Zašto je Todorić propao i hoće li Hrvatska završiti poput Agrokora?

Dva su razloga zašto je Ivica Todorić propao: prvi je prezaduženost u koju je odveo Agrokor, a drugi je inzistiranje da koncern ostane u obiteljskom vlasništvu. To su dvije osnovne teze kojima se u novoj knjizi „Ivica Todorić – biografija palog kralja biznisa i politike“ (Profil, 2017.) bavi dugogodišnji novinar i publicist Ratko Bošković, koja je predstavljena na jubilarnom 40. Interliberu.

Točno dvjesto stranica iznimno važne i nezaobilazne studije za sve koji se bave ili se misle baviti sudbinom Todorićevog carstva, Bošković je podijelio u šest poglavlja. Knjiga započinje krajem, odnosno dolaskom izvanredne uprave u Agrokor, da bi se potom kronološki opisao uspon i pad posrnulog poduzetnika.

Ova knjiga, po svemu sudeći, neće biti posljednja Boškovićeva o Todoriću, s obzirom da je s više strana dobio ideju da nastavi proučavanje, a i ni on nije nesklon da se pozabavi međunarodnom dimenzijom Agrokorovog poslovanja, posebno kreditiranjem, koje zaslužuje detaljno proučavanje.

Kako je rekao na predstavljanju, Bošković je napisao knjigu iznimno brzo. U nekoliko mjeseci, za što je zahvalan dvojcu Dario Juričan-Saša Paparella zaslužnom za dokumentarni film Gazda. Govoreći o saborskom povjerenstvu koje se ovih dana bavi Todorićem kazao je da članovima tog tijela iskreno savjetuje da pročitaju knjigu, s obzirom da je vrlo detaljno i precizno, možda i prvi uopće, opisao kako je Agrokor nastao i zašto je propao.

Jedan od promotora, novinar i publicist Boris Rašeta, iskreno je kazao da je knjigu pročitao u dvije noći, jer se nije mogao odvojiti od nje. Nije to još jedna u nizu strvinarskih analiza kakve čitamo zadnjih mjeseci, nego faktografski utemeljena analiza sa zapanjujuće puno elemenata - od kredita koje je koncern dobivao do određenih činjenica iz privatnog života Todorića koji se mogu uklopiti čak i u neki tabloidni format, rekao je Rašeta.

Osvrnuo se na priču kako je na ljetovanju kod „gazde“ na Jadranu supruga ruskog premijera Dmitrija Medvedeva poželjela neki francuski sir kojeg u Hrvatskoj nije bilo, pa je Todorić jednostavno, onako „na ruski“ riješio problem -  poslao je avion u Pariz po deliciju poštovane gospođe Medvedev.

Ili kako je Todorić lavirao između lijeve i desne frakcije u HDZ-u prijeteći da će sve prodati stranim tvrtkama na što je jednom reagirao i Franjo Tuđman koji je rekao: „Neka proda, ako misli da je njegovo!“

“Ta anegdota dovoljno govori o funkcioniranju Agrokora, pa u tom svjetlu treba gledati i 'lex Agrokor' koji se trudi da se sve promijeni, kako bi sve ostalo isto, samo s drugim imenima i prezimenima.

„Danas, kad je popularno čerečiti Todorića kao kriminalca, kod Boškovića vidimo da se kao poslovni čovjek i investitor ipak razlikovao od nekih drugih. Uzeo je bezbroj firmi koje su bile pred likvidacijom i napravio nešto od njih. Izvrsna je priča o Jamnici koja je bila na samoj fronti. Bila je to firma pred rasulom, po njoj su padale granate. Preuzeo je za 9 milijuna kuna kredita, ali odmah je kupio i 50 kamiona za distribuciju, pretvorivši je u jednu od najperspektivnijih kompanija. Todorić je bio čovjek koji je imao strahovitu energiju za ulaganje, mnoge posrnule je spasio, koristeći se pritom normama koje i inače vladaju u Hrvatskoj. Da se danas pošalju revizori u druge velike firme, vjerojatno bi rezultat bio sličan onome što su pronašli u Agrokoru“, kazao je Rašeta, nadovezujeći se na Boškovićevo spominjanje saborskog povjerenstva. O Todorićima su se, naime, bavila njih tri, a prva dva nisu ostavila velike rezultate, pa vjerojatno neće ni ovo treće.

Prema njegovim riječima, ovo je knjiga koju se isplati imati pri ruci, posebno kako ste novinar, ekonomist ili pravnik, s obzirom na niz „arheoloških detalja, gomilu brojki i podataka o privatiziranim firmama“ koja može poslužiti i kao udžbenik te pouzdan oslonac za sve koji se bave Agrokorom ili žele proučiti međusobno posvađane struje u HDZ-u.

Zapanjio je zaključak knjige, naglašava Rašeta, kazavši da je Todorić zapravo upao u „majmunovu zamku“ grčevito se trudeći ostati jedini vlasnik koncerna. Gladni majmun, naime, suočen s kavezom u koji mora gurnuti ruku kako bi uzeo banane, nikako ne može odoljeti da ne uzme dvije, a ako to napravi – ruka će mu ostati zarobljena. A mogao je uzeti jednu.

Ekonomist Neven Vidaković je na Profilovom štandu, ispunjenom brojnom Boškovićevom publikom, u više navrata kazao da se radi o briljantnoj, fenomenalno napisanoj knjizi koja se lako čita, jer Bošković kao autor ima nesvakidašnji talent da i najteže teme zna napisati tako da ih svi mogu lako čitati.

Vidaković se prisjetio vremena kada je krenula priča o padu Agrokora. „Sada svi kažu da su svi sve znali i da samo neupućenima nije bilo jasno da Todorić skriva dugove. Ne znam kako su to znali. Ja sam svima odgovarao da imam u ruci revidiranu bilancu. I onda je jedan dan propao. Ne mislim da će se sada nešto pametno dogoditi. Iduće ročište Ivici Todoriću je za pola godine, svi pohapšeni pušteni su za jedan dan, a regulatori govore o financijskoj stabilnosti što, da budem iskren, ne znam što je uopće osim prazne fraze za mase“.

Veličina duga je irelevantna, naglašava Vidaković. Je li netko dužan kunu ili sto milijuna, manje je važno. Važno je može li te dugove vratiti. Volio bih, dodaje, da konačno naučimo nešto iz ovog primjera i da se zapitamo može li država Hrvatska plaćati svoje dugove. „Ova knjiga me i emotivno vezala jer je pokazala kako zapravo funkcioniramo i da se taj model neće promijeniti. Danas je pao Todorić. Pitanje je tko će pasti sutra? Kod Boškovića vidim odličnu priču o lošim stvarima koje nam se događaju, a da se pritom ništa ne mijenja. Do 2008. godine financirali smo se kreditima, a od 2008. od turizma. Što će biti ako nam turizam padne za 20 posto?“, pita Vidaković.

„Ovo je kraj devedesetih godina. Hrvatska ulazi u posttranzicijsko razdoblje ekonomije. Očito ćemo pokušati napraviti ono što nikad nitko nije uspio. Kad pogledate bogate države, nema Bahama, Tenerifa, Maldiva, nema nijedne koja je bogata, a da je na tu poziciju došla preko turizma“, rekao je Vidaković i zaključio: „Da sam ja pisao ovu knjigu, ipak bih bio bezobrazniji i jasnije rekao da se ljudi opamete i postanu svjesni ovoga što se događa oko nas. Istina, ja sam prepesimističan, ali savjetujem svima, posebno mladima, da pročitaju što je Bošković napisao i izvuku zaključke“. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu