosnoj ljestvici), za očekivati je da će se apetiti jednog dijela članstva ponešto smanjiti, kao i stupanj stranačkog aktivizma. Nije 30 milijuna kuna mali novac, ali je, misle si HDZ-ovci, bolje rješenje od ukidanja. Stoga stranka i njezini simpatizeri ipak mogu biti mirni. Još samo da nađu ta četiri milijuna eura. Ako ćemo pošteno, ni to im ne bi trebala biti previsoka stepenica jer su mnoge koji danas imaju taj novac odavno zadužili omogućivši im da ga se domaknu, prečesto baš kriminalom.
Politika, međutim, u sebi ipak nosi i mrvu morala (ma što mi mislili o tome), pa postavljamo i druga dva pitanja. Dakle, treba li i tko HDZ-u zabraniti politički rad. Budući da institucije, kad bi i htjele, to ne mogu napraviti, na potezu može biti samo Tomislav Karamarko.
Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, kao osoba koja se u javnim istupima često poziva na etiku, najpozvaniji je da ukine stranku, raspusti članstvo i krene u novo političko organiziranje. Nešto kao Nova hrvatska demokratska zajednica. Ili Hrvatska demokratska zajednica 2014. Kao što rade tvrtke nakon stečaja. Ili nogometni klubovi.
Zašto bi političke stranke, kao kriminalne organizacije, bile pošteđene u odnosu na sve ostale? Ako si izvlačio novac iz državnog proračuna i javnih tvrtki trošeći ga za svoj ćeif ili na kampanje za izbore koje si potom dobivao - možda baš na osnovu tog viška sredstava - kako je moguće da iz svega toga izađeš praktički neokrznut?
Kako je moguće da se Fimi mediji zabrani daljnji rad, a HDZ-u ne pada na pamet ni da se ispriča građanima koji su ga doveli na vlast?
Kako je moguće da se ne ispriča ni vlastitom članstvu, ako ih već za ostale nije briga?
Kako je moguće da se ne pokriju ušima i uvuku u rupu iz koje će izaći za par godina u nadi da građani imaju pamćenje ribice pa ih neće pljunuti na ulici?
Kako je, uostalom, moguće da tamo nitko ništa nije znao? I da već 25 godina u HDZ-u ništa ne znaju? Ni Jadranka Kosor, ni Vladimir Šeks, ni Ivan Šuker, ni Ivan Jarnjak. Nitko pod milim bogom nema pojma, što može značiti samo jedno: ili su toliko glupi i nesposobni ili su se okoristili i sami.